Prije napada na Kozarac, Srbi su izvršili razmještanja svoje teške artiljerije na strateška mjesta po okolnim brdima. Sve te aktivnosti mještani Kozarca su pratili sa zebnjom i strahom za svoju budučnost.
Večinu svojih artiljerijskih sredstava Srbi su postavili na jedan vojni poligon na Kozari koji je bivša JNA koristila za obuku regruta. Sa tog, inače strateški važnog položaja srpski agresor je mogao držati pod vatrom cijelo područje Kozarca.
S teškim artiljerijskim oružjem rukovale su uglavnom srpske paravojne jedinice pridošle iz Srbije i jednim manjim dijelom iz Knina. I ranije za vrijeme borbi u Hrvatskoj prijedoračke srpske brigade koje su slate u Pakrac pod imenom “Vukovi” prilikom prolaska kroz Kozarac pucali su iz automatskog oružja prvenstveno po vjerskim objektima. Mještani su već bili u strahu jer se je na njihove oći pucalo po njihovim džamijama…
Sljedećih dana Prijedor je vrvio od srpskih automobila sa natpisima “Vukovi iz Vukovara”. Područje Vukovara u Hrvatskoj sravnjeno je sa zemljom. Pošto su Srbi prethodno istjerani iz Slovenije i velikog djela Hrvatske, oni su sve vojno naoružanje dovukli u Bosnu.
Pred napad na Kozarac, svim mještanima srpske nacionalnosti bilo je podijeljeno naoružanje od tadašnje JNA. Napeta situacija je uznemirila nesrpsko stanovništvo ali oni nisu mogli ništa da učine jer su bili u obruču.
Telefonske i električne veze sa Kozarcom bile su prekinute a područje opkoljeno od srpske vojske. Niti jedna autobuska linija nije bila u funkciji.
Dana 24 Maja 1992, srbi su obustavili sav promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerili ga preko Tomašice i Omarske.
Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) općine Prijedor primio je jednu delegaciju iz Kozarca te im rekao.
1) Kozaračka policija mora da se preda.
2) Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti.
3) Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut.
Delegacija je tražila dva dana da se konsultuje sa mještanima. Međutim uslijedio je napad srbo-četnicke vojske.
Pred sami napad na Kozarac objavili su preko radija Prijedor da postoje “barikade” na putu Prijedor-Banja Luka kod sela Jakupovići a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone, međutim pravi cilj njihovog napada bio je da se svo ne srpsko življe istjera sa tog dijela.
Prvo je počelo granatiranje teškom artiljerijom po cijeloj oblasti Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest različitih mjesta, sa Benkovca na Kozari, sa Topića Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz Babića, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), se brda kod Ljubije te s tenkovima iz nekoliko pravaca. Cijelo područje su držali oko 24 sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5600 granata različitog kalibra.
U noći između 25 i 26 /5/ 92. u 02:20 sa četničkog položaja u Orlovcima ispaljena je signalna raketa a zatim je otvorena pjesadijska vatra sa svih strana. Otpočeo je napad na goloruko stanovništvo Kozaračke oblasti koje je potražilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna sela su odmah paljena što je unijelo paniku među stanovništvom koje je bilo u okruženju i nije imalo nikakve šanse da se brani. Mještani iz tih okolnih sela su bježali prema središtu Kozarca a neki su potražili zaklon u šumama u podnožju Kozare.
U napadu su večinom učestvovali srpska TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu loklnih srba. Neki od srpskih vojnika su na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak JNA), neki su imali oznake “Bijelih orlova”, a tu su bili i oni koji su nosili krst sa četiri “C” to su bili srbi iz Banja Luke i Arkanovci.
Nakon ulaska srpske paravojske u sam grad Kozarac krenuli su od kuće do kuće i istjerivali stanovnike na ulicu te ih sve tjerali na trg u cenru grada. Na licu mjesta su izdvajali neke muškarce te ih odmah strijeljali.
Policajci njih oko 35 koji su radili u policijskoj stanici Kozarac, većina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom a zatim su svi strijeljani kod stare škole u Kozarcu.
