Piše: Fatmir Alispahić
Nikad nisam konačio u nekom sarajevskom hotelu. Obično odem kod sestre, ili prve tetke, ili druge tetke, ili nekog jarana. Ali, strefit će se neki dan prilika da konačim u hotelu. Zvali me sa BHT-a da dođem u emisiju “Treća strana”, platit će putne troškove, obezbijediti konak. Taman. I dođem ti ja u taj jedan hotel, popodne. Emisija je u 21:00, pa se ima kad i susresti sa dragim ljudima. Dođoše popodne u taj hotel S. R. i T. K. (vidi dokle je došlo da imena prijatelja pišem inicijalima kako ne bi imali problema zbog poznanstva sa mnom!) da kahvenišemo i pričamo zafrkane priče. Pitaju me ko će biti sa mnom u emisiji. Rekoh, znam da će biti i neki peder iz Zagreba. Rekli su mi sa BHT-a da je i on smješten u ovom hotelu. Dok mi kahvenišemo i razabiremo bošnjačke magle, kroz hotelski restoran prolaze nekakvi naopaki mladi ljudi. Kikoću se i dovikuju kao da su sami. Prođe jedan s minđuhom u nosu i vrti stražnjicom k'o žensko. Kaže S. R., možda je ovo taj iz Zagreba. Ali, prođe i drugi, i on vrti stražnjicom i uvija se lijevo-desno, k'o cura kad na vodu krene, u sevdalijskoj slici. Možda je on taj iz Zagreba? – opet reče S. R. Vidjeli smo, tako, desetak neobičnih likova na kojima vidiš da su rođeni kao muškarci, ali izigravaju ženskinje. Pederske teorije to zovu: rodni identitet. Svaki od njih mogao je biti taj peder iz Zagreba koji će sa mnom učestvovati u emisiji. Ali nije samo u tom hotelu muškinje hodalo k'o ženskinje, već je i ženskinje hodalo k'o muškinje. Idu dvije cure, drže se za ruke, k'o momak i cura, ona jedna se uvija i privija oko ove druge, a ova druga, kao brkove da ima, sva muževna. Vidim, svi se ovi momci i cure međusobno poznaju, odoše đuture na večeru, bit će da su organizovano u tom hotelu. Pomislih u jednom času da je to neki skup mladih pedera i pederica, ali, ne mogoh povjerovati da se baš kod nas dotle doguralo. Progres je to, nizbrdo. Znamo svi da pederluka ima, od pamtivijeka, i da će ga biti, do Sudnjeg dana, znamo i da taj pederluk sad hoće da bude zakonom ozvaničen kao nešto dobro, moderno i poželjno, ali, ne znamo da smo baš toliko uznapredovali da ovoliko mladih ljudi bude upedereno, tj. popedereno, i da djeluju tako javno i organizovano, pa da u jednom hotelu održavaju svoje vašare. Sutradan ću na zidu sale u kojoj se izigravao doručak vidjeti nalijepljenu plakatu na kojoj je pisalo da se tu, u tom hotelu, održava skup na temu rodnog identiteta, ili rodne diskriminacije, tako nekako, u nevladinom sektoru. I pomislih, kolike su se halabuke dizale zbog obnove porušenih džamija, biva bolje je pare dati narodu nego za džamije, a niko ne diže halabuku kad se pare bacaju u specijalizaciju pedera.
