Masakr u Tadamonu: kako su dva akademika ulovila sirijskog ratnog zločinca
U proljetno jutro prije tri godine, novom regrutu lojalističke sirijske milicije uručen je laptop koji pripada jednom od sigurnosnih krila Bashara al-Assada, jednom od onih kojeg se najviše boje. Otvorio ga je i radoznalo kliknuo na video datoteku, što je bio hrabar potez s obzirom na posljedice ukoliko bi ga neko uhvatio u toj radoznalosti.
Snimak se isprva trese, prije nego što se na ekranu ukaže svježe iskopana jama u zemlji između zidova dviju zgrada izbušenih mecima. Obavještajni časnik kojeg je poznavao klečao je blizu ruba rupe u vojnoj uniformi i ribarskom šeširu, mašući jurišnom puškom i urlajući razne zapovijedi.
Početnik milicioner se ukočio od užasa dok se prizor odvijao: čovjeka s povezom na očima vodili su za lakat i rekli da trči prema divovskoj rupi za koju nije znao da se nalazi ispred njega. Niti je očekivao udare metaka u svoje tijelo dok je padao na hrpu mrtvih ljudi ispod sebe. Jedan po jedan, slijedilo je sve više nesuđenih zatočenika; nekima je rečeno da bježe od obližnjeg snajperiste, drugima su se rugali i zlostavljali ih u posljednjim trenucima života. Činilo se da su mnogi vjerovali da ih njihove ubice vode na neko sigurno mjesto.
Kada su ubistva završena, najmanje 41 muškarac ležao je mrtav u masovnoj grobnici u predgrađu Damaska zvanom Tadamon, bojištu u to vrijeme u sukobu između sirijskog vođe i pobunjenika koji su bili protiv njega. Uz nagomilane hrpe zemlje koja će uskoro biti upotrijebljena za završetak posla, ubice su polili gorivo na ostatke i zapalili ih, smijući se dok su doslovno prikrivali ratni zločin samo nekoliko kilometara udaljeni od središta sirijske vlade. Video je označen datumom 16. aprila 2013.
Paralizirajuća mučnina obuzela je početnika koji je to gledao i odlučio da snimku treba gledati negdje drugdje. Ta odluka ga je tri godine kasnije odvela na opasno putovanje od jednog od najmračnijih trenutaka novije sirijske historije do relativne sigurnosti Evrope. To ga je također ujedinilo s parom akademika koji su godinama pokušavali da ga – glavnog izvora u izvanrednoj istrazi – odvedu na sigurno, identificirajući čovjeka koji je režirao masakr i uvjerivši ga da prizna svoju ulogu.
لو حرقنا الأرضَ يوماً..
لا تلُمنا
نحنُ شعبٌ أُشعلت فيه الحرائقحذيفة العرجي pic.twitter.com/LTZWgcgeeZ
— الثورة السورية (@SyrianRevolutin) April 28, 2022
Pričom o ratnom zločinu, za koju je svijet saznao zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti jedne osobe prikazan je jedan od najozloglašenijih izvršitelja sirijskog režima, ogranak 227 vojne obavještajne službe zemlje. Priča o mukotrpnom naporu da se istina sazna, a počinitelj pronađe. Kako su dva istraživača u Amsterdamu preko internetskog alter ega prevarila jednog od najzloglasnijih sigurnosnih časnika u Siriji i naveli ga da oda zlokobne tajne Assadovog rata.
Njihov rad bacio je svjetlo bez presedana na zločine za koje se ranije vjerovalo da ih je režim počinio na vrhuncu sirijskog rata, ali su ih uvijek poricali ili okrivljavali pobunjeničke skupine i džihadiste.
Devet godina kasnije, dok rat bjesni u Ukrajini, ruske snage premještaju knjigu državnog terora nad civilnim stanovništvom uvježbanom u Siriji, dok se takozvana specijalna vojna operacija Vladimira Putina pretvara u brutalnu okupaciju dijelova istoka zemlje. Tamošnje vojne obavještajne jedinice bile su na čelu divljaštva, ulijevajući strah u zajednice masovnim zatvaranjima i ubistvima tipa koji je karakterizirao Assadove brutalne pokušaje da zadrži vlast.
