Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nakon ubistva trećeg pravednog halife, Osmana, r.a., njegova supruga Naila, r.a. uzela je Osmanovu krvavu košulju i u nju zamotala svoje odsječene prste, koje su joj zločinci odsjekli dok je branila Osmana, r.a., i predala je sve to Nu'manu ibn Beširu da odnese Muaviji ibn Ebi Sufjanu u Šam. Poručila mu je da je on, pošto potječu iz iste porodice, Osmanov zakoniti nasljednik i da treba riješiti ovaj slučaj.
Kada je Nu'man ibn Bešir predao Muaviji krvavu Osmanovu košulju, Muavija ju je objesio na minber i plakao pored nje, a zatim se zakleo da će osvetiti Osmanovu krv. Svi stanovnici Šama složili su se s njim, a među njima su bili i poznati ashabi Ebu Derda, r.a., Ubade ibn Samit, r.a., i drugi.
Ebu Derda, r.a., je u to vrijeme bio kadija u Šamu i najučeniji čovjek Šama. On je izdao fetvu o obaveznoj osveti ubicama Osmana. Sedamdeset hiljada muslimana u Šamu došlo je i plakalo pored košulje Osmanove i zaklelo se na osvetu.
Među onima koji su se zakleli na osvetu Osmanovim ubicama bio je i glasoviti tabiin Ebu Muslim el-Havelani za kojeg su govorili da je najučeniji musliman u Šamu nakon Ebu Derde, r.a.
Vijest o Osmanovom, r.a., ubistvu došla je i do Aiše, r.a., koja je tada, zajedno sa ostalim Poslanikovim, s.a.v.s., suprugama, bila u Mekki radi obavljanja hadždža. One su bile na putu prema Medini, pa kad su dobile vijest o ubistvu halife Osmana, ponovo su se vratile u Mekku.
Obraćajući se onima koji su joj prenijeli tu vijest, Aiša, r.a., rekla je: ”Ostavili ste im ga kao čistu košulju, zatim ste im ga predali da ga zakolju kao bravče.”
Tada joj je Mesruk, jedan od tabiina, rekao: ”Ovo je tvoje djelo. Ti si pisala ljudima i naređivala im da se dignu protiv njega.” Aiša, r.a., odgovorila je: ”Ne, tako mi Allaha! Nisam napisala ni jednog slova na bijelom papiru u vezi toga, nikada.”
Alija ibn Ebi Talib, r.a., izabran za halifu
Nakon što je ukopan Osman, r.a., pobunjenici iz Egipta otišli su kod Alije, r.a., s ciljem da ga predlože za halifu i da mu daju prisegu na vjernost. Međutim, Alija, r.a., ih je izgrdio i otišao od njih. Sa istim ciljem pobunjenici iz Kufe otišli su Zubejru, a oni iz Basre, Talhi ibn Ubejdullahu, ali su dobili iste odgovore kao i smutljivci iz Egipta.
Međutim, smutljivci nisu odustali, jer su bili svjesni da su sami sebe doveli u težak položaj i da će većina muslimana tražiti njihove glave zbog zločina kojeg su počinili. Zbog toga su otišli kod Sa'd ibn Ebi Vekkasa i predložili mu da prihvati hilafet, ubjeđujući ga da je on najdostojniji tog položaja, jer je Poslanikov, s.a.v.s., daidža i jer je Poslanik, s.a.v.s., s njim bio zadovoljan. Sa'd nije nasjeo na spletke smutljivaca i glatko je odbio njihov prijedlog. Zatim su sa tim prijedlogom otišli kod Abdullaha ibn Omera, ali ih je i on odbio. Na kraju su se ponovo vratili Aliji, r.a., i na neki način mu zaprijetili da mora prihvatiti i preuzeti hilafet.
Ashabi su bili svjesni težine situacije, jer to stanje bezvlašća u islamskoj državi potrajalo je pet dana. Oni su također ubjeđivali Aliju da preuzme hilafet i govorili mu: ”Ti imaš najveće pravo na hilafet. Ako ti ne prihvatiš, smutljivci će izabrati nekoga između njih. Zato, pruži ruku da ti damo prisegu na vjernost kao halifi muslimana.” Alija, r.a., je nevoljko prihvatio da nosi to ogromno breme odgovornosti i to u vremenu najveće smutnje i podjela među muslimanima. Međutim, on je svoje prihvatanje uvjetovao time da mu prvi daju prisegu na vjernost Zubejr i Talha, jer se bojao, ako oni to ne učine, da bi pobunjenici iz Kufe i Basre, čiji su kandidati za halifu bili Zubejr i Talha, mogli da dignu pobunu i da još više raspale plamen smutnje.
