Piše: Ekrem Tucaković
Ustav Islamske zajednice, član 9, propisuje: „Islamska zajednica se stara o vjerskim pravima muslimana.“ U članu 10 se precizira „Islamska zajednica, u skladu sa svojim mogućnostima, osigurava svojim pripadnicima uvjete za izvršavanje islamskih dužnosti.“
Ovom prilikom ne želim se osvrtati na vanjske, nego na neke važne unutrašnje prepreke. Naime, od agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine Islamska zajednica je permanentno, slabijim ili jačim intenzitetom, suočena s pokušajima njenog organizacijskog rastakanja i diskreditiranja. No, mnogo pogubnije i razornije od toga jesu djela pojedinaca i grupa koji posežu za nasiljem zloupotrjebljavajući islam i sav njegov civilizacijski doprinos u više od 14 stoljeća egzistiranja, a u kojem su na različitim geografskim merdijanima učestvovali muslimani svih boja i nacija.
U takvim okolnostima Islamska zajednica se nalazi pred krupnim pitanjem: da li je uopće dužna i kako štititi prava onih koji je negiraju, ne priznaju IZ, kreiraju samouništavajuću anarhičnost, paralelizam u kojem će se paralelni tokovi boriti za svoj primat i dominaciju, a sve to pod krinkom vjere i navodnog spasenja. Nema sumnje, takva društvena i vjerska svijest vodi u sektaške i međuinstitucionalne sukobe i krvoproliće koje posmatramo u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Siriji i sl. Nekada se doima da je njihov slogan: razori institucionalne i kohezivne elemente, pa se onda nametni kao lider i spasilac koji se poziva na vjeru i jedinstvo.
Naime, ko ima pravo razgrađivati ono što se stoljeće i po gradi na ovim prostorima (institucionalna organzacija IZ), uništavati postojeće zajedničko dobro i ovdašnje muslimane svoditi, umjesto organizirane zajednice vjernika sa jasnim ciljevima i procedurama u vjerskim poslovima, na zavađene sektaške grupacije koje vjeru pretvaraju u pogonsko gorivo za mržnju i ubijanje?
Drugi aspekt ovog problema odnosi se na dilemu da li se može pomoći onome ko pomoć ne želi, da li se može izliječiti onaj ko lijek ne želi konzumirati. Ako bolesnik odbija lijek, nikakva dijagnoza, kvalitet lijeka i stručnost liječnika neće pomoći. Opet je pitanje: šta činiti sa takvim pacijentom? Pri tome treba imati na umu da taj pacijent svojim nepromišljenim postupcima cijelu Zajednicu izlaže pogibelji i opasnosti, a ne samo sebe.
No, da bi se mogao propisati adekvatan lijek, potrebno je uspostaviti preciznu dijagnozu. Nepodudarnost lijeka i dijagnoze izaziva neželjene posljedice. Zbog toga su od posebne važnosti intelektualni odgovori i razobličavanje osnova, motiva, ciljeva i posljedica ekstremizma i radikalizma, precizno i seriozno odvajanje zdravog od bolesnog tkiva. Dakako, ne smije se dopustiti generalizacija ljudi, ali ni zaboravljati da male i, naizgled, beznačajne zabludjele i izmanipulirane grupe i pojedinci mogu nanijeti veliko zlo. Prije svega, zlo smutnje koje porađa mnoga druga zla i pogađa cijelu zajednicu i, što je najgore, potpuno nevine ljude. Kur'ansko uputstvo je jasno: „Čuvajte se smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi.“ (El-Enfal, 25) Dakle, mora se izbjegavati sve ono što vodi prema smutnji i mora se predano raditi na identifikaciji elemenata i faktora smutnje. Zato je važno da koristimo jasne i precizne termine, odvajamo naivne i lahkovjerne od zlonamjernih i instrumentaliziranih pojedinaca i grupa. U ovom procesu nužan je veliki oprez kako se ne bi proklizalo u nepravdu prema nevinim ljudima i tako se dao argument u ruke stvarnim remetilačkim i nasilnim faktorima. Jer na nepravdi i zulumu ništa ne može opstati, bilo da je čini država bilo pojedinci, grupe ili institucije.
Nadalje, islam nas uči da su moralni pad i greška mogući, ali je uviđanje greške i distanciranje od onoga što uzrokuje pad nužno za dalji normalan život pojedinca i Zajednice. Za iskupljenje od grijeha nužno je pokajanje (tevba), koja podrazumijeva čvrstu i iskrenu odluku da se grijeh više neće činiti. Oni koji su zgriješili prema Bogu, muslimanima, bošnjačkom narodu, Islamskoj zajednici moraju uvidjeti svoje greške, pokajati se i čvrsto odlučiti da takve stvari više neće ponavljati, odnosno da neće zloupotrjebljavati vjeru, proizvoditi smutnju i destrukciju. Na taj način stječu još jači legitimitet na zaštitu njihovog ljudskog integriteta.
Nema sumnje, bez obzira na mnoge dileme i pitanja, dužnost Islamske zajednice je da u svakoj prilici bude na strani obespravljenih i oštećenih, posebno da jasno i glasno štiti integritet i prava muslimana. Poput brižne majke sva njena djeca imaju svoje mjesto u njenom okrilju, i ona nestašna i neposlušna. Odgovorna majka se ne odriče, nego do krajnjih granica, i dok god ima nade, pokušava spasiti svako svoje dijete.
Niko ne može poreći da je Islamska zajednica imala izvanrednih i izuzetno svijetlih dionica u zaštiti prava muslimana, razumijevanju konteksta, prepoznavanju prioriteta i adekvatnih metoda djelovanja. Nimalo ne sumnjam da će to ostati odlika Islamske zajednice i na tom putu smo svi dužni da joj pomognemo. Da bi ispunila svoju ustavnu zadaću potrebna joj je pomoć svih nas.
