U određenim historijskim i društvenim okolnostima šutnja ne predstavlja nikakvu mudrost ni vrlinu, nego simptom duboke krize. Objavljeni status imama Čaršijske džamije u Prijedoru, Omera ef. Redžića, može se razumjeti upravo u tom smislu – kao ozbiljan podsjetnik da je bošnjačka zajednica u ovom gradu došla do tačke na kojoj više nema prostora za šutnju i samozavaravanje.
Naime, Omer ef. Redžić je na svom FB profilu objavio status koji, u svojoj ogoljenoj iskrenosti, nudi rijetko viđenu dijagnozu stanja bošnjačke zajednice u ovom gradu. Njegove riječi nisu nikakav politički pamflet, već moralni vapaj čovjeka koji godinama gleda isto propadanje i sluša ista obećanja.
Prije svega, Omer ef. ukazuje na činjenicu da je bošnjačka populacija u Prijedoru gotovo u potpunosti uklonjena iz prostora javne uprave i odlučivanja, i to, kako sam naglašava, uz ”svesrdnu bošnjačku saglasnost”.
Ova tvrdnja otvara bolno, ali nužno pitanje unutrašnje odgovornosti. Riječ je o procesu u kojem politička marginalizacija nije isključivo rezultat vanjskih pritisaka, nego i dugotrajnog povlačenja, pasivnosti i prihvatanja minimalnih uloga kao ”normalnog stanja”. Kada zajednica prestane insistirati na političkoj relevantnosti, ona se vrlo brzo pretvara u statistički i društveno nevidljivu kategoriju.
Zatim, Omer ef. govori o ”potpunom bankrotu političkog predstavništva” u Prijedoru. Očigledno je da ova formulacija nije pretjerivanje, već precizna dijagnoza stanja u kojem političke strukture postoje bez stvarne veze s realnim potrebama naroda. Predstavništvo koje ne artikulira probleme terena, koje ne nudi strategiju opstanka i razvoja, i koje se iscrpljuje u formalnom održavanju pozicija, u suštini prestaje biti stvarno predstavništvo i postaje tek administrativna forma.
U tom kontekstu posebno je značajna njegova opaska da se postojeće djelovanje svelo na ”administrativno preživljavanje”. To znači da institucije više ne djeluju kao nosioci promjene, nego kao aparati za održavanje privida prisutnosti. Takav raskorak između institucionalnog diskursa i stvarnosti na terenu proizvodi duboko nepovjerenje i dodatno ubrzava proces društvenog povlačenja i iseljavanja.
Centralno mjesto u imamovoj analizi zauzima demografski slom. Prazne kuće i sve brojnija mezarja, kako on naglašava, nisu pjesnička metafora nego egzaktna slika nestajanja. Ovdje se više ne radi o političkom pitanju u užem smislu, nego o egzistencijalnom problemu opstanka. Bez ljudi nema zajednice, bez porodica nema povratka, bez djece nema budućnosti. Ignoriranje demografije u ovakvim sredinama predstavlja oblik kolektivne neodgovornosti.
Omer ef. potom jasno locira primarnu odgovornost na one koji upravljaju institucijama i koji, iza isprazne retorike patriotizma, skrivaju politiku nezainteresiranosti i ravnodušnosti. Fraze poput ”biće bolje” i ”svuda je tako” ne predstavljaju utjehu, nego mehanizam uspavljivanja naroda.
Posebno snažna je njegova konstatacija o odsustvu bilo kakvog organiziranog otpora i o tome kako takvo stanje proizvodi kolektivnu klonulost. Kada ljudi izgube osjećaj da postoji struktura koja ih zastupa i štiti, tada se povlačenje nameće kao racionalan izbor. U tom smislu, otpor ne znači sukob, nego organizaciju, strategiju i osjećaj zajedničkog cilja.
Njegova opaska da se ”šutnja nameće kao investicija” razotkriva možda i najopasniji društveni obrazac: spremnost da se radi lične sigurnosti ili koristi pređe preko nepravde i dostojanstva. Društvo u kojem šutnja postane isplativa ulazi u duboku moralnu krizu.
Omer ef. Redžić svoj status završava simboličnom, ali snažnom slikom jednog upaljenog svjetla u povratničkim selima, koje vrijedi više od brojnih okruglih stolova i projekata, i time vraća fokus na suštinu. Pravi uspjeh se ne mjeri dokumentima i konferencijama, nego životom na terenu. Tamo gdje gori svjetlo, postoji nada. Tamo gdje je mrak, ni strategije više ne pomažu.
Na kraju, ovaj status Omera ef. Redžića, ne smije ostati samo u sferi konstatacije. On mora prerasti u zahtjev. Prije svega prema bošnjačkim političkim predstavnicima na svim nivoima vlasti. Pitanje opstanka Bošnjaka u manjem bosanskohercegovačkom entitetu ne može biti ni sporedna tema, ni predizborni slogan. To mora postati strateško i trajno političko pitanje.
U tom smislu, odgovornost snose sve bošnjačke političke partije bez izuzetka – i pozicija i opozicija. Godinama se smjenjuju, ali politika prema Bošnjacima u RS-u ostaje ista: fragmentirana, neozbiljna i bez dugoročne vizije. Posljedice takvog pristupa vidimo danas u Prijedoru.
Krajnje je vrijeme da se prestane s politikom deklarativne brige i započne politika stvarne obaveze. To podrazumijeva jasnu strategiju opstanka povratničkih zajednica, stabilno finansiranje, kadrovsku podršku, institucionalno prisustvo i kontinuirano političko zagovaranje, a ne povremene posjete i simbolične izjave.
Prijedor danas nije izuzetak. Prijedor je upozorenje. A na upozorenja se ili reagira ili se snose posljedice. Ako ovaj poziv ostane bez odgovora, onda će šutnja, o kojoj govori Omer ef. Redžić, zaista postati naš zajednički izbor.
