Autor: Dr. Mustafa Cerić
Može biti da ti se čini da ti pišem iz zabave. Ali meni nije do zabave. Nije mi do tvog cirkusa. Nije mi do smijeha. Nije mi ni do plača. Ne znam više plakati. Nemam više suza. Sve su mi suze istekle. I oči moje su zaspale. Oči moje ne mogu više da gledaju svijet ovaj… Ali duša moja ne spava. Duša moja budno sanja. Neću da ti kažem šta sanja. Moja duša. Ti to ne razumiješ. Tvoja duša, ako je imaš, nema osjećaj. Tvoja duša nema dušu. Nek’ te ljuti što te podsjećam: “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana”. A možda se ti i ne ljutiš što te podsjećam. Možda ti je to ostalo u krvi. Nije ti više to na jeziku. Jezik si malo promijenio. Ne podsjećam te na to zato što volim, već zato što si me probudio tvojom novom izjavom da dolaziš u moju zemlju bez mog poziva. Zato hoću da ti kažem da si nepozvan gost. A nepozvanom gostu je mjesto za vratima.
Ti bi trebao znati ovu bosansku mudrost. Rodio si se u Bosni. Neću da te pitam gdje ti je rodoljublje. Znam, nije tamo gdje je moje. U tome je razlika između mene i tebe. Ali, tvoje pravo ili krivo rodoljublje je tvoj izbor. Moje rodoljublje je moj izbor. Nismo isti rod. Naravno, svako ima pravo da pripada svom rodu. Nismo ni ista zemlja. Naravno, svako ima pravo da voli svoju zemlju. Svako ima pravo i obavezu da brani suverenitet i teritorijalni integritet svoje zemlje, odnosno države. Niko nema pravo da ugrožava tuđi državni sustav. Posebno ne sudski sustav ili sistem. A ti to upravo radiš. Ugrožavaš sudski sistem moje zemlje. Ne poštuješ sudski sistem moje države. Dolaziš u moju zemlju 9. januara, 2016. god. sa cijelom tvojom vladom da mi prkosiš. Dolaziš da se inatiš u negaciji genocida. Dolaziš sa porukom da se genocid isplati. Dolaziš, ako dođeš, kao da mene nema. Kao da me ne vidiš. Kao da me ne čuješ. Kao da ništa ne razumiješ. Kao da ništa ne prepoznaješ. Osim tvoje potrebe da me uništiš. Ne znaš zašto. Ali, ja ti silno smetam. Ne znaš kako da me se kutarišeš. Ali, znaš kako da me mučiš. Znaš kako da me uznemiriš. Znaš kako da mi poručiš: “Ja dolazim sa svim mojim kod svih mojih na dan koji tebe podsjeća na genocid”. Nije da nemaš drugog posla tog dana. Imaš, imaš mnogo drugog posla. Ali, toga dana bitnije od svega je da dođeš u moju zemlju i da mi izravno poručiš da genocid nije dovršen. Da još uvijek važi pravilo jedan naprema sto. Šta, jezik ti se ukočio. Nemaš riječi da me uvjeriš da si se promijenio. Da si sazrio. Da si shvatio tvoj grijeh. Da si se kanio čorava poslo oko mene. Oko moje zemlje. Oko moje države.
Koga to ti i tvoja vlada braniš od mene? Od mene kojeg si napola uništio genocidom? Kaži mi, molim te. Ima li pameti koja može shvatiti da one koji su počinili genocid treba zaštititi specijalnim vezama sa tobom i tvojom vladom od onih nad kojima je počinjen genocid? Znam, ima takva pamet koja nije nalik ni jednu dugu pamet u svijetu. Eh, vidiš, meni valja živjeti s tom pameti. U mojoj zemlji. Odbijam da se naviknem na to. Ali, ti me uporno navikavaš. Po svaku cijenu. Ne uspjevaš, ali me zamaraš. Ali me ne ubijaš. Ja sam živ i ne dam se da me zgaziš. Smeta ti ta moja upornost. Smeta ti moja sloboda i čast. Ti to nazivaš mojim inatom. Time pravdaš tvoj inat. Ali, postoji razlika između mog i tvog inata. Tvoj inat je inat genocida. A moj inat je inat slobode. Moj inat je inat mira i suživota. Tvoj inat je inat negacije istine i pravde. Moj inat je inat afirmacije istine i pravde. To ti ne voliš da čuješ: istina, pravda, mir i pomirenje. Ako ovo nije tačno, dokaži to djelom. Kaži tvom rodu a mojim komšijama u Bosni da odustanu od slavljenja genocida. Kaži im da ti i tvoja vlada osuđujete genocid. Kaži im hrabro, kao što ti znaš biti hrabar. Kaži im da ti i tvoja vlada ne želite vrijeđati žrtve genocida u mojoj zemlji. Kaži im da tvoja sreća nije u nesreći drugoga. Kaži njima i dokaži nama da si se promijenio. Da si sazrio. Da si se opametio. Da si ispravio tvoje grijhe iz mladosti. Kaži Europi da si spreman da prihvatiš europske vrijednosti. Da si spreman da poštuješ pravo svakog čovjeka na život, vjeru, slobodu, imetak i čast…