Škola za mlade pedere
Ovi pederi u ovom sarajevskom hotelu taman su mi se prikazali u danu kada sam saznao da je neka sarajevska organizacija, mislim da se zove Sarajevski otvoreni centar, podnijela prijavu Regulatornoj agenciji za komunikacije, u povodu prvog izdanja moje emisije na MTV Igman “Defter hefte”, a u kojoj sam govorio o homoseksualnoj propagandi kojoj treba da budu izložena djeca u deset bh. gradova, a pod prevarantskim projektom i maglovitom definicijom “borba protiv rodnog nasilja”. Možda jedan od stotinu roditelja zna šta je to “rodni identitet”, odnosno, da pederske teorije prave razliku između spola i roda, tako što se zalažu da ne moraš u životu biti onakav kakav si se rodio, već kao muško možeš biti žensko, i obratno. Koji je to bolesni um koji hoće da djeci uzrasta od tri godine pa nadalje usađuje ovu ideju, da ona koja je curica sutra može biti kao svoj tata, i on koji je dječak sutra može biti kao svoja mama!? Ona sad nosi suknjicu i igra se sa lutkicama, a sutra će nositi kravatu i imati brkove. On je danas u hlačicama, igra se sa pištoljima, a sutra će nositi suknju, imati grudnjak i razvijati pitu. Hoće li neko, kad stekne punoljetstvo, odlučiti da se bavi ovim stvarima, da se prebacuje iz ovog u onaj rod, to je njegovo pravo, i nas to ne treba da zanima, ali, kad određene organizacije na ovaj način ulaze među djecu, koja još nisu dokačila ni pubertet, ni svijest o seksualnosti, i kad mališanima drže slovo o “rodnom identitetu”, a koji je rezultat homoseksualizma – onda je to pojava zvjerskih razmjera, onda je to bolest, razvrat, morbidnost, nešto čega se zdrav um gnuša.
Samo je u Srebreniku blizu 200 djece, uzrasta od tri do osamnaest godina, bilo izloženo priči o tzv. rodnom identitetu, odnosno, podučavano kako se treba boriti protiv tog “rodnog nasilja”. U još devet bh. gradova, ovoliko ili više djece, bit će također izloženo ovoj priči koja u osnovi ima propagiranje homoseksualizma kao nečeg normalnog i poželjnog, s porukom da onaj koji je u rodnom smislu drugačiji (dakle peder ili lezbijka) ne treba da bude predmet nasilja i diskriminacije. Zar mogu djeca od tri, sedam ili dvanaest godina biti u “rodnom” smislu drugačija, kad se ta drugačijost tiče seksualne samosvijesti? Otkud djeci seksualna samosvijest? Ovo pitanje suštinski razotkriva da se ne radi o borbi protiv “rodnog nasilja”, već se radi o propagiranju homoseksualizma kao nečeg poželjnog, još među dječijim uzrastom! Uistinu, kakvo “rodno nasilje” može postojati među djecom, jer su djeca još daleko od seksualne spoznaje, u kojoj se eventualno mogu pojaviti pederi i lezbijke!? Priča o “rodnom nasilju” samo je paravan ovog projekta koji treba da među djecom priprema i odgaja buduće pedere i lezbijke.
I u emisiji “Defter hefte”, a evo i u ovom tekstu, mi se zalažemo protiv svakog nasilja i diskriminacije, ali se zalažemo i protiv nasilja nad pravima roditelja da svoju djecu odgajaju kako žele. Sakrivanje homoseksualne propagande u sintagme “rodini identitet” i “rodno nasilje”, zapravo je drska prevara, a nadasve diskriminacija roditeljskog prava na informaciju o tome ko im i o čemu im podučava djecu. Siguran sam da nijedan roditelj u Srebreniku, i u drugim bh. gradovima, kada bi znao suštinu ovoj projekta – ne bi svoje dijete poslao na homoseksualnu edukaciju.
