Piše: Adem Zalihić
Jedna od najskrovitijih dimenzija ljudske duše je sujeta. Sujeta je suptilna forma ispoljavanja egoizma. Istog su porijekla uobraženost, gordost i arogancija. Za razliku od ovih nabrojanih vidova ljudske sebičnosti, sujeta je izatkana od najnevidljivijih niti. Ona je generalno filter koji izvrće stvarnost i stvara iluzije koje čovjeku pomažu da očuva osjećanje više vrijednosti.
Svi su ljudi manje-više sujetni, tj. svako od nas posjeduje određeni nivo sujete, ali je pitanje koliko je visok taj nivo i za koje stvari je vezan. I naravno koliko smo mi u stanju da kontrolišemo svoje emocije i reakcije, koliko smo samosvjesni i realni u samoprocjeni i procjeni drugih. Sujeta se ispoljava kroz obrazce ponašanja koji se nasljeđuju to jest uče od roditelja i okoline, a stiču izborima koje pravimo u životu. Tamo gdje su ljudi od djetinjstva učeni da uvažavaju druge, njihove želje i ličnost drugih – tamo nema mjesta sujeti.
Duboko u sebi, na nesvjesnom nivou osoba može da vjeruje da ne vrijedi dovoljno i jedini način da takva osoba zadrži osjećaj samopoštovanja i da prihvati sebe je osjećaj da na svjesnom nivou bude uvjerena u svoju savršenost. Međutim, nesvjesno vjerovanje u svoju bezvrijednost je isto tako nerealno kao i svjesno vjerovanje u idealnu sliku o sebi, a rezultat je da osoba ne poznaje sebe u dovoljnij mjeri, nema izraženu samosvijet, odnosno nema realnu procjenu sebe u pogledu ličnih snaga i slabosti.
Sujetna osoba smatra sebe nepogrešivom
Sujetna osoba nema potrebu da pita druge za savijet i mišljenje, a kada dobije dobronamjerno upozorenje ili sugestiju nije spremna to da prihvati.Takvoj osobi je nemoguće uputiti savjet ili kritiku, koju bi ona bila u stanju da prihvati i koja bi korigovala njeno ponašanje, bez obzira koiko je ta kritika dobronamjerna i konstruktivna. U situaciji kada pogriješi takvoj osobi je nemoguće da prihvati grešku, čak i kada je svjesna da je pogriješila.
Sujeta razara međuljudske odnose, jer je sujetnoj osobi potrebno da uvijek sebe vidi iznad drugih, a to je nespojivo sa timskim radom, jer one predpostavljaju da najbolje rade svoj posao a od kolega obično traže bezgriješnost, što je nemoguće postići.
Sujeta se ispoljava na milion načina. To može biti potreba da se u drugima vidi samo loše, a ignoriše ono što je dobro. Sujeta je i ogorčenje i razočaranost u ljude – tako se gradi svoja viša vrijednost u odnosu na druge time što se njihova vrednost spušta.
Hronično nezadovoljstvo je sujeta. Takva osoba može biti nezadovoljna i razočarana ljudima oko sebe ili može biti nezadovoljna sobom jer zadaje sebi previsoke ciljeve smatrajuće sebe vrednijom nego što jeste.
Paranoja je postizanje sopstvene važnosti kroz iluziju o postojanju zavjere uperene protiv te osobe. Paranoičan način mišljenja je i potreba da se uvijek bude u pravu. Nadmenost, superiornost i gordost ( narcizam ) su očigledno sujeta- vještačko zauzimanje višeg položaja u odnosu na druge.
Borba protiv autoriteta i pravila je takođe sujeta, jer “za mene ne važi ono što važi za druge, ja sam iznad pravila.”
Od mnogih karakteristika sujetne osobe (preosetljiva na kritiku, ima izraženu želju da dobije potvrdu od strane drugih ljudi, ima nisko samopoštovanje, čvrsto se identifikuje sa svojim egom i grčevito se drži te idenitifikacije itd.) kazat ćemo nešto više o dvije:
Sujetne osobe su preosetljive na kritiku
One svaku kritiku doživljavaju intenzivno, lično, kao znak odbacivanja. Ako kritikujete sujetnu osobu ona će postati ljuta i povrijeđena i osjećat će se odbačeno. Sujetna osoba žudi za prihvatanjem i odobravanjem od strane drugih, gladna je ljubavi, osjeća se nevoljeno a ne umije da voli sebe u zadovoljavajućoj meri. Zato ona traži potvrdu svoje vrijednosti od strane drugih ljudi. Spolja može djelovati arogantno, nadmeno i samouvjereno. Dok iznutra se osjeća nesigurno, povrijeđeno, usamljeno, odbačeno, bjesno i prazno.
Želja za potvrdom od strane drugih
Kada sujetna osoba osvaja druge ljude, dobija njihove komplimente i divljenje, ona „procvjeta“. Osjeća se kao da je na sedmom nebu. Ti uzbudljivi, ekstatički osećaji moći, lične vrijednosti i prihvaćenosti dižu njen ego u nebesa. Osećaj ličnog trijumfa je jako uzbudljiv, prijatan i eksicitirajući, kao droga. Osoba lako postaje zavisna od njega i teško ga se odriče. Problem je u tome što svi ti osjećaji (kao i bilo koji drugi) ne mogu da traju dugo.
Zato za sujetnu osobu važi poznata narodna izreka: ko visoko leti, nisko pada.
