Piše: Alaga Ajdinović
Prošlogodišnje katastrofalne poplave i klizišta u našoj zemlji, uz materijalne štete neprocjenjivih razmjera, prouzrokovale su nepremostive nevolje, te zakomplikovale mnoge, ionako teške životne sudbine… Poplave su protutnjale, vode se povukle, štete su evidentirane, nešto se saniralo i polahko se pokušava vratiti u normalu. No, na mjestima gdje su klizišta ostavila razornu pustoš, situacija je daleko složenija i teža. Najstrahotnije posljedice apokaliptičnog klizišta pretrpila je MZ Željezno Polje (u općini Žepče), koju sačinjava jedanaest sela na obroncima planine Mahnjača, sa oko 5000 stanovnika (mahom Bošnjaka). Jedno od najviše stradalih sela Željeznog Polja je naselje Čole, koje se nalazi na samom početku te MZ, najbliže magistralnom putu. Milioni tona zemlje, pijeska i mulja prosto su zatrpali ovo naselje, sa debljinom nanosa i preko 10 metara… Stradale su mnoge kuće (sa kompletnim najmeštajem, aparatima i pokućstvom), okućnica, stoka, perad, plantaže malinjaka, bašče, usjevi, plodna zemlja. Lokalni put je progutan, riječica Željeznica je promijenila tok. I tamam kad se situacija počela stavljati pod kakvu-takvu kontrolu, novi kišni period je prouzrokovao i novo (augustovsko) klizište. Riječica Željeznica je opet promijenila svoj tok… Ono nešto stvari i namještaja „otetog“ prvom talasu klizišta – nestalo je u drugom nanosu!
U naselju Čole su mnogi pretrpjeli velike materijalne gubitke, ali je 17-člana porodica Alije Tutnjića, po obimu pretrpljene materijalne štete, ipak na prvom mjestu.
Oni su na svojoj koži osjetili svu strahotu one stare narodne kletve: „ Dabogda imao, pa nemao!“
Tu sedamnaestočlanu, skromnu, ali vrijednu porodicu smo upoznali prilikom majske distribucije humanitarne pomoći našeg džemata. Iako su u trenu, od dobrostojećih domaćina spali na to da čekaju da im neko pruži neku pomoć, zadržali su ponos, sabur, i vjeru u bolje dane…
Sa Alijinim najmlađim sinom Asmirom smo razmjenili brojeve telefona, ako bi bilo nafake da ponovo budemo prolazili tim krajem, da barem kahvu popijemo… Prije nekih mjesec dana, od Asmira smo dobili malo emotivniju poruku, koja nas je natjerala da se organizujemo i pokušamo (u granicama svojih mogućnosti) pomoći toj porodici. Ne bismo zadirali u privatnost te poruke, ona je tek potvrda da insan, kad sve nade izgubi, kad muka ponos potisne – opet se obraća onima za koje se već uvjerio da na vapaje gluhi nisu… Zadužili smo jednog našeg džematliju, da ionako planiranu posjetu svojoj rodbini dopuni i sa obilaskom te porodice… Donosimo vam njegovu priču.
Nekada je 17-očlana porodica Alije Tutnjića od svojih vrijednih ruku jako lijepo živjela…
„Dok sam skretao ka benzinskoj stanici, na dogovoreni susret sa Asmirom Tutnjićem, premotavao sam film moga majskog susreta sa njim, njegovim ocem Alijom i majkom Rebijom. Obećao sam svom Džematskom odboru da ću se vratiti sa preciznim izvještajem, iz prve ruke. Odmah sam uočio Asmirovu korpulentnu figuru. Njegov široki osmjeh je govorio da je i on mene prepoznao. Ipak, u očima se ogledala pritajena tuga i zabrinutost. Težina prošlogodišnje katastrofe oszavila je traga i na ovome tridesetogodišnjaku, u naponu snage. Poslije srdačnih selama, dogovorili smo da odmah odemo „na kamenjar“, kako sada zovu svoju nekada plodnu oazu, gdje nas je očekivao njegov otac Alija. Na svakom metru izlokanog (nekada asvaltnog) puta i na svakoj preostaloj kući vidljivi su upečatljivi tragovi prošlogodišnjeg crnoga maja i augusta. U jednom momentu, Asmir me zamolio (sa osjetnim grčom u glasu) da stanemo… Ugledao sam prizor koji mi otrgao dubok uzdah: na naslagama šljunka i mulja, uz rječicu Željeznicu, stršili su ostaci Asmirove novoizgrađene kuće, koju je klizište pomjerilo iz temelja i odnijelo oko 750 metara.
