“Ja se zovem Jasminka Šišman, živim u selu Sjedače, opština Srebrenica. Kao povratnik živim sa sinom Amorom. Moj sin već devet godina pohađa školu u Srebrenici. Živim kako znam i kako se snađem. Imam hranu i obuću, bar se to trudim da nam obezbjedim, zahvaljujući mom radu i snalažljivosti.
Od donacije sam dobila kuću i nikad ništa više. Mnogi povratnici žive od donacija koje dobiju, a koju prodaju kao što su ovce, freze, krave itd. Ti isti ljudu dobivaju već po tri puta, a ja koja bi življela od tog nikad nisam mogla dobit jer nisam našim opštinarima ni bitna.
Mnogo sam trpila sve nepravde, šutjela i borila se za život, a sada kad mi žele djetetu uništit život došao je kraj mojoj šutnji.Obraćala sam se mnogima da mi pomognu da mi sin ostane u školi. Nisu htjeli da mi pomognu da ispravim grešku, kako mog sina koji je gurnuo djevojčicu, tako i direktora koji ga je izbacio iz škole, odlučila sam ispričat istinu da makar druga djeca bošnjačka neće doživljavat ovo šta je moj sin Amor preživio poniženja i mnoge druge stvari od strane direktora.
Moj sin je napadan u osnovnoj školi od strane djece srpske nacionalnosti. Jednog dana je došao sa vidnim povredama glave iz škole. Ja sam otišla u školu da vidim šta da radim. Pošto je moj sin pohađao osnovnu školu, a taj dječak koji ga je udarao srednju, morala sam da odem u srednju školu gdje sam odvela sina oteklog i povrijeđene glave. U srednjoj školi smo zatekli direktora Momčila Cvjetinovića i objasnili mu o čemu je riječ. Razrednik je doveo dječaka koji je napao moga sina, a direktor Momčilo je pogledao mog sina onako povrjeđenog i rekao mu ‘znaš li ti da ćeš ovdje upisat srednju školu i da ću te ja viđati svaki dan’?
Nisam obraćala pažnju na direktorove prijeteće riječi koje je uputio mom sinu. Ja kao roditelj i razrednik tog dječaka smo djecu pomirili. Zaboravila sam na prijetnje upućene od direktora. Sina sam upisala u istu školu gdje je direkor Momčilo.
Direktor je danima vrijeđao mog sina, al je on šutio kako ga ne bi isprivocirao da ga izbace iz škole. Nije mu to pošlo za rukom prve dvije godine. Moj sin je doživljavao mnoga poniženja od direktora, al nije obraćo pažnju na to. Kada je upisao treći razred jednog dana se preriječio sa djevojčicom koju je gurno od sebe, a što je direktor iskiristio da ga izbaci iz škole i izmisli još mnoge laži na mog sina.
Nakon izbacivanja sina iz škole otišla sam kao majka da se izvinem, što direktor nije ni saslušao sam mi je rekao da mi je sin psihički bolesnik, da je stokilaš, da su mu ruke ko u medvjeda, da će mu davest momke da ga biju ispred škole i mnoge druge uvrede. Nije slušao razrednicu moga sina koja tvrdi da je moj sin miran i redovan učenik ni moje žalbe nije uvažio.
Istjero ga je iz škole. Ja želim da neko ispita prošlost direktora Momčila koji djecu naziva bolesnicima i da se ustanovi ko nam još djecu obrazuje u Srebrenici”.
