Član izvršnog tima Fonda za humanitarno pravo (FHP) iz Beograda Nemanja Stjepanović u otvorenom intervjuu za Vijesti.ba govori o negiranju srebreničkog genocida u Republici Srpskoj i Srbiji, veličanju presuđenih ratnih zločinaca i vrijeđanju žrtava. Stjepanović je komentarisao i poteze predsjednika RS-a i SNSD-a Milorada Dodika, kao i zbog čega srbijanske vlasti ratne zločince ne isporučuju Bosni i Hercegovini, već im dozvoljavaju da se danas slobodno šetaju Srbijom.
FHP prije nekoliko dana u Beogradu je organizovao “Javni čas o sudski utvrđenim činjenicama o genocidu u Srebrenici”. Možete li nam prenijeti ključne poruke sa tog skupa?
STJEPANOVIĆ: Ključna poruka sa tog skupa je da u pogledu odnosa prema srebreničkom genocidu Srbija nezaustavljivo nazaduje. Dvije izjave domaćih političara to vrlo dobro ilustruju. Prva je izrečena usred sveopšteg ćutanja o Srebrenici, kakvo odavno nije viđeno na godišnjicu obilježavanja genocida. Autor je ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, koji je rekao da je “nedopustivo da nas svakog jula zovu genocidnim”. Ta izjava jasno govori da mi nismo spremni da se suočimo, da razgovaramo o tome šta se dešavalo tokom rata u BiH, koji su zločini počinjeni, u čije ime, ko je za njih odgovoran i kakva je u tome uloga Srbije.
Ima još jedna izjava i ona nije direktno vezana za Srebrenicu, ali je čak opasnija od Vulinove. Izrekao ju je visoki funkcioner Socijalističke partije Srbije Predrag Marković, koji je rekao da je granica između Srbije i Republike Srpske “privremena”. Ta izjava pokazuje da se mi nismo odrekli koncepta koji je doveo do genocida, da mi i dalje stojimo iza trećeg ratnog strateškog cilja vlasti Radovana Karadžića koji zagovara “eliminisanje Drine kao granice između srpskih država”, što je glavom platilo 8.000 srebreničkih Bošnjaka i još hiljade drugih bošnjačkih civila u Podrinju.
Izgleda da smo mi od “velike Srbije” samo privremeno odustali, ali da u glavama taj san i dalje postoji, samo se čeka povoljan istorijski momenat da on bude ostvaren. Eto gdje smo 23 godine nakon Srebrenice.
Srebrenički genocid i 23 godine od njegovog izvršenja poriče se u RS-u, ali i Srbiji, uprkos postojanju dvije zvanične presude – one Međunarodnog suda pravde i one Haškog tribunala. Imate li logičan odgovor – zašto?
STJEPANOVIĆ: Neprihvatanje nalaza tih sudova dijelom je rezultat činjenice da je pripadnicima jednog društva teško da prihvate da su u njihovo ime počinjeni tako strašni zločini. Dodajte tome činjenicu da je od strane nacionalističke elite u Srbiji kult žrtve građen kroz istoriju tako što su isticana naša stradanja, a zanemarivane naše istorijske zablude i zločini počinjeni u naše ime ili sa naše strane.
Sad smo u situaciji da treba da se na neki način odreknemo narativa u kojem smo mi glavne i čak jedine žrtve u regionu i prihvatimo da je vrh vojske, koji je uz svesrdnu pomoć Beograda predvodio Srbin iz BiH, počinio genocid.
S druge strane imamo banalne lične interese onih koji su za genocid ili brojne druge zločine počinjene u cijelom regionu. Oni su ostali u institucijama, čak u vrhu vlasti, kontrolišu medije, imaju novac koji su dobrom dijelom stekli za vrijeme ili zahvaljujući ratu. Njima nije u interesu da se prošlost gleda iskrenim očima.
Pojam genocid maksimalno se izbjegava u vladajućim strukturama RS-a i Srbije. Hoće li i kada bi se to moglo promijeniti?
