Danas se obilježava 29. godišnjica od bitke u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici (danas Hamdije Kreševljakovića) u Sarajevu. Kolona vojnih vozila JNA je, napuštajući Sarajevo, 3. maja 1992. godine, krenula iz kasarne na Bistriku u kojoj se nalazila komanda tadašnje Druge vojne oblasti JNA.
Izlazak kolone iz grada prethodno je dogovoren u zamjenu za puštanje na slobodu dan ranije na aerodromu u Sarajevu kidnapovanog i zatočenog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, koji je zarobljen od JNA dok se vraćao sa mirovnih pregovora u Lisabonu.
Tog dana, prema svjedočenju generala Milutina Kukanjca, tadašnjeg komandanta Druge vojne oblasti JNA u slučaju “Dobrovoljačka”, ubijeno je šest pripadnika JNA, dok je u konvoju ukupno bio 261 pripadnik JNA. Istragom Tužilaštva BiH utvrđeno je da je tokom napada ubijeno sedam i ranjeno 14 osoba, nakon što su onesposobljene za borbu.
Iz haških dokumenata: JNA i general Kukanjac snose najveći dio krivice za ovaj incident!
Prema analizama Haškog tribunala iz 2003. godine najveća krivicu za ono što se desilo se u Dobrovoljačkoj pripisuje se generalu JNA Milutinu Kukanjcu, koji je naredio da se predsjednik Alija Izetbegović kidnapuje.
U dokumentu Haškog tribunala se navodi: “Srpski mediji su uveliko koristili video snimak napada u propagandne svrhe. Uveliko se percipira da su predsjednik Izetbegović i njegovi komandanti prevarili JNA i da je UN bio slab, nepouzdan i promuslimanski nastrojen posrednik. Mada je Tužilaštvo RS-a dostavilo ovaj dosje, najveći dio istrage tih navoda (gotovo 7 godina) provodio je Vojni sud u Beogradu. Nema službenog objašnjenja zašto su beogradski tužioci odlučili da se ovaj dosje dostavi ICTY. Beograd osjeća da je pod pritiskom da nekoga krivično goni, s obzirom da od početka provodi antimuslimansko-hrvatsku i anti-UN propagandu, mada zna da je general Kukanjac (JNA) onaj koji treba snositi najveći dio krivice. To bi, međutim, bio nepopularan stav u svjetlu široko rasprostranjenog osjećanja. Sumnja se da je Beograd, kako bi izbjegao zauzimanje ove pozicije, poslao ovaj dosje RS-u da ga dostavi nama, svjestan da će mu ICTY – Jedinica za Pravila puta dodijeliti Standardnu oznaku B (negativno mišljenje, odnosno da nema dokaza za navode o odgovornosti rukovodstva RBiH, prim.aut.). Tada bi RS (i Beograd) onda bili u poziciji da se obrate medijima i kažu da ih je UN ponovo izdao, da je napouzdan i da je na strani muslimana, itd. Itd. To je, već, dobro poznata priča. Također, Beograd bi imao opravdanje da ne otvara krivični postupak, a Republika Srpska bi imala (još jednom) lažnu osnovu za kritiku ICTY-ROR-a”, navodi se u dokumentu Tribunala.
Tužitelji Haškog tribunala, u nastavku dokumenta, predlažu tadašnjoj glavnoj tužiteljici Carli del Ponte na koji način te 2003. godine obavijestiti vlasti u RS-u da je Haški tribunal zauzeo poziciju da nema odgovornosti rukovodstva RBiH za dešavanja u Dobrovoljačkoj: “Čini se da je prilično očigledno da su RS i Beograd odabrali ICTY – Jedinicu za Pravila puta kao žrtvenog jarca. Jedna od mogućnosti je da tužiteljica pisma preda nekom visoko pozicioniranom zvaničniku RS-a. U trenutku predaje pisama, vlastima u RS-u bi se moglo reći da mi znamo da je ovaj dosje došao iz Beograda i da razumijemo politički značaj ovih navoda, ali da će, ako Beograd ili RS daju negativan publicitet UN-u, Haškom tribunalu, ROR-u, u vezi sa Standardnim oznakama, u tom slučaju Haški tribunal objaviti saopćenje za štampu u kojem će braniti poziciju ICTY-ROR-a i specificirati razloge zbog kojih je data ova Standardna oznaka. Možda je, također, uputno reći da je gledište ICTY-ROR-a da JNA (general Kukanjac) treba snositi najveći dio krivice za ovaj incident. Smatramo da bi lokalne vlasti bile sklone ignorirati bilo koje razloge koje mi damo i da bi manipulirali tim razlozima na takav način da samo nastave sa kritikom UN-a i ICTY-a.”
Stav Haškog Tribunala o krivičnoj odgovornosti Jusufa Pušine i Ejupa Ganića
“Ako je predsjednik Izetbegović bio u pritvoru JNA, on nije imao više efektivnu vojnu kontrolu nad muslimansko-hrvatskim snagama i nije bio u poziciji da ’lično jamči’ sigurnost bilo kome tokom oružanog sukoba; Ako nije bilo odgovarajućeg jamstva za sigurni prolaz, onda je konvoj JNA bio legitimna vojna meta, čak i ako su pripadnici JNA (i general MacKenzie) pogrešno mislili da im je siguran prolaz osiguran”, stoji u (pravnom) mišljenju koje je iz Haškog tribunala dostavljeno u Republiku Srpsku i u kome se na kraju decidno navodi: “Konvoj je bio legitimni vojni cilj i napad na njega bio je prima facie, zakonit.”
U pismima (br. 036342/CDP/RR1104 i 036340/CDP/RR1104) od 17. juna 2003, koje je Carla del Ponte poslala uredu okružnog tužitelja Republike Srpske, za Pušinu i Ganića se navodi: “Nakon pravnog razmatranja dostavljeog spisa i dokazne građe ja sam na ovaj predmet stavila sljedeću Oznaku standarda, u skladu sa procedurama i smjernicama za strane u pogledu dostavljanja predmeta Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju prema mjerama dogovorenim 18. februara 1996. (Pravila puta, stav 16 i Dodatak B) te prema tome: standardna oznaka B – ratni zločini protiv ratnih zarobljenika: u vezi s svim optužbama. U svrhu utvrđivanja da li treba pokrenuti krivični postupak u ovoj fazi, ja sam mišljenja da su dokazi nedovoljni prema međunarodnim standardima da bi predstavljali razuman osnov za uvjerenje da su Pušina Jusuf/Ganić Ejup mogli počiniti gore navedena ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.”