Obučene od strane sovjetskih i Stasijevih časnika 1960-ih, sirijske sigurnosne agencije dobro su naučile umijeće zastrašivanja. Često je odanost onih koji su uhvaćeni na kontrolnim tačkama bila od male važnosti; strah je bio najsmrtonosnije sredstvo režima da se ostane na vlasti i koristio je sva raspoloživa sredstva da ga sije oko sebe. U ovom slučaju, žrtve nisu bili pobunjenici, već civili koji nisu bili ni na jednoj strani i koji su prihvatili Assadovu zaštitu.
U Tadamonu su njihova ubistva naširoko viđena kao poruka cijelom predgrađu: “Nemoj ni razmišljati da nam se suprotstaviš.” Puštajući video, prvo opozicionom aktivistu u Francuskoj, a zatim istraživačima, Annsaru Shahhoudu i profesoru Uğuru Ümitu Üngöru, iz Centra za holokaust i genocid Sveučilišta u Amsterdamu, izvor je morao prevladati strah da će biti uhvaćen i vjerovatno ubijen i nevolje zbog potencijalnog izbacivanja iz svoje porodice – istaknutih članova Assadove alavitske sekte, koja drži glavne poluge moći u onome što je ostalo od Sirije. Naposljetku će saznati da će, čak i dok su stotine ljudi širom svijeta radile na privođenju Assada pred lice pravde za ratne zločine, video na kraju biti izvanredan dokaz u slučaju protiv sirijskog čelnika.
Ali prvo su Annsar i Uğur trebali pronaći čovjeka s ribarskim šeširom i okrenuli su se jedinoj stvari za koju su vjerovali da može pomoći: alter egu.
Meet Amjad Yousef, the Syrian officer in #Assad‘s militia, who committed the massacre in #Tadamon neighbourhood in #Damascus 2013,
41 civilians, Blindfolded, handcuffed, were pushed into a mass grave and shot, then burned.#AssadWarCriminal pic.twitter.com/v6sRHf2BrX— Arfat Osmann (@Osmannarfat) April 27, 2022
Annsar je bila glasni kritičar Assada od izbijanja sirijskog rata. Njena porodica bila je članovima zajednice koja je uglavnom zadržala dobre odnose s Assadom, ali sukob i privredni kolaps koji je uslijedio zategnuli su odnose u savezu i Annsar je sve više bila odlučna držati Assada odgovornim, bez obzira na ličnu cijenu.
Preselila se u Beirut 2013., a zatim u Amsterdam dvije godine kasnije, gdje je upoznala Uğura 2016. Oboje su dijelili želju da dokažu ono za što su vjerovali – da je u Siriji počinjen genocid. Skupljanje priča preživjelih i njihovih porodica bio je jedan od načina da se to učini. Razgovor sa samim počiniteljima bio je drugi. Međutim, kršenje “omertà” kodeksa režima bio je zadatak koji se smatrao gotovo nemogućim. Ali Annsar je imala plan: odlučila se okrenuti internetu i pronaći svoj put u unutarnje utočište režimskih sigurnosnih dužnosnika pretvarajući se da je obožavateljica koja je u potpunosti prihvatila njihov cilj.
“Problem je bio u tome što je Assadov režim vrlo teško proučavati. Ne možete samo doći u Damask, mašući rukama, govoreći dobro: ‘Hej, ja sam sociolog iz Amsterdama i želio bih postaviti neka pitanja’, rekao je Uğur, u velikom salonu od tamnog drveta Centra za holokaust i genocid. “Došli smo do zaključka da nam je, zapravo, potreban lik – a taj bi lik trebala biti mlada žena pripadnica Alawita.”
Annsar je zaključila da su sirijski špijuni i vojni časnici skloni korištenju Facebooka, a uprkos svom tajnovitom poslu, svoje postavke društvenih medija nisu činili privatnim. Odlučila se za pseudonim, “Anna Sh”, i zamolila prijatelja fotografa da snimi primamljivu fotografiju djelića njeznog lica. Zatim je svoju početnu stranicu pretvorila u blistavu počast Assadu i njegovoj porodici i krenula u pokušaj regrutacije prijatelja.
