Piše: Murat Tahirović
Nakon svega dvije presude Suda Bosne i Hercegovine za veličanje presuđenih ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića, u predmetima u kojima je Tužilaštvo BiH podiglo optužnice, postavlja se ozbiljno i neizbježno pitanje: koji su stvarni kriteriji po kojima Tužilaštvo BiH odlučuje kada i protiv koga će primjenjivati član 145a Krivičnog zakona BiH?
Više od sto krivičnih prijava, podnesenih od strane građana, udruženja žrtava i organizacija civilnog društva, do danas nije rezultiralo sistemskim procesuiranjem negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca.
Više od 60 prijava je odbačeno uz obrazloženja koja, ne samo da vrijeđaju zdrav razum, nego predstavljaju pravni presedan u službi nekažnjivosti.
Odbacivanje prijave zbog “neprepoznavanja lika Ratka Mladića” na muralu u Banjoj Luci, ili tvrdnja da ploča s njegovim imenom ne predstavlja krivično djelo jer je postavljena prije izricanja pravosnažne presude, predstavljaju vrhunac pravnog formalizma koji služi kao paravan za političku zaštitu.
Takva obrazloženja nisu samo duboko uvredljiva za žrtve, već i degradiraju samu pravnu struku.
Posebno zabrinjava činjenica da se prijave protiv Milorada Dodika i njegovih političkih i institucionalnih saradnika odbacuju gotovo po automatizmu, bez obzira na javnost izjava, kontinuitet negiranja genocida, direktno pozivanje na presuđene zločince ili jasne i dokumentovane dokaze. U tim slučajevima Tužilaštvo BiH ne pokazuje ni minimum spremnosti da ispita krivičnu odgovornost lica koja imaju ogroman politički uticaj i čije izjave proizvode realne i opasne društvene posljedice.
Istovremeno, predmeti protiv Vojina Pavlovića i Miodraga Malića dobijaju sudski epilog.
Iako se na osnovu svega dvije optužnice ne može izvući opšti zaključak, pitanja se sama nameću: Zašto su upravo ovi slučajevi procesuirani? Po kojem kriteriju se odlučuje koji predmet ide pred Sud, a koji se odbacuje, razvlači ili prepušta nižim nivoima vlasti? Zašto se primjena člana 145a svodi na marginalne aktere, dok se nosioci političke moći sistemski štite?
U optužnici protiv Miodraga Malića čak se navodi njegova politička pripadnost SDS-u, dok u predmetu protiv Pavlovića nema jasno izražene političke pozadine. Međutim, suštinsko pitanje nije njihova politička pozicija, već činjenica da Tužilaštvo očigledno izbjegava sukob sa centrima moći. Time se član 145a pretvara u selektivni instrument, a ne u mehanizam zaštite ustavnog poretka, dostojanstva žrtava i društvenog mira.
Posebno je zapanjujuća činjenica da nijedna krivična prijava po osnovu negiranja genocida i veličanja ratnih zločina nije podnesena od strane državnih ili entitetskih policijskih i sigurnosnih institucija. Ovakva institucionalna pasivnost otvara sumnju u postojanje prešutnog dogovora ili političkog pritiska, kojim se krivično-pravna zaštita svjesno izbjegava.
Izostanak reakcije države šalje jasnu poruku: negiranje genocida je dozvoljeno, veličanje zločinaca tolerisano, a žrtve prepuštene same sebi.
Takva praksa ne samo da podriva povjerenje građana u pravosuđe, već direktno doprinosi normalizaciji govora mržnje i revizionizma.
Ako Tužilaštvo BiH nastavi sa politikom selektivne pravde i institucionalne šutnje, član 145a će ostati “mrtvo slovo na papiru”, a Bosna i Hercegovina država u kojoj zakon važi samo za one bez političke zaštite.
Politika nekažnjavanja i zaštite glorifikatora ratnih zločinaca mora prestati.
Tvrdnje da je član 145a Krivičnog zakona BiH neprecizan, teško primjenjiv ili da zahtijeva “posebno odmjeravanje slobode govora” ne stoje kada se Bosna i Hercegovina uporedi s državama koje imaju dugu i dosljednu praksu procesuiranja negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca.
U Njemačkoj, negiranje Holokausta, relativizacija nacističkih zločina ili javno veličanje presuđenih ratnih zločinaca, predstavlja jasno definisano krivično djelo.
Njemačko pravosuđe ne pravi razliku između “marginalnih” i “uticajnih” aktera – političari, javne ličnosti, profesori, novinari i građani podliježu istim standardima. Čak i izjave date u političkom ili “ideološkom” kontekstu ne uživaju zaštitu ako imaju za cilj negiranje sudski utvrđenih zločina ili rehabilitaciju zločinačkog režima.
Austrija ima sličnu, čak i strožiju praksu.
Zakon o zabrani nacizma (Verbotsgesetz) aktivno se primjenjuje decenijama, a sudovi su više puta jasno poručili da sloboda govora prestaje tamo gdje počinje napad na dostojanstvo žrtava i ugrožavanje demokratskog poretka. U tim državama tužilaštva ne čekaju politički signal, niti se skrivaju iza formalnih izgovora – reakcija je brza, javna i nedvosmislena.
Za razliku od toga, u Bosni i Hercegovini, gdje su presude za genocid i ratne zločine međunarodno i domaće sudski potvrđene, Tužilaštvo BiH pokazuje nespremnost da zakon primijeni upravo u slučajevima gdje su posljedice najteže.
Dok Njemačka i Austrija zakone koriste kako bi spriječile povratak ideologija koje su dovele do masovnih zločina, u BiH se pravni sistem koristi da se ti zločini relativizuju i politički zaštite njihovi glorifikatori.
Ovakav pristup ne samo da udaljava Bosnu i Hercegovinu od evropskih pravnih standarda, već je svrstava među rijetke države u kojima je negiranje genocida faktički tolerisano, uprkos jasnom zakonskom okviru.
Član 145a nije problem – problem je politička volja Tužilaštva BiH da ga primijeni dosljedno i bez izuzetaka.
U rimskoj pravnoj tradiciji postoji izreka Fiat iustitia, pereat mundus – Neka bude pravda, pa makar propao svijet, shvatanje da se pravni propis mora primijeniti bez obzira na posljedice.
(Preporod.info)