Kada su neki ashabi otišli kod Zubejra i Talhe i tražili od njih da dadnu prisegu Aliji, r.a., njih dvojica su odgovorili: ”Prvo osveta za Osmanovo ubistvo, pa onda prisega.”
Nakon duže rasprave i ubjeđivanja da bi se fitna mogla proširiti ako se u skorije vrijeme ne izabere halifa i nakon pritisaka od strane smutljivaca, oni su pristali. Kada su Talha i Zubejr došli u mesdžid, Alija, r.a., je još uvijek bio na minberi čekajući njih dvojicu te su oni prišli i dali prisegu na vjernost novom halifi muslimana, Aliji ibn Ebi Talibu, r.a. Nakon toga, Alija, r.a., je obznanio svoj hilafet, proučio je hutbu i održao govor u kojem je ljude podsjetio na Ahiret i proklinjao sve one koji na zemlji nered i smutnju čine.
No, i pored toga što je Alija postao halifa, vlast u Medini faktički je bila u rukama pobunjenika, jer su imali oružje i bili su brojniji od stanovnika Medine.
U takvom stanju, Zubjer i Talha otišli su ponovo kod Alije, sada kao halife, i tražili osvetu za Osmana. Alija im je rekao: ”Ovih je mnogo i bojim se ako to učinim da se stvar potpuno ne okrene protiv nas.” Alija je smatrao da treba sačekati da se situacija smiri i da on ostvari potpunu kontrolu, a da onda, nakon pravednog suđenja, bude presuđeno Osmanovim, r.a., ubicama.
Kada su Talha i Zubejr čuli Alijin stav, tražili su dozvolu da odu u Mekku radi obavljanja umre i on im je dozvolio.
U vrijeme kada je Alija, r.a., preuzeo hilafet, u Kufi je namjesnik bio Ebu Musa el-Eš'ari, u Basri, Abdullah ibn Amir, u Egiptu, Abdullah ibn Sa'd ibn Ebi Sarh. Međutim, u Egiptu je, u to vrijeme, dominaciju bio ostvario Muhammed ibn Ebi Huzejfe, jedan od pomagača Abdullaha ibn Sebe'a. U Šamu je namjesnik bio Muavija ibn Ebi Sufjan, a u Jemenu, Ja'la ibn Umejje et-Temimi.
Alija je smatrao da treba smijeniti sve namjesnike i umjesto njih postaviti one koji će smiriti situaciju u tom trenutku.
Muavija, r.a., odbio dati prisegu na vjernost Aliji, r.a.
Što se tiče Muavije, on, kako je to naglasila i Osmanova supruga Naila, r.a., kao zakoniti nasljednik Osmana, r.a., nije dao prisegu na vjernost Aliji, r.a., već je to uvjetovao osvetom za Osmanovo ubistvo. Smatrao je, ako to Alija ne učini, da je napustio suđenje po Allahovoj Knjizi i da mu se, stoga, nije obaveza pokoravati kao halifi.
Njegov idžtihad podržali su i mnogi ashabi, poput Ebu Derde, Ubadeta ibn Samita i drugih koji su živjeli u Šamu. Iako se radilo o njihovom idžtihadu, treba kazati da su pogriješili i da je Alija, r.a., bio u pravu. Oni su prvo trebali dati prisegu na vjernost (bej'u), pa onda tražiti osvetu za Osmana, nakon što se stvar smiri i dovede u red.
Nakon što je Alija, r.a., odlučio smijeniti namjesnike pokrajina, kod njega je došao Abdullah ibn Abbas i savjetovao ga da to ne radi dok se situacija ne smiri. Međutim, Alija, r.a., je bio uporan u svom stavu, pa je za namjesnika Jemena odredio upravo Abdullaha ibn Abbasa, Osmana ibn Hanifa, imenovao je za namjesnika Basre, Ammaru ibn Šihaba za namjesnika Kufe, Sehla ibn Hanifa za namjesnika Šama, a Kajsa ibn S'ada za namjesnika Egipta.
Smjena namjesnika prošla je prilično mirno i bezbolno, osim u Šamu.
