Alija Izetbegović, prvi predsjedavajući Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, uputio je 10. avgusta 1992. pismo generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda, u kojem je predložio osnivanje ad hoc suda zbog počinjenih zločina u RBiH i bivšoj SFRJ. Bila je to pionirska ideja i vizionarski korak ka osnivanju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Izetbegovićevu inicijativu tada su snažno podržali Sajrus Vens (Cyrus Vance) i lord Dejvid Ouen (David Owen), mirovni pregovarači EU i UN-a u bivšoj Jugoslaviji i koautori Vens-Ouvenovog mirovnog plana (Vance-Owenovog).

Šira saradnja BiH

Na tragu te inicijative, Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a broj 827, 25. maja 1993. osnovan je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), s misijom krivičnog gonjenja osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine.

Države članice UN-a imale su obavezu saradnje i pružanja podrške radu Tribunala.

Kako u svojoj knjizi „Pobjeda Bosne i Hercegovine: Saradnja i naslijeđe Haškog tribunala“ navodi Amir Ahmić, dugogodišnji oficir za vezu BiH s Haškim tribunalom, bosanskohercegovačka saradnja nije se svodila samo na institucije države.

Obuhvatala je sve segmente društva – od civilnog sektora, organizacija i udruženja žrtava, preko medija, nezavisnih stručnjaka i eksperata u BiH i inostranstvu, „malih-velikih“ ljudi koji su pomagali ideju progona zločinaca, do Islamske zajednice u BiH, koja je podržavala svjedočenje i saradnju svojih pripadnika.

Mediji iz BiH imali su posebno važnu ulogu od 1999. do 2010. godine, u vrijeme kada su postojali rokovi za završetak istraga i prvostepenih suđenja, dok su Karadžić i Mladić još bili na slobodi. Razmatrala se i mogućnost da se pojedina suđenja prebace u region, kao i da optuženi kazne izdržavaju u nacionalnim jurisdikcijama.

U tom periodu posebno se vodila borba da Slobodan Milošević bude optužen i za zločine počinjene u BiH. Milošević je u Hag prvobitno doveden pod optužnicom za Kosovo, a naknadno je optužnica proširena i na zločine u Hrvatskoj i BiH.

Vrlo mali broj ljudi zna, navodi Ahmić, da u početku nisu bila predviđena sredstva za suđenje Miloševiću.

Islamska zajednica i Tribunal

-Mustafa Cerić, tadašnji reisu-l-ulema IZ u BiH, osigurao je bezuslovnu podršku Tribunalu. Sve što je bilo potrebno za istrage i tekuće procese pred Tribunalom, a tiče se IZ u BiH, bilo nam je na raspolaganju – navodi Ahmić.

Cerić je omogućio kontinuiran dolazak novinara “Preporoda” u Hag i izvještavanje sa suđenja. Sve ključne osobe Tribunala dale su intervjue “Preporodu”.

Ahmić ističe da je njegova podrška saradnji s Tribunalom, kao vjerskog poglavara, bila dragocjena i značajna ne samo za njih nego i za sam Tribunal.

Rukovodstvo RBiH

Srpska i hrvatska strana zvanično su, kao jedan od najvažnijih prioriteta, zahtijevale od Tribunala da podigne optužnicu protiv Alije Izetbegovića i državnog rukovodstva RBiH. Tužilaštvu su, zaštićenim kanalima i u skladu s Pravilima puta Rimskog sporazuma, dostavljali materijale kojima su pokušavali potkrijepiti te zahtjeve.

Tužilaštvo Tribunala tri puta je zvanično obavijestilo srpsku i hrvatsku stranu – dva puta srpsku i jednom hrvatsku – da ne postoje dokazi protiv Izetbegovića.

U decembru 1996. godine, za vrijeme tužiteljice Luiz Arbur (Louise Arbour), te u januaru 2001. i junu 2002. godine, za vrijeme Karle del Ponte (Carle del Ponte), Tužilaštvo je u odgovorima navelo da „ne postoje dokazi da se Alija Izetbegović može smatrati odgovornim za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava“.

Srpska strana je u dva navrata prosljeđivala predmete protiv Izetbegovića, a hrvatska jednom. Jednom je prijava bila pojedinačna, samo protiv Izetbegovića, dok su u dva slučaja zajedno prijavljeni Izetbegović i državno rukovodstvo RBiH.

U medijima iz RS-a tada su objavljivane tvrdnje da je u Hag poslano 50 kilograma dokaznog materijala protiv Izetbegovića. Nakon pregleda tog materijala, glasnogovornica Tribunala Florens Hartman (Florence Hartmann) izjavila je:

-To je pedeset kilograma ničega.

Prema Ahmićevom svjedočenju, iz Haga je RS-u poručeno i da „ne šalju smeće“.

Ahmić smatra da bi, uz osam najvažnijih dostignuća Tribunala koja navodi usvojoj knjizi, kao svojevrsno deveto dostignuće moglo biti navedeno i kontinuirano odupiranje pritiscima da se optuži političko rukovodstvo RBiH na čelu s Alijom Izetbegovićem.

Pravila puta

Nije se, međutim, radilo samo o odbijanju političkih zahtjeva. Tribunal je, prema Ahmićevom svjedočenju, morao detaljno provjeravati materijale koje su dostavljale srpska i hrvatska strana.

Pregledi materijala prema Pravilima puta uvijek su bili povezani s istražnim timovima Ureda tužitelja i dokazima kojima je Tužilaštvo već raspolagalo. Pravila puta bila su jedna od važnih baza dokumenata dostavljenih iz BiH.

