Jedna od ključnih američkih politika u arapskom svijetu danas je postizanje normalizacije odnosa između svih arapskih zemalja i Izraela kako bi se Palestinci okružili saveznicima svojih kolonizatora i lišili ih svake vanjske podrške.
Prethodno je Sporazum iz Osla iz 1993. transformisao Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) iz oslobodilačkog pokreta u podizvođača izraelske okupacije kako bi se Palestinci okružili unutar samih okupiranih teritorija.
Ova strategija obuzdavanja trebala je jednom zauvijek ugušiti palestinsku borbu. Kada je palestinski otpor ustrajao, kulminirajući operacijom “Potop Al-Aqsa” u oktobru 2023., strategija nije preispitana, već je dodatno ubrzana.
Od objave Abrahamovih sporazuma 2020., napori za normalizaciju proširili su se izvan arapskih država i uključili zemlje s većinskim muslimanskim stanovništvom koje nikada nisu bile u ratu s Izraelom, a ipak nisu imale diplomatske odnose s njim.
Nedavno, u novembru, Trumpova administracija je objavila da Kazahstan pristupa Sporazumima, iako je ta zemlja već imala potpune diplomatske odnose s Izraelom.
Indonezija, koja nema diplomatske odnose s Izraelom, također navodno razmatra normalizaciju.
Ovo proširenje dolazi u trenutku kada je nekoliko arapskih zemalja zaustavilo proces normalizacije nakon izraelskog genocida u Gazi.
Mnogo prije nego što su SAD promovirale normalizaciju s Izraelom kao regionalnu strategiju, ona je već bila artikulirana kao cionistička.
Od ranih 1920-ih, cionistička organizacija djelovala je na pretpostavci da ako je nemoguće dobiti podršku za cionizam od palestinskih Arapa, onda se ona mora dobiti od Arapa Sirije, Iraka, Saudijske Arabije, Egipta, Jordana, Emirata, Katara i ostalih arapskih zemalja.
Danas se čini da Izraelci postojano osiguravaju takvu podršku ne samo od palestinskih vođa, već i od vođa širom arapskog i muslimanskog svijeta.
Cionistički presedani
Dvadesetih godina prošlog stoljeća, revizionistički cionistički vođa Vladimir Jabotinsky pogrešno je smatrao cionističko traženje arapskog priznanja zabludom.
Tvrdio je da, kako bi se ugasile nade arapskih zemalja u poraz cionizma, “morali bismo im ponuditi nešto jednako vrijedno. Možemo ponuditi samo dvije stvari: ili novac ili političku pomoć ili oboje”.
Jabotinsky je zaključio da cionistima nedostaje dovoljno sredstava te da tim državama treba antikolonijalna pomoć koju cionizam ne može pružiti, budući da “ne možemo spletkariti oko uklanjanja Britanije iz Sueskog kanala i Perzijskog zaljeva te eliminacije francuske i italijanske kolonijalne vlasti nad arapskim teritorijama. Takva dvostruka igra ne može se ni pod kojim uvjetima razmatrati”.
Jabotinsky je očito bio pod zabludom da arapskim zemljama vladaju antikolonijalisti, a ne vladari koji su već tada sarađivali sa zapadnim imperijalizmom.
Ishodi normalizacije
Za razliku od Jabotynskog, Izraelci i američki predsjednik Donald Trump razumiju neizbježnost normalizacije s arapskim zemljama, uključujući Saudijsku Arabiju, čiji se sve bliži odnosi s Izraelom tek trebaju pretvoriti u formalne diplomatske veze.
Pronormalizacijske snage u arapskom svijetu tvrde da bi diplomatski odnosi s Izraelom omogućili arapskim normalizatorima da izvrše pritisak na Izrael kako bi Palestincima dodijelio neka njihova prava i okončao okupaciju teritorija zauzetih 1967. godine.
Nadalje tvrde da bi takvi odnosi doveli do regionalne stabilnosti i prosperiteta.
Činjenica da je dosadašnji period od 50 godina arapske normalizacije sa Izraelom umjesto toga proizveo katastrofe, ratove, proširenu kolonizaciju, otpor i genocid, čini se da nije otupila te fantazije.
Kratak pregled arapske normalizacije u proteklom periodu daje pravu sliku katastrofe koja je nastupila.
Jedan od prvih slučajeva uključivao je same Palestince. Između 1973. i 1977. PLO, tačnije Fatah i Demokratska fronta za oslobođenje Palestine, počeli su se sastajati u Evropi s članovima Izraelske komunističke partije i drugim ljevičarskim cionističkim Izraelcima u nastojanju da uspostave “dijalog”.
Tokom tog razdoblja, PLO je nudio razne tajne planove za pregovore s izraelskom vladom, uključujući uspostavu države na Zapadnoj obali i Gazi te odricanje od bilo kakvih zahtjeva za “izraelskim” teritorijem.
Takvi prijedlozi poslani su izravno tadašnjem izraelskom premijeru Yitzhaku Rabinu, koji ih je u potpunosti odbacio i zabranio Izraelcima sastanke s Palestincima.
