Piše: Noah Sneider
Preveo: Almir Zulović
Krimski Tatari su živjeli u sjeni Ruskog carstva stoljećima, i ponovo su u situaciji da mogu izgubiti najviše. Ruke Ufeyna Fakhreeva nose ožiljke egzila iz sovjetske ere. Njegove ruke vole dodirivati stol u kući koju je sagradio nakon povratka u Krim. Ali te iste ruke zadrhte kada se počne pričati o trenutnoj situaciji u Ukrajini. “Nisam mogao ni zamisliti da bi se ovo moglo dogoditi”, kaže Ufeyn. “Nisam ovo očekivao, a vidio sam sve i svašta. Živio sam u erama 14 različitih državnih poglavara. Rođen sam 1921., u postao sam vojnik 1939. i borio se tokom cijelog Drugog svjetskog rata. Ranjen sam pet puta.” Kada je Ufeyn rođen, Lenjin je još uvijek bio živ. Na prvim linijama Drugog svjetskog rata izgubio je pola srednjeg prsta.
U ponedjeljak, nakon što je ruska vojska opkolila ukrajinsku vojnu bazu u Krimu i navodno zahtjevala trenutnu predaju iste, predratne slutnje su se proširile širom crnomorskog poluotoka. Vršitelj dužnosti predsjednika Ukrajine Oleksandr Turchynov nazvao je upad ruske vojske provokacijom, a zapadne sile su zbunjeno pokušavale naći odgovor za novonastalu krizu. Vjerovatno niko nema više razloga za strah od potencijalnog konflikta od krimskih Tatara poput Ufeyna. Krimski Tatari su jedan od naroda sa teškom sudbinom čija je historija prožeta cikličnim procesima podjarmljivanja i raseljavanja. Muslimanska etnička manjina sa krimskim korijenima koji sežu u period prije ruskih careva,
Tatari sebe smatraju krimskim starosjediocima koji potječu od nevjerovatnog spoja Grka, Jevreja, Armenaca, Talijana, Turaka i Mongola. Sredinom 14. stoljeća formirali su nezavisnu državu na ostacima Zlatne horde, mongolske države koja je vladala na području središnje Azije i istočne Evrope. Živjeli su u miru sve dok Katarina Velika nije aneksirala Krim 1780-ih. Nakon dolaska komunista na vlast u Rusiji, Tatari su se našli pod teškim zulumom i pola njihove populacije je ubijeno ili raseljeno prije nego što je počeo Drugi svjetski rat. Tokom rata je mali broj Tatara navodno surađivao sa nacistima što je Staljin iskoristio kao razlog da deportuje cjelokupnu tatarsku populaciju u Gulag i centralnu Aziju 1944. Tek nakon Perestrojke i raspada Sovjetskog Saveza, Tatari se polako počinju vraćati kućama na Krimu. “Mislili smo da će biti kao prije, ali nije”, kaže Ufeyn, namještajući jednu od 21 ratnih medalja na svojoj košulji. Kada smo se vratili, vlada je bila deorganizovana i nismo mogli dobiti dozvole i povrat naše imovine. Pa su oni koji su bili u mogućnosti nanovo počeli kupovati zemlju i graditi kuće. Mi taj period zovemo “samo-vozrat” (samo-povratak).” Sada, po posljednjem popisu stanovništva, Tatari čine 12% stanovništva Krima i većina ih živi u malim selima osnovanim od strane onih koji su se vratili iz egzila. Iako su međunacionalni problemi sa etničkim Rusima koji ih okružuju bili minimalni donedavno, Tatari nimalo ne žele povratak životu pod ruskom vladavinom.
