U Sarajevu se opet nakotila kritična masa njegovih mrzitelja. Jedan od njih je novinar i profesor historije Vuk Bačanović. Bez obzira što je sa druge strane linije koja dijeli svitanje od kaljuže, istinu od mitomanije, patriote od kokardaša, Vuk Bačanović širi mržnju prema Sarajevu i Bošnjacima u stilu nekog isluženog srpskog vojnika koji je sa okolnih brda pucao po gradu kojeg danas toliko mrzi. Vuk je ušao duboko u našu teritoriju, pije kafe po Sarajevu, zarađuje hljeb kao novinar i profesor historije, prolazi pored Markala i “sarajevskih ruža” i odatle šalje najveće uvrede Armiji Republike Bosne i Hercegovine, Nasera Orića naziva koljačem trudnica, a rahmetli Aliju Izetbegovića idiotom.
U Sarajevu se opet nakotila kritična masa onih koji jedva čekaju da se opet popnu na brda i odozgo počnu granatirati pijace, porodilišta, ulice… Sarajevo je dobilo novog Kusturicu, Neleta, Karadžića. Hrabrost ovog vojnika Vojske Republike Srpske je u tome što je ušao duboko u našu slobodnu teritoriju.
Pročitajte šta, kroz poređenje neuporedivog, napismeno i uz šizofrenu mržnju Vuk Bačanović poručuje gradu u kojem živi i radi kao novinar u magazinu Dani i profesor historije u Gimnaziji Obala. Kada pročitate spomenuti sramni tekst, kojeg prenosimo u nastavku, sjetimo se da Vuk Bačanović uči našu djecu, možda ih mrzi kao što mrzi Sarajevo. Da li je moguće da neki Bošnjak radi u Banjoj Luci i da napiše tekst kako mrzi Banju Luku i banjalučke Srbe? Nažalost, takva besmislenost moguća je samo u Sarajevu.
Upozorenje: Sljedeći sadržaj je prepun mržnje
Vuk Bačanović: Oh, kako mrzim Sarajevo (Poskok.info)
“Oh kako mrzim Sarajevo, lijepi grad, svih tih uhljebljenih beskorisnih maminih i tatinih sinova i ćeri po obrazovnim institucijama koji će nas (šta “će” nego već jesu) doći glave, oh kako samo mrzim Sarajevo lijepi grad svih tih uhljebjenih balijskih i četničkih (Vuk ovdje spominje četnike samo da bi sakrio trag mržnje prema “balijama”, op.pri.) kadrova, neuspjelih studenata -ica političkih nauka i još pokojih narkomanskih izdrkotina po zajedničkim institucijama što im povazdan neko smeta jer su neshvaćeni i jer, eto, pate od ratnih trauma.
Oh kako mrzim to Sarajevo, taj lijepi grad, tobožnjih uvrijeđenih humanista, građana, urednika listova što su u ratu ucjenjivali ljude da im prepisuju stanove da bi ih kao kadrovi obavještajnih službi puštali iz grada da liječe teško bolesne članove proodica,
Oj kako mrzim Sarajevo lijepi grad u kojem kurvetine od urednica medija znaju riknuti na Kačavendu, al’ im je pedofil Ahmetović dražesno stvorenje jer je od onih što im je uhljebio kretenski porod, oh kako mrzim to Sarajevo, taj lijepi grad što mu je odjednom dobar Njegoš Sikiraš, al se ne sjeća njegove rodbine zatrte do zadnjeg u Grahovištu ‘92 (sve od 1910 godišta pa nadalje) od strane tobože multietnićke armije, oh kako mrzim Sarajevo lijepi grad, taj što ukoljicu trudnica, baba, deda i maloljetne đece Nasera Orića dočekuje kao heroja, a zapaljeni Srbi, nevini civili po Milinkladskoj ulici i mnogim drugim mjestima (uključujući prijatelja moga đeda Sretena Ninkovića) im nisu bitni, niti su ikada čuli za njih, nikad čuli za njihove patnje), i koji u njemu nikada nisu našli spokoja dostojnog svoga mučeništva, oh kako mrzim to Sarajevo, taj lijepi grad što postavlja table koje proklinju neodređene “srpske zločince”, a da su mu neimenovani i posve neetnički/konfesionalno definirani zločinci koji uništiše prije kojih 70-tak godina najveću jevrejsku zajednicu na Balkanu poslije Soluna, ili oni što postrojavaše na Koševu ili pred Begovom džamijom ponajprije Crnu legiju, a onda Handžar diviziju.
Oh kako mrzim Sarajevo, taj lijepi grad što su mu endžioski ublehaši vrhunac pravde. Oh kako mrzim Sarajevo taj lijepi grad što svugdje zapaža tobožnje fašiste, a svoje fašističke grozote nikada nije predočio kako treba, oh kako mrzim to Sarajevo, taj lijepi grad što tobože mrzi četnike, a čije je, u kolektivnom pamćenju prešućeno, gradDŽanstvo te iste četnike htjelo upustiti u Sarajevo 1945 da uščuva svoje sitnospstveništvo, oh kako mrzim Sarajevo taj lijepi grad, kojem je autor idiotskog spisa, zvanog “Islamska deklaracija” i voditelj idiotske i destruktivne politike Alija Izetbegović zaslužio muzej u koji si dužan voditi učenike da, kao, tobož, nešto nauče.
I kako mrzim Sarajevo, taj lijepi grad koji više nije ništa do karakazana ludila, bezumlja, neobrazovanosti i kretenizma svakoga ko iz njega nije otišao… Oh kako mrzim Sarajevo taj lijepi grad, tako lažno nabjeđen da je drugačiji…”