STJEPANOVIĆ: To se može promijeniti samo ako se promijeni sveobuhvatan pristup prema prošlosti. Umjesto da sagledamo ko je i zbog čega pokrenuo pobunu Srba u Hrvatskoj, ko je poslije toga protjerao Srbe iz Hrvatske, ko je i zbog čega dijelio Bosnu i Hercegovinu i u tom poslu počinio užasne zločine, ko je držao Sarajevo četiri godine pod opsadom, ko je uništio gradove, sela i živote stotina hiljada ljudi i ko je na kraju počinio srebrenički genocid, mi smo sva sredstva upregli u negiranje svega toga.
Uspjeli su da nas ubijede da ćemo, ako prihvatimo činjenicu da je Ratko Mladić sa svojim oficirima počinio genocid, mi postati genocidan narod. I onda smo upregli nevjerovatne resurse da razvijemo brojne teorije zavjere kojima umanjujemo broj ubijenih nakon pada Srebrenice, minimizujemo razmjere te operacije i najveću fabriku ubijanja na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata nazivamo prirodnom posljedicom rata.
Tako smo, bježeći od pojma genocid, pobjegli od istine o Srebrenici, što može imati nesagledive posljedice za budućnost regiona.
Kako ocjenjujete najavu predsjednika RS-a i SNSD-a Milorada Dodika da će Narodnoj skupštini RS predložiti da povuče, odnosno odbaci Izvještaj Komisije za Srebrenicu?
STJEPANOVIĆ: Taj izvještaj je pisan na bazi činjenica i njegovo odbacivanje značiće odbacivanje istine. Nalazi izvještaja naprosto se ne uklapaju u srpski nacionalistički narativ čiji je Dodik istaknuti glasnogovornik, a po kojem su, eto, tokom rata u BiH počinjeni zločini sa svih strana i svi su jednako odgovorni.
Cilj je da se ne razmišlja o tome šta se desilo, koja je uloga državnih i entitetskih struktura bila u zločinima i, posebno, koji su ciljevi iza toga stajali. Jer, ako priznamo da smo zbog “velike Srbije” ubili desetine hiljada ljudi, protjerali stotine hiljada i razorili njihove domove, onda bi se svako sa gramom mozga odrekao takvog koncepta, a to nije cilj. Taj san, nažalost, živi.
Dodik je pozvao Srbe da se vrate iz Njemačke, jer smatra da će na njih krenuti hajka nakon što je Udruženje “Majke Srebrenice” njemačkom glavnom inspektoru Klausu Zornu predalo spisak od 22.000 Srba, te zatražilo da svi sa tog spiska koji su trenutno u Njemačkoj odgovaraju u toj zemlji, a ne u BiH. Može li se takav Dodikov potez okarakterisati strahom od pravde?
STJEPANOVIĆ: Mi u Fondu za humanitarno pravo podnosimo redovno krivične prijave domaćem Tužilaštvu za ratne zločine, između ostalog i protiv onih za koje imamo dokaze da su učestvovali u srebreničkom genocidu i znamo koliko je teško doći do dokaza o odgovornosti jedne osobe, a kamo li njih 22.000.
No, “Majke Srebrenice” imaju pravo da dostave dokaze i indicije bilo kome, a pravosuđe Njemačke sigurno nikome neće suditi ili presuditi bez dokaza. Zato, Dodik ne treba da brine, niko ko nije odgovoran neće biti osuđen. Na njegov poziv mogu se odazvati eventualno oni koji znaju da su krivi, čime bi se samo povećao procenat učinilaca ratnih zločina u ukupnom broju slobodnih stanovnika Republike Srpske.
Član Glavnog odbora SNSD-a Rajko Vasić zaprijetio je na svom Twitter profilu novim genocidom. Iz SNSD-a su se oglasili saopštenjem u kojem su naveli da ne komentarišu Twitter naloge niti sadržaje koji se pojavljuju na njima, bez obzira o čijim nalozima se radi. Kako to komentarišete?
STJEPANOVIĆ: Mogu samo da kažem da je riječ o sramotnom nepoštovanju žrtava genocida i njihovih porodica. Igrokaz Vasića i SNSD-a ne zaslužuje dublju analizu.