Bila je obavijest na radio Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuće te da ih napuste. Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugačka kolona sa traktorima i osobnim vozilima a noseći bijele zastave sišla iz Brdjana u Kozarac. Kolona je prošla pored jednog broja srpskih TO koji su prethodno već ubili nekoliko žena i djece a zatim su prijetili i ostalima da će ih sve pobiti.
Sve izbjeglice koje su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih vozila i upučivani u centar grada. Srpski vojnici su odmah oduzimali traktore i auta pa ih odvozili negdje iza zgrada govoreći:
“Ovaj traktor je dobar, skoro nov, ovaj će meni a onaj tamo ću dati mome stricu” (misleći na traktor koji već bio oteo i parkirao iza zgrade) itd.
Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada građana, svi su bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo teško i disati a kamo li sjesti negdje u hladovinu jer bila je nesnošljiva vručina. Djeca su vrištala na sve strane jer oni nisu bili svjesni toga šta im se događa i nisu znali za strah ni prijetnje oružjem.
Pošto je mali trg već bio prepun a kolone izbjeglica su još uvijek pristizale, četnici su počeli tjerati narod ponovno u kolonu koja je krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta počeli su odvajati muškarce od žena i djece.
Nitko nije smio da se buni niti išta da pita svi su ćutke izvršavali ono što im se naredi. Nakon izlaska na magistralni put, dvije duge kolone (naprijed žene i djeca a iza njih muškarci) išle su pješice u pravcu Prijedora. Nitko iz kolone nije znao kud ide ni gdje će stići a niti šta će se dalje desiti.
Na djelu puta od benzinske pumpe do autobusne stanice Sušići odjednom je jedan od četnika zapucao u pravcu grmlja a kolonu su natjerali da legne u kanal pored ceste. Dok je kolona tako ležala u jarku izložena jakom suncu i nesnosnoj vručini, srpski vojnici su se isprsiti šetkali po cesti iznad njihovih glava govoreći:
“To pucaju Zelene Beretke, hoće da vas pobiju a mi vas štitimo.”
Bila je to samo glupa izmišljotina jer trebalo je narodu utjerati još malo straha u kosti. Poslije toga krenulo se dalje prema Kozaruši.
U koloni je bilo starih i nemočnih za koje je to bio predug i pretežak put pa su neki sjedali na travu pored ceste da se malo odmore, međutim četnici su ih dizali i kundacima gurali da idu dalje. Cijela kolona je bila izložena psovanju i vrijeđanju, često su vikali:
“Eto šta vam Alija uradi ..ebo vam on majku.”
Tako je mučenička beskrajno duga kolona stigla do Kozaruše gdje su dolaziti autobusi i ukrcavali žene, djecu i starce te ih odvoziti u pravcu Prijedora.
Nakon odlaska žena, djece i staraca sa autobusne stanice Kozaruša, počeo je transport ljudi. Četnici su počeli odbrojavati grupe ljudi za svaki autobus. Prilikom ulaska u autobuse svakog pojedinačno su pretresali, radili su to na taj način da čovjeka okrenu s licem prema autobusu ruke naslonjene na autobus a noge raširene. I tako dok su prepipavali svakome su na brzinu postavili nekoliko pitanja.
“Kako se zoveš?” “Odakle si?” “Gdje ti je puška?”
Ako mu kažeš odakle si odmah bi uslijedilo i podpitanje. Ko je ono pucao iz tvog sela? Zatim bi uslijedio udarac, obično je to bio šamar, pesnica, kundak pod rebra ili udarac čizmom.
Svaki muškarac pojedinačno kad bi prošao tu torturu tad je mogao da uđe u autobus. Kad je autobus bio pun da se više nije moglo ni stajati, psujući ušao je jedan četnik te sa uperenom puškom prema ljudima zaprijetio da će pucati. Ljudi su u strahu skakali jedan preko drugoga samo da bi bili što dalje od puščane cijevi.
Jedan dio ljudi odvezen je u Keraterm a pošto tu nije bilo dovoljno mjesta jer su prethodno dovedeni ljudi iz Zecova, Čarakova, Hambarina i ostalih mjesta koja su etnički očiščena prije Kozarca, upučivali su autobuse u Omarsku a neke u Trnopolje.