Sljedeće dvije godine danonoćno je pretraživala Facebook tražeći moguće osumnjičene. Kad je pronašla korisnika, rekla bi im da je istraživačica koja proučava sirijski režim za svoju tezu. Na kraju je postala dobra u tome. Naučila je tadašnje režimsko raspoloženje i, zajedno s Uğurom, krojila šale i riječi koje bi mogle pomoći u pristupu. Ubrzo je Anna Sh među sigurnosnim službama postala poznata kao osoba s puno razumijevanja – pa čak i ramenom za plakanje.
“Trebali su s nekoga za razgovor, trebali su podijeliti svoje iskustvo”, rekla je. “Podijelili smo neke priče s njima. Slušali smo sve priče, ne fokusirajući se samo na njihove zločine.”
“Neki od tih ljudi su se vezali za Annu”, nastavio je Uğur. “A neki od njih su je počeli zvati usred noći.”
Tokom sljedeće dvije godine, Annsar je živjela i disala kao nova osoba. Ponekad bi ustuknula zbog onoga što je postala – nekoga ko je ušao u um svog plijena i ponekad ih je mogla razumjeti na sirovoj ljudskoj razini koja je pomračila kliničke granice njenog istraživanja.
Ali povratak u stvarnost obično bi bio iznenadan. Mnogi od onih s kojima je razgovarala bili su aktivni dijelovi stroja za ubijanje, drugi su bili dijelovi kabale koja ih je stvorila. Sve je to ostavilo traga na njeno zdravlje, kao i društveni život i zdrav razum. Međutim, nagrada je bila vrijedna svega toga. Kad bi uspjela pronaći napadača sa snimke, mogla bi početi donositi pravdu porodicama onih koje je ubio. A možda bi mogla započeti ono što je malo ko drugi uspio u desetljeću dugom sukobu: započeti proces koji je nepobitno povezivao sirijsku državu s nekim od najgorih ratnih zločina.
U martu 2021. prosvjetljenje je konačno stiglo. Anne Sh je na Facebooku do tada zadobila povjerenje više od 500 najodanijih dužnosnika režima. Među fotografijama svojih „prijatelja“ isticalo se jedno osebujno lice s ožiljkom i dlakama. Zvao se Amjad Youssuf i vrlo je sličio na ubicu sa ribarskim šeširom kojeg je neumoljivo tražila. Ubrzo nakon toga, Annsar ili Anna Sh – do sada je postalo teško razlikovati njih dvije – dobili su potvrdu od izvora unutar Tadamona da je ubica bio major u ogranku 227 sirijske vojne obavještajne službe.
“Olakšanje je bilo neopisivo”, rekla je. “Konačno je ovdje bio neko ko je držao ključ svega. A sada sam ga trebala natjerati da progovori.”
Annsar se dobro sjeća trenutka kada je poslala zahtjev za prijateljstvo i uzbuđenja koje je osjetila kada je njezin plijen zahtjev i prihvatio. Nakon toliko vremena, mamac je bio postavljen. Sada ga je trebala namotati. Prvi poziv bio je prolazan; Amjad je bio sumnjičav i brzo je prekinuo poziv. Ali nešto je u tom početnom razgovoru pobudilo njegovu znatiželju. Lovac je postao progonjeni. Je li to bilo uzbuđenje razgovora sa stranom ženom, potreba za ispitivanjem nekoga ko mu se usudio prići ili nešto treće? Bilo kako bilo, kada je Amjad pozvao na videopoziv tri mjeseca kasnije, Annsar je pritisnula snimanje, a “Anna” se javila.
Nakon svih ovih godina, bio je tu; isprva strog, u karakteru špijuna koji je kontrolirao sve svoje razgovore i spremno koristio šutnju kao oružje. Izgovorio je nekoliko riječi, a kad bi progovorio, mrmljao je, tjerajući slušatelja da se napregne kako bi ga čuo. Anna Sh učinila je sve što je mogla da razoruža Amjada, sramežljivo se smješkala, kikotala uvažavajući ga dok ju je zasipao pitanjima, sve pod njegovim uslovima. Postupno se njegovo smrznuto lice počelo opuštati, a Anna ga je počela osvajati. Pitala ga je za Tadamon. A onda je postavila pitanje koje je promijenilo ton cijelog razgovora: “Kako je bilo biti gladan, ne spavati, boriti se, ubijati – bojati se za svoje roditelje, za svoj narod. To je ogromna odgovornost – ponijeli ste puno toga na svojim plećima.”