Pomak prema traženju “nezavisne države”, umjesto potpunog oslobođenja, označio je temeljnu promjenu u prirodi palestinske borbe.
Međutim, nakon što je učinio te ustupke Zapadu u nadi da će biti smatran dovoljno umjerenim za učestvovanje u budućim pregovorima i tadašnjoj budućoj Ženevskoj konferenciji, PLO je bio iznenađen potezom egipatskog predsjednika Anwara Sadata.
Uz američku podršku, Sadat se odlučio za samostalni čin, putujući u Izrael u novembru 1977., nakon izbora Menachema Begina za premijera i dolaska Likuda na vlast, već je vodio tajne pregovore s izraelskim čelnicima.
Odvojena rješenja
Sadat nije samo odletio u Izrael, već je pristao obratiti se njegovom parlamentu, Knessetu, u izraelski okupiranom Jerusalemu, a ne u Tel Avivu, gdje su sve zemlje tada imale svoje ambasade u odbijanju da priznaju izraelsku ilegalnu aneksiju Zapadnog ili Istočnog Jerusalema.
Obzirom da nijedan drugi arapski vođa, a kamoli Palestinci, nije bio konsultiran ili obaviješten o predstojećem putovanju Sadata u Izrael, sve su zajedno s PLO-om osudile njegovu posjetu kao otvaranje puta za zasebno rješenje s Izraelom.
Insistiranje na odvojenim rješenjima, strategija koju je Izrael dugo primjenjivao, bila je osmišljena da suprotstavi interese jedne arapske zemlje drugoj, i protiv Palestinaca, umjesto da se teži sveobuhvatnom regionalnom rješenju za tekuću kolonizaciju arapske zemlje.
Sadat je brzo protjerao predstavnike PLO-a iz Kaira, a u aprilu 1979. Arapska liga je izbacila Egipat iz članstva i premjestila svoje sjedište iz Kaira u Tunis. Ostale arapske zemlje naknadno su prekinule diplomatske odnose s Egiptom.
Nakon što je Sadat uklonio Egipat iz vojne jednadžbe s Izraelom, strateška ravnoteža se brzo promijenila.
Čak i prije nego što je okvir iz Camp Davida zaključen u septembru 1978. – kasnije ratificiran potpisivanjem mirovnog sporazuma u Washingtonu u martu 1979. – Izraelci su odmah u martu pokrenuli veliku invaziju na Liban, ciljajući gerilce PLO-a.
Izrael je napao jer je znao da im egipatska vojska više ne predstavlja prijetnju.
Izraelska vojska je u tim napadima ubila više od 4000 palestinskih i libanskih civila, te otjerala premo 200 hiljada izbjeglica iz južnog Libana na sjever. Ta izraelska invazija je dovela do raspoređivanja Privremenih snaga Ujedinjenih naroda u Libanu (Unifil) duž granice.
Izrael se oslanjao na lokalne saradnike u Libanu, uključujući Sa'da Haddada, odmetnutog libanskog kršćanskog generala koji je osnovao Južnolibansku vojsku, koja se udružila s Izraelom protiv PLO-a i lijevih libanskih snaga.
Iako su se izraelske snage djelomično povukle, nastavile su okupirati pojas libanskog teritorija koji su označile kao “sigurnosnu zonu”. Izrael je nastavio napadati snage PLO-a tokom sljedeće četiri godine, prije nego što je 1982. pokrenuo drugu masovnu invaziju na zemlju koja je učinkovito uništila vojnu sposobnost PLO-a.
Arapske koncesije
Pregovori u Camp Davidu između Egipta i Izraela također su se bavili budućnošću Zapadne obale i Gaze, za koje su obje strane tvrdile da zahtijevaju poseban sporazum.
Što se tiče Sinaja, sporazum iz marta 1979. predviđao je potpuno povlačenje izraelskih snaga tokom trogodišnjeg razdoblja i demontažu židovskih kolonija tamo.
Sinaj je trebao ostati demilitariziran, s tim da je samo egipatskoj policiji, a ne egipatskoj vojsci, bilo dopušteno stacioniranje na poluotoku. Sporazum je također predviđao razmjenu ambasada između dviju država.
Što se tiče Zapadne obale i Gaze, okvir iz Camp Davida predviđao je prijelazno razdoblje od pet godina tokom kojeg bi samoupravno tijelo izabrali palestinski stanovnici, dajući im puku autonomiju, uz samo djelomično povlačenje i premještanje izraelskih snaga unutar okupiranih teritorija.
Šema autonomije koju je Izrael ponudio nije bila ništa više od onoga što je čelnik Cionističke organizacije, Chaim Weizmann, dobrovoljno ponudio 1930. godine kao maksimalnu koncesiju koju su cionistički kolonijalisti ikada mogli dati Palestincima.
Jasno je da je cionistički stav ostao nepromijenjen tokom protekla četiri desetljeća.
Egipćani su unatoč tome nastavili pregovarati s Izraelcima i Amerikancima kako bi zaključili sveobuhvatan mir na Bliskom istoku, s ciljanim datumom 26. maj 1980. Ti pregovori, međutim, nisu nastavljeni niti zaključeni, a stvar je tiho napuštena.