Šta su sve žene preživjele u logoru Trnopolje, teško je opisati. Jedan broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obližnje kuće i silovali a zatim ih vratili u logor. Veći broj djevojaka i mladih žena četnici su odveli u vojne barake na Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje su ih takođe seksualno zlostavljali.
Nakon nekoliko sedmica provedenih u staroj i vlažnoj kino dvorani u Trnopolju koja nije imala vrata a ni stakla na prozorima počela je deportacija žena, djece i staraca. Oni su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i građevinskog materijala (u nekim vagonima je bio hidrat rasut po podu u debljini od oko jednog centimetra) i na taj način deportovani i protjerani sa područja takozvane Republike Srpske Bosne i Hercegovine na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Dok su muškarci bili u logoru Trnopolje mogli su jasno vidjeti svakodnevno pljačkanje a zatim paljenje okolnih sela pa i samoga grada Kozarca koje je trajalo duže od mjesec dana. Iznad cijelog tog područja nadvio se veliki crni dimni oblak a jak miris paljevine mogao se osjetiti i u logoru Trnopolje koji je udaljen od Kozarca oko 6 km.
Težak je to osjećaj kad je čovjek zatvoren u jednom četnickom logoru gdje mu u svakom momentu prijeti smrt i uz to gleda svoju vlastitu kuću kako gori i polako nestaje u plamenu. Gori kuća a gori i njegovih 10-20 godina truda, rada i šparanja.
Nakon sve te pljačke i paljenja neki od srba koji su dolazili u logor izjavili su, da za vrijeme svog ratovanja po Hrvatskoj i Bosni još nisu naišli na tako bogato mjesto kao što je bio Kozarac.
Kasnije se uspostavilo da je za vrijeme napada na Kozarac i u logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje ubijeno između 5.000 – 6.000 civila. Jedan od logoraša je izjavio da je on sa još 39 svojih kolega morao ići da kupe leševe a zatim ih zakopati, on je brojao do 610 mrtvih i tad je odustao od brojanja.
Nakon protjerivanja svog nesrpskog stanovništva iz oblasti Kozarca, počelo je naseljavanje srpskih izbjeglica u preostali dio kuća koje nisu bile spaljene i porušene a to je predio južno od Kozarca od Suhog Broda do Trnopolja.
Zatim su Kozarcu promijenili ime i dali mu naziv “Radmilovac” po četničkom komandantu vojvodi Radmilu Zeljaji. Poslije promjene imena srbi su snimili Kozarac i prikazali ga na srpskoj televiziji “Srna” kao srpski grad kojeg su razrušili Zelene Beretke.
Ali to nije urodilo plodom jer svi su znali da je to Kozarac.
Da bih opravdao tolika ubojstva i ruševine, kapetan Milovan Milutinović, glasnogovornik vojske SRBiH u Banja Luci je izjavio: “U Kozarcu je bila jedna velika grupa Muslimanskih extremista koji su sprečavali da se dođe do mirnog rješenja. Večina je bila sa Kosova, Sandžaka i stranci, a bilo je i nekoliko crnaca. Vačinu snadbjevanja i materijalno-tehničkih sredstava dobijali su od Muslimanske organizacije u Zagrebu.”
Simo Dljača je obrazložio razlog srpskog napada na Kozarac ovako: “Mi nismo željeli rat, oni su ga htjeli. Svaka kuća je bila jedan bunker i zato smo sve srušili do temelja.”
Zatim je otpočela jedna druga akcija koja je smišljena od strane srpske administracije u opštinama Prijedor i Banja Luka.
Radilo se o tome da se okupe novinari te da se svijetu pokaže da je Muslimanski narod sa područja Kozarca iselio iz ekonomskih razloga i otišao negdje u Europu za boljim životom…
U to vrijeme Kozarac je bio zauzet od strane srpske milicije i vojske koji su zauzimali svaku kuću u kojoj bi se još moglo živjeti.
Pripreme, tok i razmjere napada na Kozarac 1992. godine.pdf
(Inmedia.ba)
