U naselju Vrbanja kod Bugojna obilježena je 31. godišnjica zločina, u kojem su pripadnici HVO-a ubili 45 bošnjačkih civila. Ubijeni su, uglavnom, žene i muškarci, starosti od 19 do 82 godine.
Centralno obilježavanje 31. godišnjice stradanja Bošnjaka Vrbanje održano je u četvrtak, 18. jula, kada je ispred Centralnog šehidskog spomen-obilježja u gradu proučena Fatiha i položeno cvijeće.
Porodice ubijenih bošnjačkih civila, te mnogobrojne boračke i druge delegacije odale su počast ubijenim civilima Vrbanje i susjednih naselja koje su u julu 1993. ubili pripadnici HVO-a.
Jedini koji je dosad procesuiran za premlaćivanje i saučesništvo u ubistvu, kada je riječ o zločinima nad Bošnjacima Vrbanje, je pripadnik HVO-a Slavko Šakić.
I ove godine, kao i svih prethodnih, upućen je poziv pravosudnim organima u BiH da na osnovu dosadašnjih saznanja i dokumenata, koja su dostavila boračka udruženja iz Bugojna, procesuiraju odgovorne za zločin u Vrbanji.
18.jula 1993. godine u ranim jutarnjim satima napadom na mjesnu zajednicu Vrbanja djelujući vatrom iz pješadijskog naoružanja, pucajući iz snajperskog naoružanja sa objekata (silosa) preduzeća Mlinpek i granatirajući iz pravca Stublička glavica, počela je agresija HVO-a Bugojno na Općinu Bugojno i zločini hapšenjem, fizičkim mučenjem i ubistvima Bošnjaka na koje su nailazili i silovanjem zarobljenih žena. U desetodnevnim ratnim zbivanjima najveći zločini na prostorima Srednje Bosne i Bugojna počinjeni su u naseljima Vrbanja, Crniče i Vrpeć.
Pravosnažnom presudom Haškog tribunala projekat “HZ HB” i HVO u BiH (1992. – 1994. godine) presuđen je “Udruženi zločinački poduhvat”. Ova presuda govori razumnim i poštenim ljudima o ratnim dešavanjima u BiH na prostoru tzv. “HZ HB” (30 općina među kojima je i Bugojno). Nepriznavanjem pravosnažne presude najviše međunarodne pravosudne institucije se nastoji vršiti revizija historije pisanjem određnih tekstova bez valjanih argumenata ili sa iskrivljenim argumentima.
Bugojno strateški cilj velike Hrvatske
Općina Bugojno je bila veoma važna za Franju Tuđmana i njegovu ideju stvaranje velike Hrvtaske. U stenogramu sa sastanka Franje Tuđmana sa Jadrankom Prlićem, Matom Bobanom, Slobodanom Praljkom i Milivojem Petkovićem u vili Dalmacija u Splitu, 5.novembra 1993.godine nalazi se naredba koju je Franjo Tuđman izdiktirao političkom i vojnom rukovodstvu Hrvatske Republike Herceg Bosna. „ … povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati tu liniju. Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja, jer i zbog povezanosti sa Novim Travnikom i Vitezom, i povezano, znači sa Bugojnom, treba pod svaku cijenu“. Na istom sastanku Franjo Tuđman je svojoj udruženoj braći iz Herceg Bosne objasnio zašto je neophodno vojno osvojiti Gornji Vakuf, Bugojno, Travnik, Vitez i druge srednjebosanske općine. „U najmanju ruku odbranimo onu crtu koju smo kako – tako uspjeli dobiti odobrenje za nju i na međunarodnoj konferenciji (misli na Plan Oven – Stoltenberg, op.a.), znači Novi Travnik, Vitez i Busovača“. Radi toga Tuđman je naveo da se mora ovladati „ iz strateških razloga, čitavim pravcem Prozor, Uskoplje, Bugojno, Jajce, i ne dopustiti, znači, ofanzivne namjere muslimana u području južno od Mostara“, zaključio je Franjo Tuđman.
Nadojeni strateškim vizijama velikog hrvatskog vođe bugojanski Hrvati su pod fašističkom zastavom Trećeg rajha krenuli žestoko na svoje komšije Bošnjake. U periodu od 17. do 28. jula 1993. godine na području bugojanske općine vođena je odlučujuća bitka za opstanak Bošnjaka Bugojna i legalnih institucija države Bosne i Hercegovine na ovim prostorima. 17. jula 1993. godine otpočele su otvorenu agresiju na Bošnjake Bugojna, njihovu imovinu i sve ono što je na ovim prostorima predstavljalo državu Bosnu i Hercegovinu. Prvi na udaru našli su se stanovnici prigradskog naselja Vrbanja. U vrijeme ove ofanzive, general Slobodan Praljak, zapovjednik Glavnog stožera Hrvatskog vijeća odbrane obratio se predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu i načelniku Glavnog stožera Hrvatske generalu Zbora Janku Bobetku sa zahtjevom za pomoć u oružanoj sili. U tom zahtjevu se pored ostalih stavki navodi sljedeće. „ Za djelovanje na pravcu Gornji Vakuf – Bugojno kao pripomoć snagama Bugojno HITNO nam je potrebita jedna bojna dobro opremljena s dijelom svoje potpore, tenkovi i topništvo“.
Naravno, Hrvatska je ovakve zahtjeve uvijek do kraja ispunjavala. U julu 1993.godine u napadu na Bugojno, tamošnjem HVO-u pomagala je specijalna jedinica „ Pume“ iz Varaždina. U vanrednom izvještaju generala Martina Špegelja Frani Tuđmanu navodi se da su pored „ Puma“ iz Varaždina tih dana na linije Bugojna i Gornjeg Vakufa napadale sljedeće jedinice zvanične Hrvatske vojske. „ 3.brigada ZNG iz Osijeka, 5.gardijska brigada iz Zagreba, 109.brigada iz Vukovara, 113.brigada iz Splita, 114.brigada iz Šibenika, 123.brigada iz Varaždina, bataljon Matija Vlačić, jedinica specijalnih namjena“. Osim navedenih jedinica na bugojansko – gornjovakufskom ratištu, tokom 1993.godine i 1994.godine ratovale su brojne druge jedinice Hrvatske vojske.
Iz povjerljivih dokumenata Republike Hrvatske i Herceg Bosne vidi se da je Bugojno spašeno zahvaljujući herojima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su odbranili Gornji Vakuf. Da nije bilo tih heroja Armije R BiH bugojanski Bošnjaci bi doživjeli sudbinu masakriranih mještana naselja Vrbanja.
