U Prijedoru je u organizaciji Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini, Saveza udruženja logoraša regije Banjaluka, Udruženja logoraša “Prijedor '92” i Udruženja logoraša Kozarac obilježena 31. godišnjica najvećeg zločina u koncentracionom logoru Keraterm.
Tokom ljeta 1992. kroz ovaj je logor prošlo oko tri hiljade civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, a posmrtni ostaci ubijenih pronađeni su u masovnim grobnicama Stari Kevljani, Jakarina Kosa i Tomašica. Za mnogima se još traga.
U samo jednoj noći, sa 23. na 24. juli, “noći egzekucije”, iz sobe broj tri logora Keraterm ubijeno je oko 200 logoraša. Radi se o masakru koji je i Haški tribunal (ICTY) proglasio jednim od najtežih pojedinačnih zločina koji su počinjeni u Bosni i Hercegovini tokom rata (1992-1995.).
Mirsada Džolić iz Prijedora i danas se s bolom prisjeća tog ljeta 1992. godine i Keraterma u kojem joj je ubijen muž, a i sama je prošla sve logorske patnje.
– Izgubila sam 28 najbližih, oca, mater…, još tragam za posmrtnim ostacima majke i oca. Nisam bila ovdje 24 godine. Drugi put dolazim i sve mi je teže i teže, silovana sam u Trnopolju, šta da vam kažem… Ja sam 12 puta bila u Hagu, svjedočila. Teško je, to je katastrofa, ali, opet, nisam se predavala jer imam djecu, ja sam imala 29, a muž 33 godine kada je ubijen, stvarno mi je teško – kazala je Džolić dodavši kako “niko nikada ne treba zaboraviti patnje logoraša”.
– Nikad nisam ni pomislila da ću ovo sa 29 godina preživjeti, biti u logoru, biti tučena, silovana, bodena nožem, leđa su mi izbodena, noge od tuče… A opet, samo sam na djecu mislia, djevojčice deset i pet godina… Svu sam porodicu izgubila, još da meni šta bude, šta bi one, samo sam o tome mislila – kazala je Džolić i kroz suze dodala:
– Kad god dođem i u ovu “trojku” pogledam, kao da je sad bilo. Njega su tukli, izbili zube, vezali žicom, našla sam tako i kosti vezane žicom, samo je rekao – mene nema više, čuvaj mi djecu, i nikad ga više nisam vidjela. Nađen je u jami Kevljani, samo četiri kosti.
Imperativ istrajavanja na istini i zadovoljenju pravde potcrtao je i predsjednik Saveza logoraša u BiH Seid Omerović, koji je kazao kako sve ono na čemu ova organizacija zajedno sa članicama od 1996. godine insistira, zapravo, predstavlja doprinos antifašizmu i borbi za jedinstvenu državu koja će biti jednako komotna za sve narode i građane u Bosni i Hercegovini.
Podsjetio je kako dešavanja u Keratermu svjedoče o strahotama kojima su bili izloženi logoraši suočeni s fašizmom, te planskom djelovanju u tom kontekstu, kao i da njegovanje sjećanja na ovaj i druge zločine na cijelom području BiH govore o postojanju snaga, spremnih da se odupru pošasti fašizma.
– Savez logoraša u BiH, a i logoraši nemaju nikakvih dilema da ono što radimo jeste borba za istinu i pravdu i za sve iskrene i pravedne ljude – kazao je Omerović, napominjući kako od tog cilja nikada neće odustati.
Na upit o tome šta je to što danas najviše tišti bivše logoraše, predsjednik Saveza logoraša u BiH bio je decidan, rekavši kako je to nepostojanje zakona o zaštiti žrtava ratne torture.
Predsjednik Regionalnog saveza logoraša regije Banja Luka Mirsad Duratović Feni je kazao kako su sudionici obilježavanja tužne godišnjice, pored sjećanja na ubijene logoraše i odavanja počasti žrtvama, na lokalitet logora Keraterm došli da osvježe vlastito pamćenje.
– Istovremeno, okupili smo se na ovom mjestu kako bismo poslali poruku svim počiniocima zločina u logoru Keraterm da ih nismo zaboravili i da nećemo odustati od njihovog procesuiranja i svjedočenja, te da ćemo, zasigurno, istrajati na tome da svako ko je odgovoran za brojne zločine u tom logoru bude izveden pred lice pravde – poručio je Duratović.
Prema rapoloživim informacijama, logor Keraterm uspostavljen je naredbom Kriznog štaba opštine Prijedor 24. maja 1992. godine, odnosno srpskih organa koji preuzimaju vlast u tom gradu. Međutim, obilježavanje godišnjice ovog logora i odavanje počasti svim njegovim žrtvama obilježava se 24. jula, kada je počinjen najveći masakr.
Logor Keraterm se nalazio unutar nekadašnje tvornice keramike. Prema izvještajima, zarobljenici su držani u četiri prostorije, označene brojevima, a koje su se nekada koristile kao skladišta tvornice. Većina muškaraca je bila u životnoj dobi od 15 do 60 godina. U logoru je u jednom periodu bilo zatočeno i nekoliko žena.
Do danas su evidentirana 371 ubijena logoraša ovoga logora. Najveći broj ubijenih, njih 350 je sa područja lijeve obale Sane, odnosno Mataruškog Brda. Pojedinačno po naseljima najviše ubijenih logoraša ja iz Rakovčana 103, Čarakovo 79, Hambarine 76…
Za zločine u logoru Keraterm osuđena su devetorica optuženika iz Prijedora.
U Haškom tribunalu (ICTY) osuđeni su: Duško Sikirica – komandir logora na 15 godina zatvora, Zoran Žigić – komandir straže na 25 godina, Duško Tadić – stražar osuđen između ostalih zločina i za Keraterm na 20 godina, Predrag Banović – stražar osuđen na osam godina, Dragan Kolundžija – komandir smjene osuđen na tri godine, Damir Došen – komandir smjene osuđen na pet godina, Milojica Kos – osuđen između ostalih zločina i za Keraterm na osam godina.
Istovremeno, u Sudu Bosne i Hercegovine osuđeni su: Dušan Fuštar – komandir smjene na devet godina, Duško Knežević – bez službenog položaja osuđen na 31 godinu zatvora.
Zločini počinjeni u logoru Keraterm bili su i dio optužnica protiv presuđenih ratnih zločinaca: Biljane Plavšić – osuđene na 11 godina, Momčila Krajišnika – osuđenog na 20 godina, Radoslava Brđanina – osuđenog na 30 godina, Miće Stanišića – osuđenog na 22 godine i Stojana Župljanina – osuđenog na 22 godine zatvora.
Svi presuđeni, osim dva stražara, osuđeni su po komandnoj odgovornosti, a što znači da direktni izvršioci zločina još nisu procesuirani.
U prijedorskim logorima bilo je zatočeno oko 30.000 Prijedorčana, 3.000 ih je ubijeno.
Posmrtni ostaci nađeni su u 503 grobnice u deset općina u tri države, a još se traga za posmrtnim ostacima 471 Prijedorčanina.
(Anadolija/ Fena)