Naime, Sehl ibn Hanif je krenuo prema Šamu pa ga je dočekala skupina Muavijinih konjanika i upitali ga: ”Ko si ti?” Odgovorio je: ”Ja sam Sehl ibn Hanif.” ”A šta te je dovelo ovamo”, upitali su?” Odgovorio je: ”Došao sam u svojstvu novog emira (namjesnika).” Rekli su mu: ”Ako si došao ispred Osmana, r.a., onda dobro došao, a ako si došao ispred Alije, r.a., onda se vrati nazad ili će pasti mrtva glava.” I Sehl ibn Hanif se vratio u Medinu.
Nakon toga, Alija je slao tri pisma Muaviji, r.a., pozivajući ga da dadne prisegu. Međutim, Muavija nije odgovorio ni na jedno pismo, osim što je poslao prazno pismo bez ikakve poruke, kako smutljivci, koji su vrebali poput razbojnika na putevima, ne bi ubili izaslanika koji je nosio to pismo. Kada je taj musliman donio pismo Aliji, r.a., obavijestio je Aliju da Muavija odbija dati prisegu sve dok se ne poubijaju Osmanove ubice, te da je poručio Aliji ako on to nije u stanju učiniti da to prepusti Muaviji.
Alija, r.a., je to odbio, rekavši: ”Muavija je izašao iz okvira vilajeta, digao se protiv halife, a onaj ko to uradi dužnost je boriti se protiv njega.” Alija, r.a., odlučio je da mobilizira vojsku i krene put Šama, pa ako mu ni tada Muavija ne dadne prisegu, onda će se boriti protiv njega.
Četvrti pravedni halifa, Alija, r.a., poslao je pisma namjesnicima pokrajina tražeći od njih pomoć i podršku u ljudstvu. Abdullah ibn Abbas se nije složio sa Alijinom odlukom, kao ni Alijin sin Hasan, r.a. On je došao kod Alije, r.a., i rekao mu: ”Oče, okani se toga, jer to vodi prolijevanju muslimanske krvi i vodi razilaženju i podjelama među muslimanima.”
Ni tu sugestiju Alija, r.a., nije prihvatio, već je pripremio vojsku za pohod na Šam. U Medini je za upravitelja ostavio amiđića Kusema ibn Abbasa. Desno krilo Alijine vojske predvodio je Abdullah ibn Abbas. Dakle, iako se razilazio u mišljenju sa halifom Alijom, r.a., Ibn Abbas je izašao s njim u borbu. Lijevo krilo predvodio je Amr ibn Ebi Seleme. Na čelu vojske bio je Ebu Lejla ibn Amr el-Džerrah, bratić poznatog ashaba Ebu Ubejde el-Džerraha.
Aiša, r.a., Talha i Zubejr u Mekki okupljaju vojsku i kreću prema Basri
Kada je Alija sa svojom vojskom napustio Medinu i krenuo prema Šamu, u Mekki se desilo nešto što je u potpunosti promijenilo njegove planove.
Naime, u Mekki je još uvijek bila Aiša, r.a., i ostale Poslanikove, s.a.v.s., supruge (osim Umm Habibe, koja je bila u Medini), kao i Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, Mugire ibn Šu'be, Ja'la ibn Umejje et-Temimi, koji je bio namjesnik Jemena u Osmanovo vrijeme i drugi ashabi. Ova skupina plemenitih ashaba razmatrala je novonastalu situaciju i zaključili su da je ipak prioritet pohapsiti i ubiti Osmanove ubice. To su posebno naglašavali Talha, r.a., i Zubejr, r.a.
Kada je riječ o ovoj fitni, treba naglasiti da je svaki od ashaba koje spominjemo imao svoju posebnu vrijednost, značaj i mjesto u islamu. Alija ibn Ebi Talib bio je najučeniji među njima, Zubejr je bio Poslanikov, s.a.v.s., pomagač (havarijj), Talha je, nakon Bitke na Uhudu, dobio nadimak Talhatul-hajr, Aiša, r.a., je bila majka svih vjernika i jedan od najučenijih ashaba općenito. Nema nimalo sumnje da su oni bili mudžtehidi i da su u tom trenutku bili najpobožniji i najbogobojazniji ljudi na Zemlji.
I na osnovu toga, mi sa sigurnošću možemo kazati da niko do njih nije namjerno oponirao mišljenju onog drugog, niti je namjerno proizveo fitnu, niti je želio da se bori protiv onog drugog radi vlasti i imetka, jer Poslanik, s.a.v.s., je preselio na Ahiret i bio je zadovoljan s njima, a to znači da je i Allah s njima zadovoljan, na šta upućuje i aludira mnoštvo ajeta i hadisa.