Izraelski prijedlog nije spominjao palestinsku državu, prava izbjeglica ili status Jerusalema. Samoodređenje je svedeno na autonomiju, a Begin je otvoreno izjavio svoju namjeru da aneksira teritorije nakon isteka prijelaznog razdoblja.
Ne samo da pitanje naselja nije riješeno, već je 1979. Begin ponovo oživio program naseljavanja kako bi promijenio demografiju palestinskih teritorija i uspostavio židovsku većinu doseljenika.
Obnovljeni napadi
Nakon normalizacije odnosa s Egiptom u Camp Davidu, Izrael je u julu 1980. formalno aneksirao Istočni Jerusalem, potez koji je odmah osudila Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 478, a koja je aneksiju proglasila “ništavnom i nevažećom”. Nakon toga uslijedila je izraelska aneksija sirijske Golanske visoravni u decembru 1981., također osuđena Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 497 kao “ništavna i nevažeća”.
U julu 1981. UN je posredovao u prekidu vatre između PLO-a i Izraela. PLO nijednom nije prekšio sporazum tokom sljedećih 11 mjeseci, međutim, kako to uvijek biva, Izrael je više puta kršio spomenti sporazum.
Izraelski obrazac prihvaćanja palestinskih i egipatskih ustupaka, dok je odbijao priznati bilo kakva prava Palestincima, nastavio se. Godine 1981. saudijski prijestolonasljednik Fahd objavio je mirovni plan koji je nudio arapsko priznanje židovske doseljeničke kolonije u zamjenu za prekid izraelske okupacije teritorija koje je zauzeo 1967. i uspostavu palestinske države.
Nadalo se da će to okončati status Izraela kao primarnog neprijatelja Arapa.
Amerikanci su oprezno hvalili plan, Arafat ga je pozdravio, dok su Izraelci odbacili njegove uvjete, ali su prihvatili mogućnost regionalnog priznanja.
Zajedno, Sporazumi iz Camp Davida i Fahdov mirovni plan ohrabrili su Izrael da pokrene drugu invaziju na Liban u junu 1982., ubivši oko 20.000 palestinskih i libanskih civila i stvorivši još pola miliona izbjeglica.
Ovaj izraelski odgovor na ustupke i obećanja normalizacije je opstao sve do danas. Danas je popuštanje libanske vlade izraelskim i američkim zahtjevima za buduću normalizaciju također dočekano s obnovljenim izraelskim napadima na Liban i daljnjom okupacijom njegove teritorije.
Davanje nekažnjivosti
Nakon normalizacije između Izraela i PLO-a 1993., te između Jordana i Izraela 1994., Palestinci su postali izraelska podugovorena represivna snaga protiv vlastitog naroda, dok je Jordan razvijao sve bliže odnose s Izraelom iako je on intenzivirao okupaciju palestinske zemlje.
Ova situacija je na kraju dovela do Drugog palestinskog ustanka (intifada) između 2000. i 2005., koji je okončan takozvanim mirovnim procesom.
Ipak, taj mirovni proces koji je okončao drugu Intifadu je ostavio netaknutu Palestinsku samoupravu kao slugu izraelske okupacije i proširio izraelske ekonomske i diplomatske odnose s Jordanom.
Izrael je na Abrahamove sporazume o normalizaciji s četiri arapske zemlje 2020. godine odgovorio na isti način. Sporazumi su signalizirali da Izrael može djelovati prema Palestincima nekažnjeno, uključujući i provođenje trenutnog genocida u Gazi, kojem se nijedan potpisnik nije usprotivio.
Nažalost, arapski potpisnici, zajedno s drugim arapskim normalizatorima, i tokom genocida i agresije na Gazu nastavili su saradnju i pomaganje Izraelu.
Suprotno američkoj i proameričkoj arapskoj propagandi da bi normalizacija pomogla stabilizirati regiju, kao nagradu za arapske normalizatore, Netanyahu je čak otvoreno govorio o “Velikom Izraelu” koji obuhvaća teritorije nekih normalizirajućih arapskih država.
Izrael je proširio svoje okupacijske udare na Siriju i Liban, otvoreno zaprijetio Jordanu i Egiptu, bombardirao Katar i pokrenuo kampanju neprijateljstva prema Turskoj.
Nažaloat, uprkos bolnoj povijesti i katastrofalnim posljedicama svih normalizirajućih arapskih popuštanja Izraelu, pronormalizacijski Arapi i dalje gaje nade da će napori Donalda Trumpa da proširi normalizaciju s Izraelom donijeti regionalnu stabilnost i mir.
Činjenica da je Izrael bombardirao Katar, sada bombardira Siriju i Libon, čiji čelnici otvoreno teže normalizaciji, i nastavlja okupirati sve više zemlje, jedva da je ostavila traga na ovoj pronormalizacijskoj propagandi.
Više puta podmetani kao put do mira, povijesni zapisi pokazuju da su sporazumi o normalizaciji arapskih zemalja sa Izraelom donijeli samo nasilni ekspanzionizam, regionalnu destabilizaciju i nekažnjivost Izraela.
