Poštovane majke i očevi šehida, uvažene zvanice, cijenjeni gosti, draga braćo i sestre!
Danas, 16.aprila 2015.godine okupili smo se na ovom mjestu natopljenom nevinom bošnjačkom krvlju da na dostojanstven način, kako i priliči ljudima od vjere i morala, odamo počast našim šehidima koji su ubijeni rukom zločinaca ogrezlih u mržnji spram drugog i drugačijeg. Ovdje smo da zaboravu kažemo da su mu vrata naše svijesti zatvorena. Da sačuvamo povjereni emanet što su nam šehidi ostavili, a on je, da smo dužni istinu i samo istinu svjedočiti sve dok nam smrtni čas ne nastupi, a posebno u ovom danu mira, dostojanstva, sjećanja i opomene. Danas se podsjećamo na zločin genocida, na 16. april 1993.godine. Tog kobnog jutra, petka 16. aprila 1993. godine džemat Ahmići sa okolinom je doživio nezapamćen zločin, u Ahmićima je izvršen genocid nad bošnjačkim stanovništvom od strane pripadnika Hrvatskog vijeća obrane potpomognuti našim komšijama kojima smo vjerovali. U Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu je dokazano da je zločin u Ahmićima bio dobro planirana i organizovana borbena operacija ubijanja bošnjačkih civila. To je bilo sistemsko uništavanje bošnjačkog naroda s ciljem potpune eliminacije i hrvatske dominacije na ovim prostorima. Bez ikakvog povoda, pod šifrom „ 48 sati pepela i krvi“ napadnuto je goloruko bošnjačko stanovništvo sela Ahmići, sa jasnom namjerom i ciljem, da se pobiju i unište bošnjaci sa ovog područja . Samo u jednom danu 16. aprila 1993. godine u cik zore, sa sabaskim ezanom kao signalom za napad, ubijeno je ili spaljeno zajedno sa svojim kućama 116 nevinih duša, bez obzira na starosnu dob i polnu pripadnost. Dakle, ti zlikovci, ti zločinci HVO-a, nisu samo ubili 116 nevinih duša u Ahmićima, nego su ubili čitav svijet 116 puta. Tako je po Božijim mjerilima i na takav način će im se obračunavati kazna na Sudnjem danu. To je Božija pravda u koju ne sumnjamo, koja će stići sve one koji izbjegnu pravdi na ovom svijetu. Kompletno selo Ahmići je uništeno, sva bošnjačka imovina opljačkana, porušeno je 180 kuća, minirane su obje džamije, zapaljena i srušena osnovna škola u Ahmićima, znači uništena je komplet sva infrastruktura, a preživjeli mještani su protjerani spašavajući svoje gole živote. Evo već 22 godine nastojimo da govorimo o onome što se desilo u Ahmićima kako se ne bi zaboravilo i da nam se ne bi ponovilo! Naši šehidi su danas u našim mislima i našim dovama. Naša je dužnost i obaveza nastaviti obilježavati godišnjice stradanja nevinih Bošnjaka u cijeloj Bosni i Hercdegovini. Na taj način zločin neće biti zaboravljen, podizat će se svijest o neprestanoj budnosti Bošnjaka i prenositi znanje o zločinu i zločincima budućim generacijama. Naša istina je ispisana nevinom krvlju naših šehida i ona je trajna i neuništiva. Pravda i nepravda nisu sijamski blizanci, ali u Bosni to očito jesu, ako je za jedne dostupna pravda, onda je za druge propisana nepravda. Odsustvo pravde remeti sklad u društvu, pravda je pravilo a nepravda izuzetak. Ovdje u Ahmićima je nepravda pravilo, jer pravda ne postoji, a pravda je da zločinci budu kažnjeni za svoja nedjela. Dolazeći ovdje u Ahmiće mi svjedočimo nepravdu i bahatost sudskih organa. Sud u hagu je procesuirao i osudio uglavnom naredbodavce i samo dvojicu direktnih izvršioca zločina u Ahmićima, ali naše državno tužilaštvo i sud nisu još nikoga od direktnih izvršioca procesuirali, a kamoli osudili. Pitamo ih: Jesu li to stavili tačku na Ahmiće? Jesu li samo dvojica ljudi mogli pobiti 116 nevinih duša u Ahmićima? Zašto čekaju sa procesuiranjem? Zašto ne rade svoj posao za koji su debelo plaćeni? Pune su arhive izjava naših preživjelih očevidaca ovog zločina i gdje