Nastavili smo ćutke dalje. Ta tišina je odzvanjala našim dušama. Ja sam pokušao dokučiti koliko snage insanu treba da izdrži ovakve udarce sudbine i da normalan ostane…
Na prilazu sestrinoj kući, kojoj je samo potkrovlje ostalo upotrebljivo, dočekao nas je lavež pasa čuvara. Umirili su se, čuvši Asmirov glas. Iz dimnjaka se izvijao tanak dim, koji je svjedočio ljudsku upornost u borbi sa stihijom, i želju da se ustraje i ostane na ognjištu. Vremešni, ali korpulentni i prividno vitalni hadži-Alija nas dočekao na balkonu, koji je ujedno služio i kao ulaz u potkrovlje.
Ušli smo, poselamili se, upitali se za zdravlje i razmjenili par rečenica. Iako je kroz to potkrovlje prodefilovalo na stotine novinarskih ekipa, humanitaraca i drugog radoznalog svijeta, ipak me Alija prepoznao. Kako se i akšam približavao, obavio sam ikindiju i zamolio domaćina da još jednom, ovaj put za potrebe moga džemata i naših prijatelja, u moju kameru istrese svu svoju životnu muku, u nadi da bi nekom to bio povod da prikladnom hedijom obraduje ove napaćene duše na ovom, a svoju na onom svijetu! Hadži-Alija je bio smiren, rječit, koncizan i u nepunih sedam minuta iznio svu svoju muku i probleme… Ima izvrsnu memoriju za jednog 80-ogodišnjaka. Naveo je da već 55 godina živi u Čolama, gdje je sa svojom suprugom, 71-ogodišnjom Rebijom izrodio 6 djece. Jedan sin mu poginuo kao 18-ogodišnjak, na oblišnjom autobusnom stajalištu. Sin Salih je sa svojom porodicom živio u jednoj etaži porodične kuće (koju je on izgradio radeći kao građevinac na mnogim gradilištima po bivšoj Jugi, pa čak i na Sinaju), sin Besim sa svojom porodicom u drugoj etaži, a najmlađi sin Asmir (odnedavno i on oženjen) je živio sa njima (roditeljima) u trećoj etaži. Sin Asmir je bio upravo dovršio vlastitu kuću, opremio je i bio u fazi preseljenja u nju. Kćerka Sadeta je imala vlastitu troetažnu kuću, koju su svi zajedničkim snagama izgradili, da bi njenim dvoje jetima obezbjedili sigurniju budućnost. Sadeta je često odlazila vani, na sezonske poslove, trudeći se djeci obezbjediti sve ono što imaju i ona djeca što uz očeve rastu. Djeca su bila odsutna, upravo zbog školskih obaveza.
Sada je to Sadetino potkorovlje postalo zborno mjesto cjelokupne porodice Tutnjić.