Amjad se zavalio u stolicu, kao da želi priznati da je neko konačno shvatio njegov teret. Od tada je bio na mjestu za ispitivanje. Razgovor više nije bio njegov. Anna je imala odgovor na svaku njegovu repliku; razgrađujući ga, opuštajući ga i bildajući njegov ego. Slično kao što je Jennifer Melfi bila Tonyju Sopranu, za njega je postala terapeut, zvučna ploča, žena od povjerenja koja je mogla spoznati njegov um bez, čini se, ikakve osude.
“Ne poričem da sam bila uzbuđena što razgovaram s njim”, rekla je Annsar. “Tako da da sam se smiješila. Jer wow, ja pričam s njim. Ali da bismo znali njihove priče, moramo ih uvjeriti da smo mi samo istraživači. Pa se oni otvore. To nije rezultat jednog intervjua – to je rezultat četiri godine tajnog skrivanja. Postupno sam se naučila odvajati od sebe. Stvorila sam ovu djevojku koja se zaista divi njihovim djelima. Teško je. Nakon što zatvorite laptop, osjećate se kao da je sve to preteško, ali i potrebno. I željela sam ga gledati kao ljudsko biće.“
Tokom ljeta prošle godine, Annsar i njen alter ego, s Uğurom koji je često sjedio kraj ekrana, pokušavali su nagovoriti Amjada da govori. Jedno je bilo ući u glavu ubice, ali drugo je prikupiti stvarne informacije o tome zašto je to učinio i izvući priznanje. Tragali su po njegovom Facebook profilu u potrazi za informacijama i naišli na fotografiju mlađeg brata i pjesme koje je Amjad napisao nakon njegove smrti početkom 2013., tri mjeseca prije masakra u Tadamonu. Anna ga je stalno gnjavila za još jedan poziv, ali je on ostao nedostižan. Onda je kasno jedne noći u junu njen Facebook messenger zasvijetlio. Bio je to Amjad. Ovo je bila njena prilika da ga uhvati.
‘Ubijao sam mnogo’
Amjad je ovaj put bio opušteniji, odjeven u civilnu odjeću s možda pićem ili dva na stolu. Inicijativa je sada bila njegova, ili je barem tako mislio, i počeo je s neobaveznim razgovorom, pokušavajući ispitati Annu. Iskoristila je trenutak i upitala ga za njegovog brata, a ubica i nasilnik počeo je da plače. Anna je prešla na „Melfi mode“ dok joj je govorio da mora ostati u vojsci uprkos riziku da će njegova majka biti prisiljena biti u žalosti zbog još jednog sina. “Učinio sam ono što sam morao”, rekao je. A onda je došlo Amjadovo prvo pravo priznanje. “Ubijao sam mnogo”, rekao je. “Osvetio sam se.”
Kao da želi prepoznati ozbiljnost trenutka, Amjad se zatvorio i prekinuo razgovor. Tokom sljedećih nekoliko mjeseci bilo ga je teško pronaći, odgovarao je samo na poruke i pitao kada se Anna vraća u Siriju. Ko je bila ta žena koja mu se uvukla pod kožu? Kada će dobiti priliku ispitati je na vlastitom terenu i pod svojim uslovima?
Amjad je počeo igrati ulogu ljubomornog momka, pitajući s kim je ona, pije li i gdje je.
Annsar je u međuvremenu počela osjećati da je njen alter ego dosegao granicu svojih moći i da je Anna Sh trebala odmor, baš kao i ona. Njen lik je razgovarao sa do 200 režimskih dužnosnika, od kojih su neki izravni počinitelji ubistava, a drugi dio zajednice koja je pomagala i podržavala Assadove sve brutalnije pokušaje da se održi na vlasti. Počeli su međusobno razgovarati o njoj kao tajanstvenoj ženi.
