Piše: Ramiz Hodžić
Ubijali su moj narod, spaljivali ih u kućama, klali na mostovima, bacali u grobnice, rušili nam džamije, spaljiivali kuće. Pogledaj pored sebe, ta tvoja sestra i majka, kćerka – i njih bi silovali da su došle do ruku zločinaca, kao što su silovali desetine hiljada drugih. Zar bi ikada svoje najmilije mogao osuditi za to što su im fašisti radili?
Pored svega što nam uradiše, gledam sada narod moj kako se svađa jer su se bjelosvjetski i domaći nepravednici oglušili na našu molbu za pravdom. Svađamo se jer su nam bezobzirnici sa čekićem pravde u rukama zapečatili pravo da se dokaže istina.
Nakon tuge za najmilijima i svima koje su zločinci ubili, silovali, ranili, najveća je tuga gledati ovo kako sada sami sebe ranjavamo. Zar je moguće, narode, da ne kritikujemo Dragana Čovića koji nas je izadao pa čak i Hrvate koji su se borili za BiH? Zar je moguće, da skoro i ne primjećujemo kako je Mladen Ivanić radio za Srbiju, umjesto za BiH? Kako to da ne krivimo Srbiju, Crnu Goru, Miloševića, Ćosića, SDS, SNSD, RTRS, Karadžića, Mladića, Bearu, Lisicu, Škorpione, Bele orlove, Arkanove tigrove, Plavšićku, Krajišnika, Kunarca, Stankovića, Perišića, Bobana, Prlića, ustaše i četnike, Ivanića, Čovića, nedosljedni Sud, Galijaševića, Batka… sve njih preskačemo, a krivimo sebe iako, u duši, znamo i osjećamo da smo sve učinili da pravda pobjedi?
Svima koji su pokušali postići pravdu, a nije zanemarivo ni to što su uradili 2007., hvala za borbu protiv toliko neprijatelja, licemjera i nepravde. Hvala za hrabrost da se krene protiv svih njih.
Ovo boli i razočarava. Ovo što se grizemo međusobno. Okrenimo se prema stvarnim neprijateljima, ispravimo nepravdu bilo kako i svako na svoj način.
Niko nas nije pobijedio i uništio za više od hiljadu godina, zar ćemo sami sebe?
