Piše: Mr. Semir Imamović
Najvažnija stvar koja nam je, u ovom teškom i osjetljivom trenutku, potrebna je – pribranost. Ona je temeljni uslov racionalnog i promišljenog postupanja. Kur’an nas uči da u važnim pitanjima/posebnim okolnostima, koja se tiču sigurnosti ili opasnosti, ne požurujemo sa donošnjem suda i razglašavanjem, nego da se obratimo Poslaniku, tj. njegovom Sunnetu, i predstavnicima muslimana, i da, kroz instituciju šure/dogovaranja i međusobnog savjetovanja, pokušamo doći do odgovarajućih rješenja. „Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili.“ (En-Nisa, 83) Ajet govori o nekim muslimanima koji su, prije nego su se savjetovali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i učenjacima/pravoznalcima i prije nego su provjerili istinitost određenih informacija koje su se ticale sigurnosti i opasnosti, širili vijesti o njegovim vojnim uspjesima/porazima. Da su se savjetovali sa Poslanikom i sa svojim pretpostavljenima (učenjacima i vođama), saznali bi pravu istinu i znali bi šta smiju a šta ne smiju razglašavati i prenositi (El-Džami‘u li ahkamil-Kur’an, El-Kurtubi, komentar sure En-Nisa).
Sudeći po prvim rekacijama na jučeršanja hapšenja, ne bi se baš moglo reći da smo mi postupili u skladu sa ovim ajetom. Bez poznavanja ijednog detalja i okolnosti u vezi sa hapšenjima, mi smo se dali na “posao“, sjeli za svoje kompjutere i laptope i javnosti Bosne i Hercegovine ponudili razne teorije – od onih zavjereničkih do dobronamjernih – koje, dobrim dijelom, nemaju veze sa stvarnošću, i koje puno više štete uhapšenima, i generalno, da’vi, Bošnjacima i njihovoj državi, nego što koriste. Uglavnom su to „izljevi“ emocija, a emocije, znamo to iz nekih ranijih slučajeva, ako se pogrešno usmjere i na izvagaju vagom Kur’ana, Sunneta i zdravog razuma, mogu uzrokovati nepopravljivu štetu.
Posebno zabrinjava činjenica da o ovim pitanjima (koje se tiču „sigurnosti i opasnosti“), govori ko, kako i gdje stigne, bez mjere, argumenata i bilo kakve odgovornosti, što samo dodatno usložnjava i pogoršava cijelokupnu situaciju. Zašto, ako nisi pozvan, i ako niko ne očekuje i ne traži tvoje mišljenje, a pogotovo si svejstan da nemaš dovoljno ni znanja ni informacija, trčiš „pred rudu“? Šta će, u stvarnosti, popraviti/promijeniti tvoje „mišljenje“, osim što će obavještajno/sigurnosnim agencijama dati dodatni materijal/argument protiv tebe i tvoje muslimanske braće?
Svjestan si, kao i ja, da se svaka izgovorena riječ precizno bilježi – bilježe je i Božiji i ljudski pisari – i da će, kad-tad, biti upotrebljena protiv tebe ili nekog drugog, a ako je u svojoj osnovi zla i neutemeljena, bit će upotrebljena protiv tebe na Sudnjem danu.
Naša je obaveza dići glas protiv nepravde, koja je postala neizostavni dio, ovih, policijsko-medijskih cirkuskih, predstava, činiti sve, što je u našoj mogućnosti i nadležnosti, da se ona ispravi/otklone, ali nije svako/svačije dizanje glasa produktivno, korisno i učinkovito, naprotiv ima vrlo beskorisnih, kontraproduktivnih i štetnih „glasova“ (izjava, komentara, tekstova), koji ne samo da ne ostvaruju spomenuti cilj – ispravljanje nepravde – nego ga obesmišljavaju. Takav je, recimo, glas onih koji s velikim ushićenjem i odobravanjem govore/pišu o ovim hapšenjima, i vide ih kao jedini efikasan način u borbi protiv „stranih“/“ubačenih“ tumačenja vjere (kao da su Bošnjaci koji su ubijeni u genocidu i masovnim zločinima imali nekakv pravac u vjeri), kao i glas onih koji, vjerujući da iza svega ovoga stoji zvanična IZ, pozivaju na bojkot IZ i njenog čelnika, rejsa mr. Husejna Kavazovića. Moramo biti svjesni da jedino kao džemat/zajednica, makar ta zajednica bila i slaba, i imala nedostatke, i nedovoljno kvalitetan/sposoban rukovodeći kadar, makar se i ne slagali sa svim njenim odlukama i mišljenima, možemo se oduprijeti zlu koje se nadvilo nad nama i našim sudbinama, i koje prijeti potpunim haosom u našoj državi.
Nemojmo rušiteljima Bosne i Hercegovine, pored hapšenja uglednih Bošnjaka, hafiza i nosioca najviših ratnih priznanja, u kome oni bez sumnje uživaju, priuštiti i to zadovljstvo da nas gledaju razjedinjenje, podijeljenje, pocijepane na grupe i grupice („svaka zadovoljna sa onim što ima“), jer je to njihovo najjače oružje protiv nas.
Čvrsto vjerujem da će svi oni koji su uhapšeni na bigajri hakk, a posebno naš zlatni ljiljan i hafiz, Bilal Dervišić, kao što se to desilo i u nekim ranijim slučajevima, bez obzira na težinu djela koja im se stavljau na teret, i surovu medijsku kampanju koja se vodi protiv njih, a u kojoj su pogaženi svi profesionalni, moralni i ljudski kodeksi, uskoro biti pušteni na slobodu, a molim Allaha da njima i njihovim porodicama olakša i providi. Amin!