Krajem prošle godine, nakon što je Annsar razgovarala sa ženom koja je optužila Amjada da ju je napao, bilo joj je dosta. Sva ta empatija s počiniteljima počela joj je prodirati u dušu. Kao i njen karakter.
“Annsar također zaslužuje živjeti”, rekla je. “I onda je pitanje bilo, gdje je Annsar? Ko je sada Annsar? Izgubljena u istraživanju? Anna se mogla pretvarati u životu i kao Alawit, pretvarati se satima ovdje u Amsterdamu. I mislim da je Anna otišla tako daleko, ne radi se samo o digitalnom identitetu. Gdje je izvorna osoba u svemu tome? Gdje se nalazi Annsar? Stoga sam odlučila ubiti Annu.”
U hladno jutro u januaru ove godine, Uğur i Annsar spakirali su malu kutiju s ispisima s Anninog Facebook profila, mač koji je Assadov režim koristio kao simbol i nekim sitnicama i odvezli se do prirodnog rezervata izvan Amsterdama. Tamo su iskopali rupu i zakopali tog digitalnog lika, a zaprepašteni šetač pasa jedina je osoba koja je svjedočila smrti digitalnog tragača čiji bi rad svakog pravog špijuna učinio ponosnim.
“Mislim da će vam psiholozi i terapeuti reći da ako imate posebno teško razdoblje, možete to razdoblje obilježiti ritualom”, rekao je Uğur. “Dakle, ritualiziranje nečega zapravo vam pomaže da to stavite iza sebe. Mislio sam, da je zapravo, dobro ga se na taj način riješiti.”
Bilo je vrijeme da se dvoje istraživača počnu fokusirati na materijal koji su prikupili i koji nisu mogli obraditi dok su bili tako duboko uronjeni u lik koji su upravo zakopali u šumi uz minutu šutnje.
“Smijem joj se cijelo vrijeme”, kaže Annsar. “Uvijek se sjećamo Ane.”
Ali postojala je još jedna stvar koju su trebali učiniti; suočiti Amjada s onim što su znali o njemu.
“Jer koliko dugo se želite ustvari udvarati mukhabarat (obavještajnom) službeniku”, upitao je Uğur. “Mislim da je trenutak u kojem se otvorio o svom bratu i da je počinio ubistva iz osvete, najbliže moguće u ovom konkretnom kontekstu.”
Preko Facebook messengera, Anssar je ovaj put koristila svoj pravi identitet umjesto “Anne” i poslala je Amjadu slijed videa od 14 sekundi.
“Njegovo prvo pitanje je bilo: ‘Jesam li to ja u videu?’ Rekla sam: ‘Da, to si ti.’ On je rekao: ‘Da, to sam ja. Ali šta govori ovaj video? Ništa. Hapsim nekoga i to je moj posao.’”
Shvativši posljedice onoga što mu je upravo prikazano, Amjad se tada naljutio na pripadnike Fronta nacionalne odbrane, milicije kojoj je pripadao novak koji je prvobitno objavio video. Opisao ih je kao nasilnike i ubice i rekao da nije poput njih. Tada je podmetanje prestalo, a Amjad je prkosno priznao ono što je učinio. “Ponosan sam na ono što sam učinio”, napisao je u poruci prije nego što je zaprijetio da će ubiti nju i njenu porodicu.
Ni Annsar ni Uğur nisu odgovorili Amjadu od februara i blokirali su ga sa svojih naloga na društvenim mrežama. Međutim, nekoliko puta je pokušao doći do njih. Očito je nervozan zbog onoga što ga čeka, a možda i onog što mu slijedi. Sudski progoni za ratne zločine u Njemačkoj počeli su razbijati oklop nekažnjivosti koji je obavijao Assadov režim u Siriji. Ipak, te sudske rasprave ne sadrže iste ogromne dokaze kao što je prikazano u videu masakra u Tadamonu.
Međutim, prije nego što se ova priča mogla ispričati, jedan čovjek je trebao doći na sigurno – osoba koja je poslala video prijatelju u Francuskoj, a zatim Uğuru i Annsari. Nekad u posljednjih šest mjeseci krenuo je na svoje opasno putovanje.
