Oružana agresija na Republiku Srbiju u narednom periodu malo je vjerojatna, ali se ne može u potpunosti isključiti. Nastavak eurointegracijskih procesa i unapređenje suradnje Republike Srbije s državama regije doprinijet će smanjenju mogućnosti da na Republiku Srbiju bude izvršena oružana agresija”, piše Euractiv.
Ovo je jedan od ključnih citata iz “Strategije nacionalne sigurnosti Republike Srbije” koju je vlada usvojila početkom ovog mjeseca, a sada će se o njoj raspravljati u Narodnoj Skupštini zajedno s drugim dokumentom, “Strategijom obrane Republike Srbije”. Usvajanje se, bez većih promjena, očekuje u listopadu.
Geostrateški projekt koji su najavili Macron i Putin: Vraćanje Rusije u zapadnu sferu kako bi se zajedno suprotstavili Kini
Amerika kreće u akciju rješavanja kosovskog pitanja
Iz ova se dva dokumenta može jasno iščitati kako sadašnja vlada Srbije vidi stanje u regiji i kako se kani pozicionirati na međunarodnom planu u budućnosti.
Ključni problem kad je riječ o sigurnosti vezan je uz pitanje “očuvanja suverenosti, nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Srbije”. U tom je kontekstu najvažniji problem, koji se kao vodeći lajtmotiv provlači kroz strateške dokumente, “očuvanje Autonomne Pokrajine Kosovo i Metohija u sastavu Republike Srbije”.
No, kad se ukloni taj mitski element srpske politike, u dokumentu se pronalazi nekoliko interesnih, pa i iznenađujućih zaključaka.
Srbija je jasno definirala da je neutralna država te da neće ulaziti ni u kakve vojne saveze. Ali spremna je na suradnju s drugim savezima. “Razvoj partnerske suradnje Republike Srbije s NATO, na osnovu politike vojne neutralnosti i kroz program Partnerstvo za mir, kao i promatračka pozicija u Organizaciji Ugovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB – savez u kojem vodeću ulogu ima Rusija) doprinosi stabilnosti Republike Srbije”. Interesantan podatak: NATO se u dokumentu spominje 10 puta, a ODKB samo tri puta.
Dakle, s NATO se gradi “partnerstvo” i politički dijalog, a u ruskom se savezu djeluje kao promatrač. Treba ovdje podsjetiti da pripadnici NATO-a u Srbiji uživaju diplomatski imunitet koji nemaju pripadnici ruske vojske. I Moskva već dugo traži da se taj problem riješi, a Beograd to stalno odgađa.
Tomu treba dodati i da se među nacionalnim sigurnosnim interesima Republike Srbije, na petom mjestu nalazi: “europske integracije i članstvo u Europskoj uniji”. Dakle, kad je riječ o sigurnosnim pitanjima Srbija se u potpunosti orijentirala prema Zapadu.
Što se potvrđuje još jednim navodom: “Opredjeljenje Republike Srbije je da svoju sigurnost gradi na demokratskim standardima, politici suradnje i europskoj vanjskopolitičkoj orijentaciji”. I dodatno: “Unaprjeđenje nacionalne sigurnosti i obrane kroz proces europskih integracija, uz poštovanje specifičnosti Republike Srbije, obrambeni je interes Republike Srbije koji se ostvaruje postizanjem sljedećih ciljeva:
jačanje kooperativne sigurnosti s Europskom unijom;
učešće Republike Srbije u aktivnostima Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU (ZSOP);
dostizanje potrebnog nivoa sposobnosti za sudjelovanje u civilnim misijama ZSOP-a;
unaprijeđena znanstvenoistraživačka i vojnoekonomska sauradnja s Europskom unijom.
Za vladu u Beogradu, dakle, EU je cilj svih ciljeva: “Članstvom u Europskoj uniji Republika Srbija postaje dio organizacije koja predstavlja jednog od najznačajnijih globalnih aktera i stječe mogućnost da utječe na proces donošenja odluka unutar te organizacije. Na taj način unaprjeđuje i vlastitu sposobnost za zaštitu i ostvarivanje drugih nacionalnih interesa i ciljeva”.
A zatim slijedi: “Radi daljnjeg razvoja demokracije, stabilnosti i prosperiteta regije za Republiku Srbiju značajno je unaprjeđenje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, Ruskom Federacijom, Narodnom Republikom Kinom, kao i s ostalim tradicionalnim partnerima i značajnim faktorima međunarodne zajednice”. Rusija je tako na popisu čak i iza SAD-a, zajedno s ostalima. Toliko o proruskoj srpskoj politici.