A pošto je projekat provaljen, prvo putem Saffovog portala, a potom i putem emisije “Defter hefte”, i pošto je prema roditeljima odaslata poruka istine o stvarnim namjerama ove kamuflaže, uslijedile su reakcije pederskih organizacija, a koje su baš svojim reakcijama potvrdile sve što je napisano. Jer da projekat nije usmjeren na homoseksualno podučavanje djece, zašto bi uopće reagirale ove organizacije!? Bune se protiv diskriminacije, iako je jasno rečeno da svako ima pravo da bude šta hoće, kao što i bosanski roditelji imaju pravo da svoju djecu vaspitavaju onako kako su njihovi roditelji vaspitavali njih. Ali ne radi se više o pravu pedera da budu pederi – evo, mi im to pravo priznajemo, neka budu šta hoće, niko ne treba da ih vrijeđa ili progoni zbog toga – već se radi o namjeri pedera da odgajaju nove pedere, i to je tačka sukoba u ovom slučaju. Time je priča o diskriminaciji pedera obična podvala, s ciljem da se uguši svaki vid slobodnog govora o istinskim, dugoročnim namjerama i planovima pederskih organizacija.
U nekoliko tekstova objašnjavao sam da su pederske akcije politički projekat, sa profiliranom ideologijom i teorijom, onako kako je to bio marksizam u odnosu na komunizam (“Pederland”, br. 229, “Pederi su očevi pedofila”, br. 274, “Pederizam – rat protiv Boga i čovjeka”, br. 297, “Pederizam je fašizam 21. Stoljeća”, br. 298, “Bauk pederluka kruži”, br. 319). Pederizam je totalitarna ideologija jer se već sad realizira represivnim i nečasnim mehanizmima, uključujući korupciju ili stigmatizaciju ljudi koji drugačije misle. Moja je procjena da će pederisti uskoro početi svoje ciljeve ostvarivati terorističkim sredstvima. U njihovoj prirodi je nasilje koje se sakriva iza izmišljenih i nasilnih optužbi za diskriminaciju, onako kako je Hitler optuživao Jevreje za ugroženost Nijemaca, ili kako su Srbi optuživali Bošnjake za navodnu ugroženost od “islamske države”. Pederisti sve i svakoga optužuju za diskriminaciju, pa čak i kada, evo kao u ovom tekstu, branimo slobodu pedera da budu pederi, ali istovremeno branimo svoju slobodu da pederluk ne podržavamo, ni seksualno, ni politički. Pederizam je nasilan, i otud je logično da se prelije u terorizam.
Pedersko bjesnilo
Hrvatska je prvi prostor gdje bi pederisti mogli poduzeti terorističke akcije. Već su se manifestirali putem državnog terora, kada su isposlovali da pedersku tzv. paradu ponosa štite elitne antiterorističke jedinice sigurnosti. Paradu su nadlijetali helikopteri, a policajci sa puškama na gotovs slali poruku građanina da su pederi važni koliko i papa kada bi došao. Nije ih bilo sramota maltretirati cijeli Split kako bi prodefilovali u predstavljanju svojih afiniteta prema analnom otvoru. Maltretiranje drugih, u ime svoga tzv. seksualnog opredjeljenja, normalno je za pedere. Zašto im onda ne bi bilo normalno i da poture bombu pod auto nekoga ko se s njima ne slaže?! Pederi bi mogli postati nova, globalna “Al-Kaida”, u teroriziranju zemalja i naroda koji ne podržavaju pederističku ideologiju. Situacija u Hrvatskoj je na ivici političke krize, nakon što je na referendumu pobijedila udruga “U ime obitelji”, zahvaljujući kojoj je gotovo 65 odsto građana Hrvatske izglasalo da će u Ustavu pisati da je brak isključivo zajednica muškarca i žene. U Hrvatskoj je pobijedila obitelj, pobijedio je roditelj, pobijedila je vjera, ali to ne znači da je poraženo pravo pedera da i dalje budu pederi, u svojoj tzv. seksualnoj privatnosti. Poraženo je nastojanje da se u Ustav kao brak ugura istospolna zajednica.
