Piše: Ayman Otoom / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Čudno je da postoji tolika žurba ka normalizaciji odnosa sa cionistima u našem vremenu. To je, usitinu, čudno i ne može se razumjeti, niti tu ima mjesta za razum i logiku.
Svako malo arapski vladari potpisuju sramne sporazume s cionistima, iskazuju im ljubav i bacaju im se u zagrljaj svakom prilikom. Goruće pitanje je: Zašto to rade? Šta će im ponuditi uzurpatorski cionistički entitet? Hoće li im ponuditi novac i bogatstvo, i šta bi im to značilo kad je zajedničko bogatstvo arapskih zemalja dovoljno za cijeli svijet, a čak i jedna arapska zemlja bogata naftom ima dovoljno bogatstva da Izrael i one unutar njega potopi ovim crnim zlatom.
Njihove oči su zapravo uprte u bogatstvo u našim muslimanskim zemljama, i ja nisam vidio glupljeg čovjeka od onoga kojem je neprijateljski nastrojen komšija ukrao kravu muzaru i priključio je svome stadu, a nakon što je pomuze odnese i svome komšiji (tj. vlasniku krave) čašu mlijeka, a opljačkani komšija mu ljubi ruke u znak zahvalnosti na njegovoj ljubaznosti i ”dobročinstvu.”
Šta nam drugo mogu ponuditi cionisti? Možda sigurnost? Oni nas stalno kolju, ne samo u toku ove agresije na Gazu koja traje blizu deset mjeseci, već nas kolju više od tri četvrtine stoljeća u svakoj arapskoj zemlji, i piju našu krv nakon svakog masakra. To su radili u Deir Yassinu, u Kafr Qasimu, u Qibyi, u Tanturi, u Tal al-Zaataru, i drugim mjestima.
Nisam vidio veće izdaje šehidske krvi od pomirenja sa ubicom koji ju je prolio, dok ona dan i noć vapi za osvetom.
Šta nam još mogu ponuditi? Hranu? Naše arapske zemlje su ”korpa” hrane koja može nahraniti gladne cijelog svijeta, a može čak zadovoljiti potrebe i onih koji su siti.
Zaista je krajnje tužno i bolno što mi ovih dana hranimo našeg zakletog neprijatelja u toku njegove agresije na Gazu, i snadbijevamo ga kamionima povrća, voća i mlijeka bilo iz naših zemalja ili preko njih, i ne stidimo se gledajući kako naša braća i sestre u Gazi umiru od gladi. Kakva je to izdaja i ostavljanje na cijedilu braće muslimana i u kakvo smo to jadno stanje zapali?!
Dakle, nije sigurnost, ni bogatstvo, ni stabilnost, ni hranjenje gladnih, ono što tjera naše vladare da normalizuju odnose sa cionističkim neprijateljem i okupatorom, i to na neviđen način moljakanja i čekanja u redu pognute glave. Ako ovo nisu razlozi, šta bi onda mogao biti razlog ovog neopisivog samoponiženja i ponižavanja vlastitog naroda i svih muslimana?!