Bilo kako bilo, skupina ashaba okupljenih oko Aiše, r.a., u Mekki, smatrala je da se prvo moraju kazniti Osmanove ubice, pa tek onda dati prisega Aliji, r.a., kao novom halifi muslimana. Zbog toga je Abdullah ibn Amir, r.a., koji je bio sa skupinom ashaba u Mekki, predložio da idu u Basru, u kojoj je on nekada bio namjesnik i u kojoj uživa veliki ugled, da tamo okupe i mobiliziraju vojsku koja će poubijati Osmanove ubice u Basri, a nakon toga, da idu u Medinu i pobiju Osmanove ubice koji su se nalazili u Medini.
Svi su prihvatili taj prijedlog osim Aiše, r.a. Da bi je ubijedili da u tome nema ništa loše, citirali su joj ajet: ”Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati.” (En-Nisa’, 114.)
Ubjeđivali su je da je cilj toga popravljanje stanja među ljudima i da se taj izlazak u Basru ne suprotstavlja ajetu iz sure El-Ahzab, koji se odnosi na Poslanikove, s.a.v.s., supruge: ”U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte, i molitvu obavaljajte i zekat dajite, i Allaha i Poslanika Njegova slušajte! Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.” (El-Ahzab, 33.) I Aiša, r.a., je prihvatila da ide s njima.
Ostale Poslanikove supruge odbile su ići u Basru, osim Hafse, r.a. Ona je ipak odlučila da ide zajedno sa Aišom, r.a. Hafsin brat Abdullah ibn Omer, govorio joj je: ”Sestro, ovo je vrijeme fitne i bolje ti je da se držiš svoje kuće i da ne izlaziš.” Kada je ona prenijela Aiši šta joj je rekao brat Abdullah, Aiša je rekla: ”Molim Allaha da mu oprosti.” To znači da je ona Abdullahovo sprječavanje Hafse, r.a., da ide u Basru smatrala grijehom i stoga je činila istigfar za njega.
Na osnovu spomenutog možemo komotno kazati da su neki ashabi ispravno protumačili fitnu, potrefili su istinu i stigli na cilj, a to je bio Alija, r.a., i oni uz njega, drugi su se trudili da stignu na cilj, ali su pogriješili put do cilja, a to je Muavija, r.a., i oni uz njega, a treći su opet čekali da se oblaci smutnje raziđu, pa da onda zauzmu stav, a to je Abdullah ibn Omer i oni koji su dijelili njegovo mišljenje. Iako se Abdullah ibn Omer držao po strani, rekao je: ”Mudžahid je bolji, mudžahid je u pravu” (El-mudžahid efdal), aludirajući na Aliju, r.a.
Skupina ashaba iz Mekke predvođena Aišom, r.a., krenula je prema Basri. Aiša je odredila Abdullaha ibn Zubejra za imama, jer je smatrala da je on najučenji među njima, iako je i njegov otac bio tu. Alija, r.a., je saznao za taj pokret, pa je, iako je bio naumio krenuti prema Šamu, odlučio sačekati da vidi kako će se stvari odvijati.
Prije nego je vojska iz Mekke ušla u Basru, poslali su pismo Osmanu ibn Hanifu, namjesniku Basre, da oslobodi Basru za Aišinu vojsku kako bi mogla mobilizirati nove snage u Basri i kako bi mogla poubijati Osmanove ubice koji se nalaze u Basri.
Osman ibn Hanif nije znao ko je iz Basre ubio Osmana, r.a., niti je znao ko se slagao s njegovim ubistvom, ali se spominje da je Hakim bin Džibille, jedan od vođa fitne, pobjegao iz Medine u Basru i tu se skrivao.
Osman ibn Hanif je poslao izaslanika da pita Aišu, r.a., šta ih je navelo da dođu u Basru, a ona je odgovorila: ”Mi ne želimo ništa osim dobro i popravljanje stanja među muslimanima.” Tj. oni žele samo da ujedine muslimanski saff, a smatraju da se neće ujediniti dok se ne kazne Osmanove ubice. Zatim je poslao izaslanika da pita Talhu i Zubejra da li su oni dali prisegu Aliji, r.a., kao halifi. Oni su odgovorili potvrdno, ali su kazali da su prisegu dali pod prisilom, odnosno da su ih smutljivci primorali da dadnu prisegu Aliji, r.a.
