Piše: Johannes Dieterich
Prijevod s njemačkog: Sejfuddin Dizdarević
Nasilje u Banguiju, glavnom gradu Centralnoafričke Republike (CAR), doseglo je nezamislive razmjere. Odvijaju se scene kao iz Danteovog Pakla.
Na trgu Ujedinjenih nacija rulja se uspjela domoći dvojice muslimana. Tuku ih – dok francuski vojnici mirno posmatraju – i spaljuju ih. Nakon toga jedan mladić izrezuje komad mesa iz mrtvog tijela da bi ga pojeo dok rulja gromoglasno kliče. Jednog drugog dana na ulici ka aerodromu jedna skupina kršćanskih pljačkaša hvata jednog pješaka muslimana. Ubijaju ga mačetama, izrezuju mu spolni organ i stavljaju mu ga u usta. „Nemojte prestajati snimati”, urliče rulja jednoj stranoj TV ekipi, „još nismo gotovi”. Vojnici novo uspostavljanje nacionalne armije, kratko nakon ustoličenja Catherine Samba-Panza, privremene predsjednice CAR-a, hvataju jednog muslimana, ubijaju ga, isijecaju ga u komade i njegov leš spaljuju na ulici. Kad je prošlog petka jedan konvoj s muslimanskim izbjeglicama iz glavnog grada Banguija krenuo u pravcu sjevera, s kamiona je pao jedan stariji dedo. Kršćani koji stoje pored puta i likuju egzodusu muslimana odmah ga hvataju i na mjestu ubijaju.
Nasilje u glavnom gradu CAR-a je doseglo nezamislive razmjere, kaže Peter Bouckaert, direktor organizacije Human Rights Watch. Dijelovi stanovništva kao u transu provode “orgiju krvoprolića”. Dan za danom se ubijaju ljudi na zvjerski način. Samo prošle sedmice je Crveni križ sakupio 70 leševa. I dok su žrtve u toku prošle godine bili kršćani koje su ubili pripadnici tzv. “Séléka” pobunjenika, sada su muslimani žrtve. „Jedan cijeli narod se briše s lica zemlje”, kaže Bouckaert.
Kao što su stanovnici mahale PK 5 u Banguiju, koji su većinom muslimani. Ovog popodneva mahala izgleda mirno, kao što je to inače običaj samo nedjeljom ujutro: u kućama u kojima je nekada živjelo hiljade ljudi ostalo je manje od 100 duša. Jedan muškarac za sobom vuče kolica preko prašnjave ulice, na kojima su jedan dušek, plastične stolice, drveni sto i nekoliko torbi – to je sve što Assula Mahamud, 46-godišnji otac petero djece, sa sobom može ponijeti. Ovaj sredovječni musliman će još danas u konvoju koji osiguravaju strani vojnici napustiti zemlju u pravcu Čada: u gigantskom izgonu zemlju je već napustilo 60.000 muslimana. Za njima ostaju prazne kuće koje kršćani pljačkaju.
Paravojne milicije opijene nasiljem
Od svojih komšija koji napuštaju grad Azolo Ibrahim Fati se oprašta zagrljajem. Student antropologije je jedno od tridesetero djece koje njegov otac ima s pet žena – i jedini koji gradu još nije okrenuo leđa. Ovog 25-godišnjaka za njegovu domovinu veže još nešto: njegova djevojka, kršćanka, s kojom je Fati htio osnovati porodicu. Ali njegovi snovi su se izjalovili: s obzirom na krvave napade kršćana i on će se sljedećih dana dati u bijeg. Njegova djevojka mu se ne može pridružiti na putu u susjednu muslimansku državu Čad. “Možda”, student tješi samog sebe, “ostanemo u kontaktu.”
Bez sumnje su Séléka pobunjenici prošle godine pokrenuli stvari nagore, kaže Fati. “Pljačkali su, silovali su žene i uništavali kuće.” Ali odvratno ponašanje muslimanskih pobunjenika nadmašili su njihovi kršćanski protivnici. “Oni prolijevaju krv kao u transu”, kaže Fati vidno uzbuđen. On ne može potvrditi refren koji se često čuje ovih dana, da je stanje između kršćana i muslimana do prije godinu dana bilo potpuno harmonično. Muslimani su iz mnogih sektora društva – posebno iz javnog – bili isključeni. Mogli su se baviti samo trgovinom ili transportom ljudi i robe. “Mi smo radili poslove koji su za kršćane bili ispod njihovog dostojanstva,” kaže Fati. “Naši mentaliteti i naš radni moral su potpuno različiti.” Da li je to dovoljan razlog za međusobna ubijanja? Fati je uvjeren da su političari instrumentalizirali razlike među etničkim grupama za svoje interese. „I ne zaboravite: siromaštvo od ljudi čini životinje.”