su navedena tačna imena i prezimena tih izvršioca, zašto i opet zašto ne radite svoj posao? Do kada ćemo čekati ovozemaljsku pravdu? Javno kažemo da smo ogorčeni na vaš nerad !!! Naše poruke su jasne, a naše namjere čiste. Svake godine, nas potresaju saznanja da dokazani krvnici izlaze na slobodu, tako je sredinom prošle godine nakon odležane dvije trećine zatvorske kazne, od 25 godina na koliko ga je Haški tribunal osudio za zločin u Ahmićima i Lašvanskoj dolini, na slobodu izašao najveći zločinac lašvanske doline Dario Kordić kojeg sad veličaju kao heroja i sveca. Pitamo se, kakvom se suživotu i međusobnom povjerenju možemo nadati kada su direktni izvršioci prošli nekažnjeno? Posebno je bolno saznanje da i nakon 22 godine od zločina u Ahmićima i presuda Haškog tribunala, jedan dio Hrvata i danas negira zločin, odnosno zločince slave ko heroje, a od samog zločina je gore veličanje zločinaca i ne priznavanje krivnje. Svugdje se korov iskorjenjuje samo se na ovim našim prostorima korov zalijeva, u prilog tome govori slučaj Kordić i odnos hrvatskog naroda kao i njihovih političkih predstavnika spram osuđenog ratnog zločinca. Istina je neizbježna, ne može ostati nedokazana, jer je sama po sebi postojana. Tako je i sa zločinom sa primjesom genocida koji se dogodio u Ahmićima i kojeg su počinili pripadnici HVO-a. Bježati od istine je kao boriti se sa vjetrenjačama, reklo bi se uzaludan posao. Što se prije okrenemo istini , prije ćemo početi normalno živjeti. A normalan život je moguć samo onda kad žrtva bude imala poštovanje, a zločinac osudu, sve dok to ne bude tako, uzaludan je posao. Ali, mi ovdje u Ahmićima šaljemo jasnu poruku, oprostiti se može ali zaboraraviti 16. april 93. nikada. Često se i nepravedno od nas Bošnjaka traži da oprostimo svojim krvnicima, da zažmirimo nad zločinom, da nastavimo dalje i da na kraju zaboravimo. No, oprosta nema i ne smije ga biti sve dok osuđeni i neosuđeni zločinci ne dođu u Ahmiće, kleknu pred spomen obilježjem nevino ubijenih civila i ne zatraže oprost. Od njih trebaju da traže oprost, a zatim od nas, Ko smo mi da u njihovo ime opraštamo ? Imamo li mi na to pravo ? Mi smo uvjek gradili i gradimo međukomšijske odnose, mi se nemamo čega stidjeti, nismo mi ubijali i palili svoje komšije. Isto tako, moram da kažem da je bilo i onih koji nisu ukaljali svoj obraz i da znamo takvim ljudima odati počast, kao što smo to učinili odlaskom na sahranu našem komšiji Jozi, koji je spasio jedan mladi život bošnjački. Takvih je bilo , ali vrlo, vrlo malo. Zato pozivam ostale komšije koji nisu htjeli da budu kao Jozo neka barem smognu snage da nam kažu gdje se nalaze posmrtni ostaci još 31 šehida kako bi ih dosojno ukopal. Na kraju, želim da se zahvalim: Rijasetu islamske zajednice i reisu mr. Huseinu ef. Kavazoviću, Muftiluku travničkom i muftiji dr. Ahmedu ef. Adiloviću kao i bivšem muftiji magistru Nusret ef. Abdibegoviću i Medžlisu islamske zajednice Vitez na pruženoj pomoći džematu Ahmići u očuvanju jedinstva u Ahmićima.
Prošle godine, nakon 16 aprila potpisali smo ugovor sa Federalnim ministarstvom za raseljene osobe i izbjeglece i tadašnjim ministrom gospodinom Adilom Osmanovićem o završetku džamijske ograde i nadamo se da će nam ta sredstva biti uskoro uplaćena kako bi i te radove priveli kraju. Isto tako, želim da se zahvalim u ime svih preživjelih mještana džemata Ahmići svima onima koji su pomagali i koji pomažu i koji će akobogda pomagati Ahmiće i naše nedovršene projekte u poljoprivredi kao i asfaltiranju našeg PUTA SPASA , Ahmići – Pirići.
UZVIŠENI ALLAHU ! NEKA TUGA BUDE NADA ! NEKA MAJČINA SUZA BUDE DOVA ! DA ZLOČINCE STIGNE PRAVDA ! I DA SE NIKADA I NIKOME NE PONOVI 16 APRIL 93.
