Piše: Elmedina Muftić
Juli je. Mjesec sunca. Juli je. Mjesec plavetnila. Juli je… Nekad bio, sad se spominjao… Odavno je juli… Mjesec užasa, mjesec genocida, mjesec bošnjačkog stradanja, mjesec kad Bošnjaci skrušeno u mezar silaze. Juli je. Mjesec opomene, mjesec kad niko nema pravo da šuti, mjesec kad se i šutnjom vrišti, kad Bošnjaci ponosno iz pepela ustaju… Juli je….
Još se nije slegla zemlja na kaburovima srebreničkih šehida, čije su kosti pronađene po masovnim grobnicama diljem Bosne. Još se vrisak nije utišao. Suza se na licu još nije osušila. Još majčinski uzdah para svemir. Jetimska dova na vratima rahmeta kuca..Samo je devet dana prošlo od kako smo ukopali, njih 175. Stotinu sedamdeset pet tabuta smo u kabure u Potočarima spustili, i dostigli brojku od 6.066 ukopanih. A već u Prijedoru kopamo 283 kabura, da u njih položimo pronađene tjelesne ostatke ubijenih Bošnjaka Prijedora i Kozarca, ekshumirane iz najveće do sad otkrivene masovne grobnice Tomašica…
Bošnjaci kopaju nove mezarove, njih 283, isti zločinac, Srbin opasan mržnjom, ista žrtva, Bošnjak, ogrnut merhametom, samo druga lokacija. Nema Bosna samo Srebrenicu. Ima Bosna i Prijedor. Potrudio se zlotvor, da nam što više rana otvori. Malo mu bilo, zločina, klanja i užasa. Malo mu bilo majčinskih suza. Malo mu bilo jetimske tuge. Malo mu bio Prijedor, pa i na Srebrenicu udario. Da im Allah, svaki trag zametne…
U nedjelju će Prijedor biti centar svjetske tuge, baš kao što je 11. jula to bila Srebrenica. U nedjelju će Prijedor biti svjedok istine. Od nedjelje će 284 žrtve da opminju i podsjećaju. Od nedjelje bi svaki Srbin trebao da oborenog pogleda hoda zemljom, da se stidi do devetog koljena onoga što su u njegovo ime uradili zločinci. Od nedjelje bi svaka srpska majka trebala crninu obući i nikad je do života ne skinuti, da tom crninom pokuša okaljan obraz prekriti, jer kakve je zlotvore porodila bolje da nikad zemljom nije hodila.
U nedjelju će majka Hava Tatarević, svoje šehide u džennetske bašće ispratiti, njih sedmoricu, šest sinova i muža. Suza majke Have će biti najgora kazna ubicama njenih evlada, jer majčinska suza je najteža. Ne proklinje majka Hava, ona ne nariče i ne urliče, ona šutnjom dovi, ona skrušeno boluje, jer Bošnjakinja je i u boli dostojanstvena. Umjesto kletve, majka Hava je dovila, od Gospodara tražila da im samo kosti pronađe, i za svoga života dženazu im obavi. I Gospodar joj dovu usliša… Senad, Sejad, Nihad, Zilhad, Zijad i Nishad će leći jedan pored drugog. Šehidi. I babo pored njih. Sedmi! Čitava loza Tatarevića iz sela Zecovi, zamete se u jednom danu. Neka je prokleta ona majka, koja je takve zlotvore porodila da časnu majku Havu i ostale majke Bošnjakinje tako strašno ucvile i za srce ujedu.
I šestorica Hegića, pet sinova i babo sa njima, su put dženneta krenuli, i njih u jednom danu, jer su Bošnjaci, ubiše četnici. Smetalo im što se zovu; Asuf, Velid, Vehid, Ragib, Vejsil, što su sinovi Abdulaha. Smetalo poganima četničkim što šehadet zbore, pa ih ubiše misleći da će ih bez pomena ostaviti. Ali, neće. Oni su se vratili. Tu su. U Prijedoru. Da od nedjelje , pa do vječnosti, podsjećaju krvoloke na njihov zločin. Da im kažu da nema tako duboke jame u kojoj se istina može zakopati. Da mi poruče, da se može ubiti tijelo, ali da duša ostaje, posebno duše nevino ubijenih. Da im budu svjedoci do Sudnjeg dana, da su oni zločinački nakot, koji se decenijama kupa u krvi Bošnjaka. Da im je zemlja kojom hode natopljena krvlju nevinih ljudi. Vratit će se Tatarevići, Hegići, da trajno u Prijedoru ostanu, da ih bole, da u njima ona pogana krv zločinačka još više uzavrije ne bi li ih prekinula, pa pocrkali manji nego su se rodili. Vratit će se i njih 12 maloljetnika, među njima i najmlađi trinaestogodišnji Elvis Šarčević, da ih tišinom koja iz njihovih mezareva izbija, upitaju, zašto su im prekinuli djetinjstvo, mladost? Zašto im nisu dali da osjete čari mladalačke ljubavi? Zašto su im oduzeli pravo da budu uspješni mladi ljudi koji će da služe svojoj zemlji? Zašto su na lice njihovih majki umjesto osmijeha tugu stavili? Pitat će ih…A zlotvori odgovora neće imati…A najgora su pitanja, na koja nema odgovora… Neka se upitaju generacije Srba koje dolaze i koje će tek doći, kako će živjeti i teret ovakav na svojim leđima nositi? Odgovornost je na svima njima? Nema nevinih? Dok se ne dokažu krivci. Nema nevinih dok se ne odreknu zločinaca. Nema pojedinačne odgovornosti, dok se kolektivno šuti, negira i veliča genocid. Nema nevinih dok postoji majka Hava, Naza, Munira, Aiša, Hatidža…Nema nevinih dok ima Srebrenice, Prijedora, Višegrada…Nema nevinih, dok postoje masovne grobnice, još ne otkrivene…Nema nevinih dok se ne prizna zločin, genocid…U ovoj krvavoj bosanskoj drami, koja se završila kao tragedija u kojoj su Bošnjaci žrtve, nema nevinih, jer su svi vidjeli, znali, a šutili i pustili… Ovaj krvavi obraz niti jedna voda ne može oprati….