Alija je smireno nastavio svoju tužnu ispovijest. Imao je 90% stepen invaliditeta, ali mu je ljekarska komisija smanjila taj procenat na 70%, da bi time smanjila i svoje obaveze davanja. Zbog toga mu penzija iznosi svega 320 KM, a od toga mu odlazi pola na lijekove za njega i 71-ogodišnju suprugu Rebiju. To je jedini zvanični izvor prihoda od cjelokupne porodice. Sin Salih je na birou rada 25 godina, sin Besim na “čekanju“ 10 godina, isto kao i najmlađi sin Asmir (koji je završio za agrotehničara). Sjeća se dobro Alija i svih svojih dosadašnjih davanja od njegove plate. Davao je 10 godina za Skopje, 10 godina za Banja Luku, 10 godina za Crnu Goru, 10 godina za Dom kulture u Žepču i most na rijeci Bosni, te za put za Željezno Polje. Drugim riječima, cojeli život su mu odbijali neke humanitarne doprinose – a sada, kada je njemu potrebno, uglavnom ga svi zaobilaze!
Čak je 50 godina džematlija mjesnog džemata, učestvovao je u njegovom formiranju, u njegovoj se kući za vrijeme rata klanjala džuma i teravija, pa opet ni to nije bilo dovoljnp da dobije neku donaciju preko Islamske zajednice. Zaobiđeni su i prilikom dodjele novčane pomoći po 5000 km za 30 ugroženih porodica, prikupljenih od naših radnika u Danskoj, nisu bili prioritet (iako su najviše materijalno stradali) ni kod odabira drugih humanitarnih organizacija, bilo za jednokratnu pomoć, bilo za izgradnju barem jednog objekta (od njih 5 potrebnih)! A kolika je njihova stvarna šteta još nije zvanično procjenjeno. U prvom, neslužbenom zapisniku stoji vrijednost oko 700 000 KM, mada je vrijednost i veća… Uništene su dvije trospratnice i jedna dvospratnica (sa kompletnim namještajem, kućanskim aparatima, tehničkim stvarima, garderobom i mnogim dragocjenostima), nekoliko pomoćnih objekata, štala, dvije garaže, sušara, plantaža malina, dva auta, 15 dunuma plodne zemlje sa usjevima i šumom…
Općina Žepče je svoju obavezu dodjele zemljišta riješila tako da je ponudila zemljište na udaljenom i neuslovnom lokalitetu, koje nije niko htio prihvatiti. Kao alternativu, nudi sufinansiranje svima koji žele kupiti plac za izgradnju kuće, ali u iznosu od svega 4000 KM (a ova situacija je rezultirala strahovitim skokom cijena zemljišta). Hadži-Alija je odabrao varijantu da pokuša sa sinom Asmirom i kćerkom Sadetom iznaći sredstva za kupovinu jednog zajedničkog placa, gdje bi izgradili dva objekta (jedan za sebe, hanuma Rebiju, kćerku Sadetu i njene jetime a drugi za sina Asmira i njegovu porodicu).
Poslije završenog intervjua i snimanja nekoliko fotografija, otišli smo par kilometara nazad, do Donje Golubinje, gdje su Tutnjići (za vrijeme najžešće zime) privremeno iznajmili jednu sobu i kupatilo, za smještaj do proljeća. Tu smo popili kahvu, klanjali akšam i rastali se, u obostranoj nadi da će Svevišnji uslišati naše zajedničke dove i ovoj skromnoj i Njemu odanoj porodici otvoriti vrata obilne i berićetne nafake.“
Pomoć preko džemata Liezen:
Kultur, Sport und Religionsvereinigung JAMAT LIEZEN
(uz naznaku: za pomoć žrtvama poplava i klizišta);
BAWAG PSK Liezen, Austrija;
SWIFT (BIC): BAWWAATWW; IBAN: AT43 1400 0858 1065 1593!
Direktna uplata: Asmir Tutnjić, Željezno Polje 4, 72230 Žepče, BiH
UniCredit Bank dd, Mostar, BiH
SWIFT (BIC): UNCRBA22, IBAN: BA39 3383 1028 5989 6992
Uplata u KM: UniCredit Bank dd, Mostar, BiH
4229 7503 6550 4015 (4229) 40489450000
HUMANITARNI FOND DŽEMATA LIEZEN,
Predsjednik: Alaga Ajdinović
Liezen, 14. Februar 2015.