Nakon toga, Osman ibn Hanif okupio je ljude u džamiji i upoznao ih sa novonastalom situacijom. Tada je ustao čovjek po imenu Esved ibn Seri’ i on je kazao da nema smetnje da stanovnici Basre daju podršku vojsci iz Mekke kako bi se sankcionirale ubice Osmana, r.a.
Kada je to kazao, sa svih strana ga je zasulo kamenje, pa je Osman ibn Hanif shvatio da Osmanove ubice imaju itekakvu podršku u Basri. I shvatio je da bi se moglo desiti ono što je pretpostavio Alija, r.a., ako se oni poubijaju. Zbog toga je odbio da primi vojsku koju je predvodila Aiša, r.a. Oni su mu poručili da će silom ući u Basru, a onda je on podigao vojsku i dočekao ih na ulazu u grad.
Međumuslimanski sukob koji je odnio prve žrtve
Kada su se dvije muslimanske vojske srele, pred vojsku je izašao Talha ibn Ubejdullah i podsjetio ih na krv Osmanovu, zatim je izašao Zubejr i govorio o obaveznosti kažnjavanja Osmanovih ubica, ali im se, i pored toga, iz Basre niko nije pridružio. Zatim je izašla Aiša, r.a., i održala dirljiv govor u kojem je, između ostaloga, rekla da onaj ko odbija izvršiti jednu od Allahovih kazni, ne zaslužuje da mu se da prisega dok to ne izvrši. Nakon Aišinog, r.a., govora, mnogi iz vojske Osmana ibn Hanifa pridružili su se Aišinoj vojsci.
Osman ibn Hanif je namjeravao da sklopi primirje sa Aišom, ali su se vođe smutnje pobojale tog primirja, pa su pozvali Hakima ibn Džibillu koji je sa svojom vojskom napao Aišu, r.a., i njenu vojsku. U tom sukobu bilo je mnogo mrtvih i ranjenih. Nakon toga, Osman ibn Hanif je pristao na primirje.
Pošto je uspostavljeno primirje, dvije strane dogovorile su se da pošalju izaslanika iz Basre u Medinu da pita ashabe u Medini da li su Talha i Zubejr, usitinu, pod prisilom dali prisegu Aliji, r.a. Ukolio odgovor bude potvrdan, Osman ibn Hanif se obavezuje predati Basru Aiši, r.a., u suprotnom, Aiša, r.a., se sa svojom vojskom mora vratiti u Mekku.
Kao izaslanika poslali su kadiju Ka'b ibn Sevra i on je stigao u Medinu u petak u vrijeme džuma-namaza. Nakon namaza on se popeo na minber i objasnio ashabima zašto je došao. Tada je ustao Usama ibn Zejd i rekao: ”Talha i Zubejr su dali prisegu pod prisilom, i zamalo ih kolovođe smutnje nisu ubili, da nisu ustali Suhejb ibn Sinan i Ebu Ejjub el-Ensari i odbranili ih.”
Ka'b ibn Sevr se vratio u Basru i obavijestio Osmana ibn Hanifa da su Talha i Zubejr dali prisegu pod prisilom što je značilo da on mora predati Basru Aiši, r.a., i njenoj vojsci. Međutim, Alija, r.a., je saznao za njihov dogovor, pa je poslao pismo Osmanu ibn Hanifu u kojem mu je objasnio da primirje koje je sklopio sa Aišom, r.a., i njenom vojskom, šerijatski nije dozvoljeno niti ispravno, čak i ako su njih dvojica dali prisegu pod prisilom oni nemaju prava preuzimati grad od namjesnika kojeg je postavio legalno izabrani halifa, već se, kao i svi drugi muslimani, moraju pokoravati halifi. Nakon tog pisma, Osman ibn Hanif je odbio predati Basru Aiši i njenoj vojsci, pa je ponovo došlo do bitke u kojoj je poginulo 600 ljudi iz Basre, među kojima i vođa smutnje, Hakim ibn Džibille. Namjesnik Basre, Osman ibn Hanif je zarobljen, pa je kasnije oslobođen.
(Nastaviće se)
Saff.ba
I dio: Doći će vrijeme u kojem ćete poželjeti kupiti smrt ako bi bila na prodaju
II dio: Smutljivci su Osmanov, r.a., veličanstveni poduhvat sakupljanja Kur'ana u mushaf proglasili grijehom
III dio: Čuvajte se fitne koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi
IV dio: Osman r.a. na udaru smutljivaca
V dio: Vojska smutljivaca odlazi u Medinu po Osmanovu, r.a., glavu
VI dio: Mučko ubistvo trećeg pravednog halife, Osmana, r.a.
