Svaki dan građani BiH gledaju kako se dramatično gaze osnovna ljudska prava i slobode pripadnika bošnjačkog naroda na prostoru RS-a. Ne mora se ići u manji bh. entitet da bi se vidjela ta diskriminatrona sramota koja se sprovodi nad bošnjačkim narodom. Ona se može i vidjeti u centru Sarajeva, ispred zgrade OHR-a, gdje se nalaze šatori puni roditelja i djece iz Srebrenice. Roditelji i djeca iz Srebrenice mole međunarodnu zajednicu, bh. vlasti i bošnjačku politiku da im se omogući pravo na ostvarivanje osnovnih ljudskih prava, pravo na obrazovanje. Zastrašujuće je vidjeti kako su bezsupješni svi apeli i molbe roditelja i djece iz Srebrenice, kao da se njihovi vapaji odbijaju od zid. Vlasti u RS-u drsko odbijaju bilo kakvu mogućnost davanja prava bošnjačkoj djeci da se obrazuju na svom jeziku. Čak i prijete da će ukinuti školu u koju idu bošnjačka djeca. Na ovakvu diskriminatornu drskost vlasti Republike Srpske niko se ne osvrće, međunarodna zajednica i domaći bošnjački političari okreću glavu, začipaju uši i pokrivaju oči da ne gledaju u djecu iz Srebrenice. Domaći, bošnjački političari i predstavnici međunarodne zajenice tu djecu i roditelje iz Srebrenice gledaju kao nešto što remeti njihov skladan i raskošan život. Takav odnos prema životu Bošnjaka u RS-u otvara prostor Miloradu Dodiku i njegovoj kamarili da se ponašaju prema Bošnjacima kao cionisti prema Palestincima. Dodik ne krije da su mu cionisti politički uzori, zato su opravdani strahovi da će Bošnjaci u RS-u u budućnosti doživjeti istu sudbinu kao i Palestinci.
