Javni izvještaj hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije za 2017.godinu ponudio je najčvršći dokaz da agresivne i maligne izjave kojima hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastoji prikazati Bosnu i Hercegovinu kao leglo terorizma i smrtnu opasnost po Hrvatsku i čitavu Evropu, nemaju uporište u stvarnosti, već su plod njene ideološke ostrašćenosti i ksenofobne zatucanosti. Čak su i hrvatski mediji tradicionalno lojalni HDZ-u i zvaničnoj politici hrvatske države bili prinuđeni ukazati da predsjednica „malo pregoni“ u svojim verbalnim ispadima, čiji sadržaj ne dopušta kompromis već zahtijeva da se ili Kolinda ili SOA označe kao nepouzdani i laganju skloni.
Za razliku od prethodnog izvještaja SOA-e objavljenog u junu prošle godine, u kojem je pitanje terorističke prijetnje tretirano kroz konkretne primjere i precizne pokazatelje, ovogodišnji izvještaj je znatno uopšteniji i više liči na seminarski rad stranački opredijeljenog studenta politologije, nego na studiozan i analitički produkt jedne ozbiljne obavještajno-sigurnosne agencije. Kakve opasnosti proističu iz takvog uopštavanja, zasebna je tema, a za ovu je bitno to što se u izvještaju SOA-e nigdje ne operiše brojem od „pet do deset tisuća“ radikalnih islamista, terorista ili kako ih već Kolinda i njeni trabanti nazivaju.
Zvanični dokument hrvatske agencije govori o „10.000 sljedbenika salafizma okupljenih u više desetaka tzv. paradžemata i nekoliko enklava“ u „državama jugoistočnog susjedstva“, a potom pravi jasnu distinkciju između „političkog salafizma“, koji je dominantan i za čije se sljedbenike eksplicitno tvrdi da ne podržavaju nasilje, i „tzv. džihadističkog i takfirskog salafizma“ koji ne osuđuje terorističke akte. Izvještaj također ističe da ovi potonji „ne priznaju stajališta službenih islamskih zajednica, zakone ni demokratsku vlast države domaćina.“
Kakvim je misaonim egzibicionizmom hrvatska predsjednica iz ovih podataka u zvaničnom dokumentu državne obavještajno-sigurnosne agencije uspjela izvući svojih „pet do deset tisuća“ po Hrvatsku prijetećih džihadista, znano je manje bitno pitanje od pitanja njene motivacije. Zašto i s kojim ciljem, naime, predsjednica jedne demokratske države uporno nastoji susjednu državu označiti kao izvorište skoro nekontrolisane prijetnje, pri tom dovodeći svoj obavještajno-sigurnosni aparat u neugodnu poziciju, tako što tvrdi da su njene proizvoljne optužbe utemeljene u informacijama SOA-e? No, ako laže Kolinda, ne laže SOA, ili barem to čini na uvijeniji način.
Jedan od mogućih odgovora je da Kolinda dobro zna da se njena bulažnjenja pomno prate u inostranim medijima, a da će malo ko u Evropi i šire čitati izvještaj SOA-e i članke po hrvatskim medijima koji pokušavaju amortizovati i prikriti predsjedničinu zapjenjenost.
Pri svemu tome, krajnje je vrijeme da se Kolindi objasni kako se upravo ona nalazi na čelu zemlje koja ima dubok i preozbiljan problem sa radikalizmom i u kojoj ljudi sa zebnjom moraju dizati glas protiv revitalizacija ustaštva i fašizma. Za razliku od Bosne i Hercegovine, u kojoj su izvršna vlast i njene nadležne agencije, te vjerske zajednice i drugi društveni subjekti udruženi u kontroli i suzbijanju radikalizma i u tom poslu postižu izuzetne rezultate, u Hrvatskoj predsjednica države dijeli lekcije o prihvatljivosti ustaškog pozdrava i na taj način ohrabruje mlade zaluđenike mitomanskom prošlošću Hrvatske, onom u kojoj su ljudi držani u logorima i u njima ubijani. I u kojoj nije bilo mjesta za bilo šta što nije arijevski hrvatsko.
U svakom slučaju, ne treba gajiti iluzije da će se Kolinda zaustaviti. Naprotiv, za očekivati je da će ona, praćena svojim pobočnicima Miroslavom Tuđmanom, Ivom Lučićem i drugima, nastaviti sa još žešćom retorikom, zato što jedino takvom retorikom može prikriti svoju supstancijalnu nedoraslost funkciji na koju je izabrana. Nadležni organi Bosne i Hercegovine zato imaju obavezu praćenja te retorike, kako bi na vrijeme uočili trenutak kad ona pređe u nešto operativnije i kako bi na vrijeme djelovali, ako do toga dođe.