Srbijanske vlasti i dalje ne žele Bosni i Hercegovini isporučiti brojne osobe koje se terete, kojima se sudi ili su osuđene za ratni zločin počinjen na teritoriji BiH? Ratni zločinci tako danas slobodno šetaju po Srbiji, uprkos činjenici da se ta zemlja obavezala da će ih isporučiti BiH potpisavši Sporazum o međusobnom izvršavanju sudskih odluka…
STJEPANOVIĆ: Srbija je saučesnik u genocidu i drugim zločinima počinjenim od strane Karadžićeve i Mladićeve vojske i policije tokom rata u BiH, a sada je saučesnik u prikrivanju tih zločina. Ne samo da ne izručuje optužene u BiH, poput Tomislava Kovača, naprimjer, nego se nikada nije ni odvažila da sudi bilo kome osim direktnih počinilaca zločina.
Tako su srednje i više rangirani vojni i policijski oficiri ostali van domašaja pravde u Srbiji. Eto, naprimjer, Milorad Pelemiš, komandant zloglasnog 10. diverzantskog odreda VRS-a, mirno živi u Srbiji i gostuje po televizijskim emisijama.
Pogledajte samo kako izgledaju suđenja u Srbiji za zločine u Srebrenici. Za početak, genocid je u tim predmetima zabranjena riječ. Do sada imamo tri srebrenička predmeta. U prvom su četvorica pripadnika “Škorpiona” osuđena za ubistvo bošnjačkih dječaka u Trnovu. Do toga nikada ne bi došlo da Nataša Kandić nije došla do videosnimka ubistva i predočila ga tužilaštvu i javnosti.
Elem, suđenje je okončano osuđujućom presudom za četvoricu od petorice optuženih, ali tokom procesa nije dopušteno izvođenje dokaza o vezi “Škorpiona” sa MUP-om Srbije, a čak se sudsko vijeće nije obaziralo na dokaze o tome da su ubijeni dovedeni iz Srebrenice. Tako ispada da su u Trnovo i počinioci i žrtve stigli – niotkuda.
U drugom predmetu imamo sporazum Tužilaštva za ratne zločine sa bivšim pripadnikom 10. diverzantskog odreda Branom Gojkovićem. Jedan od najentuzijastičnijih ubica sa Branjeva dobio je tako samo 10 godina zatvora. Do optužnice i potom sporazuma došlo je tek kada je Gojković optužen u BiH. Budući da je bh. državljanin, naše tužilaštvo ga je optužilo da bi izbjegao izručenje BiH.
I treći predmet se vodi protiv osam pripadnika specijalne policije RS-a za ubistvo više od 1.300 Bošnjaka u Kravici 13. jula 1995. godine. Znate kako ide to suđenje? Za godinu i po dana, od kada je počelo, saslušano je nula svjedoka. Eto tako.
Lider LDP-a Čedomir Jovanović jedan je od rijetkih političara iz Srbije koji se redovno pojavljuje na obilježavanju genocida u Srebrenici. Zašto nema takve spremnosti i među ostalim političarima? Je li u pitanju strah da eventualno ne bi pali u očima svojih birača te tako izgubili određenu podršku na nekim od narednih izbora?
STJEPANOVIĆ: Jedan dio političke elite direktno je bio umiješan u vođenje ratova. Eto, Srpska napredna stranka sačinjena je prevashodno od bivših Šešeljevih radikala. Socijalistička partija Srbije baštini politiku Slobodana Miloševića i zagovara podizanje spomenika svom bivšem predsjedniku.
Drugi dio političkog spektra, onaj navodno demokratski, u stalnom je strahu od gubljenja birača i reakcije nacionalizma koji se ukorijenio u vojsci i policiji. Da se razumijemo, i među njima ima iskrenih nacionalista. To je slika Srbije danas. Normalnost je na marginama.
Na pojedinim javnim skupovima ili sportskim takmičenjima i dalje svjedočimo veličanju presuđenih ratnih zločinaca i vrijeđanju žrtava određenim parolama. Kakva se time šalje poruka žrtvama?
STJEPANOVIĆ: Ako govorimo o tim konkretnim grupama, oni žrtvama šalju poruku – trebalo je pobiti vas više. Jedan domaći političar, Nenad Čanak, nazvao je navijače paravojnim grupama današnjice. Riječ je o kriminalnim ispostavama određenih krugova unutar vlasti koje svjedoče da suština našeg problema u odnosu na ratnu pročlost nije neznanje, negiranje i poricanje zločina, nego njihovo odobravanje.
(Vijesti.ba)