Bijeg izvora
Napuštanje režima u Siriji nikada nije lako. Svako ko se nada da će otputovati u druge dijelove zemlje, a posebno u inozemstvo, suočava se s dugim postupkom ispitivanja prije nego što mu se to dopusti. Iako Assad zadržava vlast, područje koje kontrolira se smanjilo, a dva moćna gospodara, Iran i Rusija, imaju pravo veta na mnoge državne odluke. Opozicione skupine zadržavaju kontrolu nad sjeverozapadom, a Kurdi imaju okrilje na sjeveroistoku. Sirija ostaje slomljena i nepomirena; mjesto gdje se čak i članovi porodice mogu sumnjičiti da su izdajice na čekanju.
A tako je bilo i kad je jedan mladić u proteklih šest mjeseci iz glavnog grada Sirije krenuo u Aleppo na prvu dionicu putovanja koja bi ga odvela na sjever koji drži opozicija, zatim u Tursku i dalje u Evropu.
U vožnji do Aleppa bio je nervozan. Bilo mu je dopušteno da ode, ali hoće li ga zastrašujuće obavještajne jedinice sustići prije nego što se izvuče iz njihovih kandži? Na sjevernom predgrađu Aleppa, pukovnik iz 4. divizije sirijske vojske spremio je u džep mito od 1.500 dolara u zamjenu za to što je čovjeku dopustio prelazak preko ničije zemlje. Putovanje je odgođeno za jedan dan, jer je 4. divizija spremala pošiljku Captagona da pređe isti put. Ubrzo nakon toga, kamion s desecima kilograma stimulansa, koji je napravio i distribuirao režim za tržište Bliskog istoka, krenuo je na sjever koji drži opozicija. I izvor ga je ubrzo slijedio. Nekoliko sedmica kasnije, Annsar ga je srela u Turskoj, gdje su praznine u priči o Tadamonu bile popunjene u sedmicama rasprava, a bilješke za procesuiranje ratnih zločina postojano su dovedene u red.
U februaru su Uğur i Annsar predali video zapise i svoje bilješke, koje se sastoje od hiljada sati intervjua, tužiteljima u Nizozemskoj, Njemačkoj i Francuskoj. Istog mjeseca u Njemačkoj je došlo do prvog kaznenog progona drugog dužnosnika sirijske vojne obavještajne službe, Anwara Raslana, zbog njegove uloge u nadgledanju ubistva najmanje 27 zatvorenika i mučenja najmanje 4000 drugih. Osuđen je za zločine protiv čovječnosti i doživotno je u zatvoru. Annsar ostaje otuđena od svoje porodice i po njenim riječima, nije ista osoba koja je bila prije nego što je započela ovaj projekt. “Ali vrijedilo je toga”, rekla je. “Bilo je iscrpljujuće, ali nadam se da će naš rad pomoći u donošenju pravde.”
Tadamon je ovih dana užurbani dio glavnog grada koji izgleda kao da mu rat nikada nije zamračio pragove. Velik dio štete i zločina pokriven je zgradama, parkiralištima. Annsar i Uğur i dalje su uvjereni da su se tamo dogodili još mnogi pokolji i nastavljaju da spajaju lokacije i imena onih koji su nestali u divljoj borbi za kontrolu nad predgrađem.
“Lokalno stanovništvo krivi režim”, rekao je Uğur. “Oni znaju ko je ubio njihove najmilije. Čudno je da ljudi koji su ubijeni i koji se vide na ovom videu nisu bili disidenti, oni su bili na strani režima. Vidite da nisu pothranjeni. Oni dolaze ravno s kontrolnih tačaka, a ne iz tamnica. Ubijeni su kao upozorenje da ne razmišljaju o prelasku na drugu stranu. Njihove porodice zaslužuju pravdu.”
Izvor je u međuvremenu na sigurnom izvan Sirije. Bježeći iz svoje okoline – najužeg kruga Assadovog režima – osudio je sebe na život u egzilu. “Zadovoljan je svojom odlukom”, rekla je Annsar. “Ponekad ljudi jednostavno žele učiniti pravu stvar. Ako sam išta naučila iz ovoga, onda je to da u ljudima ipak ima dobrog. Ta istina na kraju ipak može ugledati svjetlo.”
Saff/federalna.ba/The Guardian