U glavnom gradu Krima Simferopolu, etnički Rusi su dominatni na ulicama od početka ukrajinske krize. Nose ruske trobojnice i skandiraju “Rusija, Rusija!” I dok mnogi proruski demonstranti naglašavaju da nije bilo međuetničkih problema na Krimu (i uglavnom su u pravu), oni ignoriraju činjenicu da se Tatari zgražaju nad pomisli na eventualnu novu rusku vladavinu Krima. Prošle sedmice, 26. Februrara, tenzije su prerasle u žestoke sukobe između Tatara i Rusa ispred krimskog parlamenta. U sukobu je bilo dosta povrijeđenih, i isti je bio podsjetnik kako pažljivo orkestrirana politička dešavanja lako mogu prerasti u nasilje. “Evropa se boji Rusije, i Rusija se boji Evope. To je problem,”, kaže Ufeyn. “Nakon raspada Sovjetskog Saveza, 15 bivših sovjetskih republika su postale nezavisne države. U isto vrijeme, 18 država se priključilo Evropskoj Uniji. I sada Ukrajina, država na samim granicama Rusije, želi učiniti isto. Rusija se boji toga.” Da biste pronašli tatarsku zajednicu morate se voziti duž jedne od četri glavne prometnice na izlasku iz Simferopola, i pritom pažljivo pogledima tražiti minarete džamija nad niskim, seoskim kućama.
Pokraj P-23 ceste kod sela Kamenka, u ponedjeljak se okupio značajan broj žena i djece na antiratnom skupu. U govorima podržavaju revoluciju sa Maidana, novu ukrajinsku vladu i ukrajinski Krim; Putina nazivaju diktatorom, manijakom i tiraninom. Mnogi ne uspijevaju sakriti strah i nesigurnost. “Idemo navečer spavati ne znajući što se može dogoditi dok se probudimo ujutro. Nemamo spokoja,” u suzama govori Elmira Mololiova, dok gleda u svoju malu kćerkicu. “Putin kaže da brani Ruse, ali od koga ih brani? Ja srećem svoje ruske komšije svakog dana, pijemo zajedno kafu i živimo kao prijatelji.” Dok su okupljeni skandirali “Mi smo za mir”, nekoliko ukrajinskih policajaca je samo stajalo sa strane (za razliku od Moskve gdje su deseci antiratnih demonstranata uhapšeni na skupu tokom vikenda).
Demonstranti nose plavožute balone koji simboliziraju boje ukrajinske zastave, i ručno izrađene znakove na kojima piše: “Ne ratu” “Ljubav će pobjediti nasilje i smrt!” “Putin, ruke sebi od Ukrajine!” Na skupu smo upoznali i dvije Umeynove kćerke, Eminye i Taire. U gotovo identičnim ljubičastim puloverima, izgledale su šokirano, nikad nisu mogle ni zamisliti da će doći vrijeme kad će se opet bojati Rusije. “Mi imamo samo ovo mjesto,” kaže 60-godišnja Taire. “Naše roditelje su u sred noći izbacili i deportoval odavde. I sad smo se vratili. Nemamo nigdje da odemo i nemamo nikoga da nas zaštiti.” Fakhreevi, baš kao i većina ostalih Tatara, su tek počinjali da Krim ponovo osjećaju svojim domom. “Smjestili smo se ovdje, manje-više, tek u zadnjih par godina”, kaže 62-godišnja Eminye. “Ovo područje je bilo prazno polje kad smo došli 1990-ih. U početku smo živjeli u zemunicama i šatorima, i zadnje 24 godine smo gradili kuće našim vlastitim rukama.” Kuća Fakgreevih se nalazi u maloj ulici u Kamenki, nekoliko minuta od mjesta na kome se odvijao antiratni skup. Prostrana je, sa velikim predvorjem i dnevnim boravkom, a u njoj živi 9 članova familije iz tri generacije. “Justros sam im rekao da očiste i srede podrum,” govori Ufeyn. “Uskoro ćemo možda svi morati živjeti dole.” Dok smo sjedali za stolom Fakhreevih uz čaj i suhe kolače, Umeyn nam govori – “Zadnjih nekoliko godina sam im govorio da živimo kao u raju. Imamo kuću, imamo penzije, možemo kupiti šta želimo u trgovinama, ali sad ovo… opet problemi…”