Hrvatska se izrijekom ne spominje, ali se dvije teze više nego jasno odnose na Hrvatsku kao prijetnju. “Pristup EU mogu usporavati unutarnji problemi država (u jugoistočnoj Europi), ali i bilateralni sporovi sa članicama EU iz jugoistočne Europe”. Budući da je Skoplje riješilo svoj problem s Atenom, sasvim je jasno da se ova opaska odnosi na Hrvatsku koju Srbija vidi kao moguću prepreku za ulazak u članstvo. I to na sljedećem pitanju: “rješavanje pitanja nestalih osoba i nadležnost u procesuiranju ratnih zločina”.
Kao drugu točku na kojoj bi Hrvatska mogla blokirati pristup Srbije članstvu u EU, Strategija navodi: “Nedovršen proces razgraničenja država bivše SFRJ utječe na sigurnost Republike Srbije, prije svega u smislu razgraničenja s nekom od država Europske unije, što može predstavljati značajan problem u procesu njenih eurointegracija”. Srbija granične problema ima samo s Hrvatskom, a ne s Rumunjskom ili Bugarskom.
Osim Hrvatske, problem je i Albanija. “U pojedinim državama regije postoji težnja, kao i pokušaji, da se ostvari što veći stupanj nacionalnog ujedinjenja etničkog prostora i realiziraju velikodržavni projekti, posebno kada je u pitanju stvaranje “Velike Albanije“, koji bi uključivali reviziju i promjenu međunarodnopravno utvrđenih državnih granica i ovlasti te predstavljaju prijetnju miru i sigurnosti na regionalnom nivou, ali i izvan njega”. Ali, “očuvanje Republike Srpske jedan je od vanjskopolitičkih prioriteta Republike Srbije. Suglasno tome, opredjeljenje Republike Srbije je da nastavi razvijanje specijalnih paralelnih odnosa sa Republikom Srpskom, uz uvažavanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine u skladu s Daytonskim sporazumom”.
Očuvanje postojanja i zaštita srpskog naroda gde god on živi, kao i nacionalnih manjina i njihovog kulturnog, verskog i istorijskog identiteta uslov je opstanka Republike Srbije, dijaspore i Srba u inostranstvu, te Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine u skladu sa Dejtonskim sporazumom. Ostvarenjem tog interesa unapređuje se demografski potencijal, jača se nacionalno jedinstvo, kultura i rodoljublje, i razvija svest o nacionalnom identitetu, uz uvažavanje prava i kulturnog nasleđa drugih naroda. Na taj način stvaraju se uslovi za koheziju i razvoj društva, unapređenje položaja i zaštitu prava Srba gde god oni žive, srpskog kulturnog, duhovnog i istorijskog nasleđa u drugim državama, unapređenje kulturne razmene, razumevanje i uvažavanje kulturoloških i drugih razlika, te unapređenje položaja i prava nacionalnih manjina u Republici Srbiji.
Zaključak je da “rizici od izbijanja ratova i drugih oružanih sukoba na prostoru jugoistočne Europe, iako su smanjeni, nisu eliminirani”.
I još jedan udarac ruskom utjecaju u Srbiji. Beograd je zabrinut zbog energetske sigurnosti iako se javno diči dobrim odnosima s Rusijom po tom pitanju. “Energetski resursi u Republici Srbiji su relativno ograničeni, imaju nepovoljan sustav i geografski su neravnomjerno raspoređeni. Ograničene mogućnosti uvoza i skladištenja energenata mogu se nepovoljno odraziti na energetsku sigurnost. Potpisivanjem Ugovora o osnivanju Energetske zajednice Republika Srbija se opredjelila za uspostavljanje regionalnog tržišta električne energije, prirodnog plina, nafte i derivata nafte i njegovu integraciju u energetsko tržište Europske unije, što bi trebalo doprinijeti višem nivou energetske sigurnosti”. Prevedeno: ne osjećamo se sigurni jer smo energetski ovisni o Moskvi. Konačno, kako je jučer objavio beogradski Blic, Srbija je Rusiji dužna 0,7 milijardi dolara. Riječ je prije svega o netransparentnim kreditima za kupovinu energenata i oružje.