Ured tužitelja je čak pisanim putem tražio saglasnost da za potrebe svojih istraga koristi dokaze iz dosijea koje je BiH predavala prema Pravilima puta.

Nakon pregleda materijala, Tužilaštvo je moglo dati standardnu oznaku „A“, odnosno utvrditi da postoji osnovana sumnja protiv određene osobe i da se ona može procesuirati u BiH, ili je moglo odlučiti da samo nastavi istragu.

Oznaka „A“ davala je dodatnu sigurnost da bi, u slučaju hapšenja osumnjičenika u BiH, Tribunal mogao tražiti njegovo izručenje, imajući u vidu primat Tribunala u odnosu na nacionalna pravosuđa.

Jedan od takvih slučajeva bio je Momčilo Krajišnik, za kojeg je data saglasnost „A“ da može biti procesuiran u BiH. Primjerak svake saglasnosti Tribunala prosljeđivan je OHR-u i strani koja je podnijela zahtjev.

Slučaj Momčila Krajišnika

Neposredno prije hapšenja Krajišnik je imao uvjeravanja da se može slobodno kretati teritorijom RS-a i da protiv njega nije podignuta optužnica pred Tribunalom. Istovremeno mu je sugerirano da ne dolazi na područje Federacije BiH jer bi mogao biti uhapšen.

Međutim, Krajišnik je u isto vrijeme bio obuhvaćen tajnom optužnicom. Uhapšen je 3. aprila 2000. godine od strane SFOR-a.

Nije znao za tajnu optužnicu i povjerovao je svojim izvorima da se može slobodno kretati po RS-u. Za niz optuženika Tribunala prethodno su postojale saglasnosti „A“, dok je Ured tužitelja paralelno finalizirao istrage i podizao optužnice.

Za razliku od toga, kada su srpska i hrvatska strana dostavljale dokaze protiv državnog i političkog rukovodstva RBiH, dobijale su negativne odgovore, odnosno oznaku „B“. Nakon sveobuhvatne provjere njihovih dokaza, ali i dokaza kojima je raspolagalo Tužilaštvo Tribunala, donosila se tužiteljska odluka.

Posebno su bile interesantne prijave hrvatske strane, koja se, gotovo identično kao i srpska, bavila najvišim političkim nivoima RBiH, Armije RBiH i MUP-a RBiH, uključujući i zločine počinjene u Srednjoj Bosni.

Tužilaštvo Tribunala je tri puta predmet koji se odnosio na Aliju Izetbegovića označilo kategorijom „B“ – 1996, 2001. i 2002. godine.

Time je, prema Ahmiću, poručeno da ne postoje dokazi koji bi, prema međunarodnim standardima, bili dovoljni za njegovo procesuiranje.

Ogroman doprinos medija

Poseban doprinos dali su mediji. Brojne tekstove “Slobodne Bosne”, koju je uređivao, pisao i vodio Senad Avdić, koristilo je Tužilaštvo.

Ističe i magazine Ljiljan i Dani s Dženanom Karup-Druško, “Dnevni avaz” s neumornom Edinom Sarač i drugim novinarima, Oslobođenje, portale Saff, Avangardu i Bošnjaci.net, kao i TV BiH, TV Hayat i druge medije koji su pojedinačno, periodično ili kontinuirano podržavali rad Tribunala.

Tužilac Alan Tiger (Tieger) je 9. aprila 2013. godine, tokom unakrsnog ispitivanja Milorada Dodika kao svjedoka odbrane u predmetu Radovan Karadžić, predočio Dodiku njegove ranije tvrdnje iz 2005. godine da je Karadžić iz Republike Srpske iznio 36 miliona njemačkih maraka. Te tvrdnje objavljene su u intervjuu koji je Dodik dao „Dnevnom avazu“ 31. marta 2005. godine.

Od Seje Omeragića skočio pritisak Miloševiću

Posebno izdvaja novinara Seju Omeragića, čiji su tekstovi korišteni pred Sudom i koji je bio važan svjedok Tužilaštva u predmetima pred Tribunalom.

Ahmić se prisjeća i svjedočenja Omeragića protiv Slobodana Miloševića, kada je, prema njegovom sjećanju, Miloševiću naglo „skočio“ krvni pritisak i suđenje je moralo biti prekinuto. Kasnije su se, kaže, šalili da je Omeragić „svjedok opasan i za zdravlje zločinaca“.

Pismo Ureda tužitelja

Posebno je značajno pismo koje je Ured tužitelja Tribunala uputio Izetbegoviću povodom njegove odluke da se povuče iz Predsjedništva BiH.

U pismu se navodi:

-Ekselencijo, svjesni smo da se povlačite s funkcije predsjednika i želim iskoristiti ovu priliku da izrazim svoju zahvalnost, kao i zahvalnost tužitelja, za ogromnu podršku koju ste pružili Međunarodnom tribunalu od njegovog osnivanja.

Ta podrška počela je 1994. godine, kada ste pokrenuli inicijativu za uspostavljanje dobrih radnih odnosa s Uredom tužitelja osnivanjem ureda za vezu. To je bio važan korak i onaj koji je u značajnoj mjeri doprinio konačnom uspjehu Tribunala.

Veoma smo svjesni Vaše lične posvećenosti osiguravanju pune saradnje s Tribunalom. Ta saradnja bila je stalna i nepokolebljiva. Bilo je trenutaka u prošlosti kada su neki smatrali da takva saradnja možda nije u najboljem interesu Bošnjaka, ali Vaša posvećenost vladavini prava i osiguravanju da svi koje je Tribunal optužio budu privedeni pravdi u Vašoj zemlji bila je nepokolebljiva…“

(Avaz.ba/Saff)