Mr. Semir Imamović / Saff.ba
Posljednja dešavanja u i oko Islamske zajednice, pokazala su da neprijetalji Bošnjaka, kako oni domaći tako i vanjski, nisu zadovoljni miroljubivim stavom naše krovne vjerske institucije prema različitim interpretacijama i tumačenjima unutar ehlisunetskog učenja, i da čine sve da IZ zajednicu i njene institucije uvuku u međumuslimanski obračun, koji bi opet olakšao raspad ionako hlabave državne zajednice, Bosne i Hercegovine, a u korist velikosrpskih i velikohrvatskih inspiracija. IZ je dosada uspješno odolijevala svim pokušajima njenog instrumentaliziranja u svrhu izazivanja vještačkih međumuslimanskih svađa i obračuna, i nadamo se da će tako biti i ovaj put, ako ne zbog njenog vlastitog ugleda, autoriteta i odgovornosti pred Uzvišenim Allahom, dželle šanuhu, i pred ljudima, a ono zbog hiljada Bošnjaka, koji su nesretno izgubili svoje živote u režiranom međubošnjačkom sukobu u Bosanskoj Krajini, za vrijeme srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Ne treba biti neki stručnjak ili analitičar kako bi se shvatilo da su tajnoviti „napadi“ na ef. Selvedina Beganovića, Kebin antiteroristički cirkus i divljački „tekfirski“ upad u džamiji na Staroj Breci, najvjerovatnije pripravljeni u istoj „kuhinji“, i da iza njih stoje iste one destruktivne/neprijateljske snage, koje su režirale, organizovale, izvele i aminovale genocid, zločine i etničko čišćenje u Srebrenici, Prijedoru, Foči, Višegradu, Trebinju, Stocu, i drugim bosanskohercegovačkim gradovima, mrzitelji Bosne i Bošnjaka, koji nikako ne mogu gledati i prihvatiti džamijsku harmoniju, mir i idilu, u kojoj jedni pored drugih, zajedno klanjaju, dove, ibâdete, selame se, vole, potpomažu u dobru, muslimani različitih vjerskih shvatanja i pravaca, političkih uvjerenja i pogleda na aktuelna politička i društvena dešavanja.
Previše je sličnosti između ova tri slučaja, da bi uopće imali takvu dilemu, a njihova sinhronizovanost i vremenska podudarnost su toliko očiti da je, i najvećim skepticima, jasno kako se radi o smišljenjim aktivnostima mračnih antibosanskih i antibošnjačkih sila. Jer, ako, recimo Selvedina ef. Beganovića posjeti Jonathan Moor, kako bi mu izrazio podršku, i ako o njegovom slučaju istovremeno pišu i govore Washington Post i francuska ambasadorica u Bosni i Hercegovini, a sve se to događa neposredno prije ili uporedo sa napadima u Parizu, dok se svakodnevni napadi na bošnjačke povratnike i vjerske objekte u RS-u redovno prešućuju i ne posvećuje im se, od strane međunarodne zajednice, gotovo nikakva pažnja; ako Mirsad Kebo, ničim izazvan, nekako u isto vrijeme, počne izigravati velikog antiteroristu i „bošnjačkog borca“ za ljudska prva Srba u Bosni i Hercegovini i ako džamiju na Staroj Breci, samo nekoliko dana nakon Kebinih medijskih „naleta“, „iznenada“ posjete „Isilovci“, i u po hutbe kažu imamu „da laže“, nekako je teško povjerovati da se radi o odvojenim i nepovezanim incidentima i da je svaka sličnost među njima slučajna i nenamjerna.
Ovim nikako ne želim umanjiti „tekfirsko-haridžijsko“ zlo koje se, kao crni oblaci nadvilo nad islamskim ummetom, i s kojim se IZ-e, konačno treba početi kvalitetno baviti, ali želim reći da oni koji, u ime Bošnjaka, muslimana, budu donosili odluke, predlagali rješenja i pravili strategiju za borbu protiv destruktivnih tendencija unutar bošnjačko-muslimanskog korpusa, imaju u vidu podudaranje tih tendencija sa interesima antibosankih i antibošnjačkih snaga, i vjerovatnu koordiniranost iz istih cenatra, kako bi izglasane odluke i usvojena rješenja bila primjerena situaciji i kako ne bi prekoračila „propisanu mjeru“ i pravdu, na kojoj opstoje nebesa i zemlja. Uzvišeni u tom smislu kaže: „A nebo je digao. I postavio je terazije da ne prelazite granice u mjerenju.“ (Er-Rahman, 7-8). Kad se jednom upali vatra smutnje, i kada se izvuče sablja iz korica, ona neće pitati ko je kriv a ko prav, ko želi pravdu i istinu a ko želi nepravdu i laž, ko je tradicionalni a ko moderni musliman, ko je za poštivanje zakona i institucija, a ko za anarhiju i sektaštvo, i jednako će se sručiti na sve. Zato nas Allah, dželle šanuhu, upozorava da izbjegavamo svaki vid smutnje, jer ona, kako kaže Uzvišeni, „neće pogoditi samo one među vama koji su krivi“, nego svakako i one plemenite, dobronamjerne i nedužne, zapravo smutnja cijelu muslimansku zajednicu vodi u provaliju iz koje će se, kasnije, teško izvući.