Pederi se stalno predstavljaju kao kulturni ljudi, odani demokratiji i ljudskim pravima, a ovaj slučaj u Hrvatskoj pokazuje koliko su to zapravo totalitaristi, skloni svakoj vrsti nasilja, pa i negiranju i blaćenju referendumske volje većine Hrvata. Mnoštvo je reakcija kojima se diskreditira referendumska volja, čime se instituciji većine odriče autoritet. Štaviše, ta referendumska volja blati se kao diskriminatorska. Čine to mnogi mediji u Hrvatskoj, koji su očito na platnom spisku stranih donatora. Kako drugačije objasniti to hrvatsko samonegiranje institucije referenduma, ne samo od tih plaćenićkih medija, već i od hrvatskih čelnika, predsjednika Josipovića i premijera Milanovića, koji se ne libe izražavati žaljenje što je hrvatska većina odlučila kako je odlučila. Zar je Josipoviću i Milanoviću važnija podrška pederima od podrške većini hrvatskih građana, čija je volja – da je brak zajednica muškarca i žene – sada ustavna kategorija. Biti protiv toga znači biti protiv Ustava. Ovo samo navodimo kako bismo ukazali na astronomske razmjere pederističkih utjecaja, koji mogu čak i predsjednika jedne države odvojiti od građana te države kojima je odgovoran. Sve te reakcije su koliko-toliko u rukavicama, u odnosu na borbeni poklič hrvatskih pederista iz tzv. Zagreb pridea, koji poručuju: “Ovo je naš posljednji poraz i njihov posljednja pobjeda!” Što to znači? …Da se “pobjeda” može ostvariti samo terorističkim sredstvima, jer su demokratska sredstva iscrpljena sa završetkom referenduma. To pedersko bjesnilo već sad se ne miri sa pravnim poretkom, već sada najavljuje poraz onih koji su demokratskim putem kazali šta je šta, i već sada zagovara poraz zakona i pobjedu svoje terorističke suštine. A ovo što se događa u Hrvatskoj refleksija je globalne pederističke vladavine koja svukud na svijetu, korupcijom i terorom, sprovodi nasilje nad većinom. Zato je borba protiv ideološkog pederizma danas istinski izraz antifašizma. Naravno, treba biti oprezan u pogledu zaštite prava pedera da se pederišu koliko god žele, jer se radi o svijetu intime.
A u Bosni… Ništa ideološki nije toliko globalno kao pederizam. U emisiji “Treća strana” na BHT-u gostovao je i Srđan Dizdarević, koji je izrazio žaljenje što i u Sarajevu nije održana pederska parada, jer je to, po njemu, haman, znak civiliziranosti jedne sredine. Meni osobno ne bi smetalo da Sarajevom prodefiluju pederi, da narod vidi i to čudo. Meni smeta kad pederisti zadiru u građanska prava i slobode ljudi koji drugačije misle. Smeta mi to siledžijstvo i totalitarizam. Vidim opasnost u strategiji ušutkavanja slobode govora od strane pederističkih organizacija, koje neko obilato plaća da angažiraju advokate koji će ih zastupati kad god postoji mogućnost da nekoga tuže za navodnu diskriminaciju. A pošto je sve prestrašeno i korumpirano, od pravosuđa pa do ovih koji prate gdje se šta kaže, logično je očekivati pravo po mjeri pederističkog jednoumlja. S jedne strane gradi se mjera pederističkih agenata i agitatora, kao što su nekad u Marksističkoj školi u Kumrovcu odgajani komunisti, a s druge strane progone se preostali i sve rjeđi glasovi onih koji su protiv strahovlade pederizma. Vidjeli smo kako je završilo naše nastojanje da obavijestimo roditelje u deset bh. gradova da će im djeca biti žrtve homoseksualne propagande, a pod plaštom navodne borbe protiv rodnog nasilja. Ispada da mi više ne možemo ni svoju djecu zaštititi od pederističkih agitatora, jer nam prijete kazne i progoni. U toj pederističkoj represiji nalazi se snaga naše borbe za slobodu, dostojanstvo, tradiciju, vjeru i porodicu. Nikada se Hrvatska ne bi probudila da pederisti nisu bili toliko glasni i nasilni. “Narod koji spava može se probuditi samo udarcima”, pisao je Alija Izetbegović.
