Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Muslimani Iraka su stajali i gledali Tatare kako osvajaju i pustoše Horosan i ubijaju milione muslimana u njemu, i nisu ni prstom mrdnuli da pomognu svoju braću. Oni su više voljeli ”sigurnost” i odlučili su slijediti put mira s Tatarima. Samo dvije godine kasnije, Tatari su došli i kod njih, pobili su više od milion ljudi u Bagdadu i potpuno ga spalili.
Međutim, muslimani Šama nisu naučili lekciju, podigli su zastave mira, sklopili ugovore i sporazume sa Tatarima, i stajali su posmatrajući kako Irak gori i kako se muslimani Iraka kolju. I nakon nekoliko mjeseci Tatari su došli sa svojim vojskama i zauzeli Šam, uništili Damask, pobili stanovnike Homsa i spalili i opustošili Halep, Nablus i Gazu.
Međutim, muslimani Egipta nisu naučili lekciju iz toga, i Mameluci, vladari Egipta, bili su skloni prihvatati nepravedne uslove Tatara i mir, da ih Allah nije ojačao sultanom Sejfuddinom Kutuzom, koji je tada izgovorio svoje poznate riječi: ”Ja ću sam izaći pred Tatare! O muslimanski emiri i prinčevi, vi dugo vremena jedete imetak iz državne blagajne, a mrzite borbu. Ja idem u borbu, pa ko izabere džihad pratit će me, a ko to ne izabere neka se vrati kući. Allahu je poznato njegovo stanje, a grijeh svih muslimana je na vratu onoga ko zakasni u borbu.” Zatim je kroz suze rekao: ”O muslimanski prinčevi, pa ko je to dostojan islama ako nismo mi?!”
A kako bi se uvjerio da nema šanse za primirje, Kutuz je naredio pogubljenje tatarskih izaslanika i njihovo vješanje na kapijama grada kako bi svi znali da se muslimanska država mobilizira za džihad i da su svima koji žele primirje sa Tatarima presječeni putevi.
Nakon toga desila se velika Bitka kod Ajn Džaluta (03. septembra, 1260. godine), u kojoj je Sejfuddin Kutuz izvojevao sjajnu pobjedu protiv tatarskih hordi. U toku bitke zamalo je poginuo od tatarske strijele koja je, umjesto njega, pogodila njegovog konja.
Da bi ulio samopouzdanje svojim mudžahidima i podigao borbeni moral, Kutuz je bacio svoju kacigu na zemlju kao izraz svoje čežnje za šehadetom na Allahovom putu i odsustva straha od smrti, izgovarajući tada svoje čuvene riječi: ”O islamu!”
Na kraju je Ajn Džalut postao mjesto uništenja Tatara. U tom danu i na tom mjestu, Allah je oslobodio svijet tatarskog zla, rukama ljudi koji su istinski vjerovali u Allaha, koji su pomogli Allaha, pa je i On njih pomogao i počastio ih veličanstvenom pobjedom, slavom i ponosom.
To je Allahov zakon koji se ne mijenja, i kad god muslimani zaborave na taj zakon, kušat će gorčinu poniženja i poraza. Stoga, nema mira sa agresorima, okupatorima i zločincima, i nema sigurnosti za kukavice koje su izdale svoju braću i sestre u Gazi.
