Saff, br: 194
Piše: Mirsad Sinanović
Ko god da dođe na Igman, stariji borci mu pričaju kako je Osman savladao čitav tenk. To i ne bi bio neki podvig da se borba sa neprijateljima nije završila berićetno. Osman je spasio čitavu planinu Igman i sve naše borce…
Bilo je to na prijelazu iz toplog juna u topliji juli. Neprijateljii su podigli veliku vojsku kako bi sa svih strana opkolili Sarajevo. I žene, i djeca, i borci bili bi tada zatvoreni… Preko uzvišenja Rogoj i malog mjesta Trnovo, i s druge strane planine Bjelašnice, neprijatelji su krenuli prema Igmanu. A naši borci, žene i djeca mogli su samo preko Igmana izlaziti iz Sarajeva i ići u druge slobodne gradove…
I, eto, neprijatelji su krenuli silnim tenkovima u ovu ofanzivu. Baš kao aždahe. Ništa im nije moglo ostati na putu. U svakom selu na koje su nailazili palili su kuće, štale i sijeno. Nene i majke sa djecom u koloni bježali su prema Pazariću i Tarčinu. Odraslija djeca tjerala su ovce i stoku ispred sebe.
Iz ovih dana i potječe Osmanovo junaštvo. Da se kaže: Osman nije sam savladao neprijatelje, niti je sam spasio žene i djecu, ali je u ovoj borbi ispao pravi gazija… Kada su neprijatelji popalili sela, namjerili su se na jedno poveliko brdo na Igmanu koje je narod zvao Proskok. Tu su ih dočekali naši borci. Predvodio ih je hrabri komandant Dževad Hanjalić. Palikuće i zlikovci mislili su da će lahko zauzeti ovo brdo na Igmanu, ali su se prevarili. Ali, džaba im je bilo što su stalno jurišali. I džaba im je bilo što su naše borce gađali iz tenkova. Sve im je bilo zaludu. Naši borci pogađali su ih iz pušaka i sve više mrtvih neprijatelja ležalo je u šumi… Ali kasnije se desilo ono o čemu i danas naši preživjeli borci pričaju.
Neprijatelji su prije mraka, nakon zatišja, napali iznenada, ali ovaj put sa mnogo tenkova. Ove gvozdene grdosije gruhale su i brektale da se šuma prolamala od buke. Svako živ bi se skamenio od straha. Sve se kršilo i lomilo. Baš kao da deset aždaha plamenim jezicima hoće sve spržiti i satrati. Iza tenkova, kao đoje, krili su se neprijatelji. Mislili su da će sakriveni pobijediti naše borce i osvojiti Proskok i da će se popeti na vrh Igmana… Našim borcima sve je krenulo naopako. Neki su se, beli, i uplašili ovih gvozdenih smrtonosnica, što i nije sramota. I onim najhrabrijim nije bilo pravo kada im je komandant Hanjalić rekao da su potrošili sve metke za tenkove. Pa, haj’ ti sad? Kako bez metaka? Šta sa tenkovima? I borci su prestali pucati. Šutjeli su i čekali.
I, tako, dva tenka, prije drugih, došli su do rovova u kojima su bili naši borci. Mogli su ih čak i pregaziti. U tim dugačkim sekundama, kada se odlučivalo o životu i smrti, komandant Dževad Hanjalić upitao je borca do sebe:
– Osmane, gdje ti je top?
– Kakav top, komandante!? Znaš da njime nisam nikada gađao tenkove, samo rovove, i to s brda na brdo. Tako su u njemu podešeni nišani. Znaš i sam, komandante…
– Osmane, uzmi top i gađaj tenk!
– Ama…
– Osmane, uzmi top i gađaj tenk!
– Razumijem, komandante!
Oči boraca bile su uprte u Osmana. Znali su da ih čeka borba prsa u prsa s četnicima, ali su čekali da vide šta će on uraditi. Osman je, kao da je puška, podigao kineski bestrzajni top na rame i počeo nišaniti. Tražio je pogodnu poziciju. Ali se cijev na kupoli tenka polahko okretala prema Osmanu. Našao se oči u oči s tenkom. Ko će prije opaliti. Borcima se sekunde činile kao sati. I, Osman prvi opali. Pogodio je točkove gusjenice, a nakon toga kupolu. Tenk se zapalio. S topom na ramenu, potrčao je prema drugom tenku…
Naši borci, koji su ovaj mejdan usplahireno posmatrali, trgli su se iz obamrlosti koja im je prikovala noge za zemlju i potrčali. Neprijatelji su kao bez glave bježali nizbrdo, prema selu Dejčići. Mlađi borci, koji su dobro trčali, gonili su podaleko neprijatelje, a oni stariji ostali su na položajima sa Osmanom… Eto, što je Osman valjao u ovoj borbi! Četničkoj aždahi polomljeni su zubi na Proskoku.
– Najviše žalim što mi drugi tenk umače – pričao je te noći Osman borcima. – Okrenuo se nazad i pobjegao koliko ga gusjenice nose. Da se moglo, uprtio bih top i stigao ga do kraja kose. Ali šta je – tu je. Jeste da to nema u vojnim školama, ali šta ćeš, u pravu je komandant Hanjalić, može top protiv tenka. Vidjelo se da može…
Osman Đuderija ratovao je i na goraždanskom bojištu. Specijalnost mu je bilo uništenje mitraljeskih gnijezda i rovova iz topa. Ali, nakon ovoga podviga na Igmanu, sve ove specijalnosti su mu propale. Borci su ga prozvali raznim nadimcima: Osman Tenkoubica, Graditelj Obale Tenkovače, Tobdžija s Ramena, Kinez Bestrzajac.
A kada danas neko priupita preživjele borce o ovome događaju, oni ljubomorno kažu:
– Pa, namjerio se tenk na Osmana i tenk je vidio ko je Osman.
