Najčešće pitanje kojim započinju razgovori Bošnjaka u manjem bh. entitetu ovih dana glasi „Planira li se šta“, nakon čega idu nagađanja, teorije i prazan pogled u daljinu sagovornika koji su sjeli na kahvu ili se sreli u prolazu.
Odgovor na prijetnje o ponovnoj aktivaciji plana da Srbi sami žive i određuju drugima kako će živjeti u sredinama gdje su oni većina, dostigla je vrhunac ovih dana. Najviše pogođeni ovim su Bošnjaci koji su se vratili u svoje domove na području entiteta sa srpskom većinom i dobro su osjetili šta to u praksi znači kada Srbi neće da žive sa drugima i žele sve da sami odlučuju tamo gdje su većina.
Odgovori na pitanja našoj djeci o tome hoće li biti rata i šta ako ga bude, nekako su nam najteži jer ne znamo iskren odgovor, a djeca uvijek prepoznaju iskrenost. Mi koji smo ovdje ostali živjeti sa svojim porodicama davno smo sebe halali, ali našu djecu nismo. Ovdje živimo jer je većina naših prapradjedova u Posavinu i Podrinje stigla nakon progona od tadašnjih srpskih vlasti u Srbiji, a naši roditelji su to isto doživjeli prije 30 godina. Mi smo sebe halali za viši cilj a to je da naša djeca, unuci i praunuci ponovo ne doživljavaju isto, ali samo nekih 50-ak kilometara dalje od Drine i Save. Vratili smo se na svoje zbog nas samih i naših ubijenih prije 30 godina, a koji su ubijeni zbog imena i zemlje koju su posjedovali.
Mnogi tvrde da nema potrebe za ratom ili da eto ako i dođe do secesije u krajnjem slučaju, niko neće dirati Bošnjake jer nisu prijetnja. Sve su to tvrdnje raznih palumudatora iz Sarajeva koji svoje tvrdnje iznose putem medija i društvenih mreža iz glavnog grada.
Kao da su zaboravili činjenicu iz 1992. godine i to da bi se tada ogromna većina Bošnjaka predala i potpisala lojalnost srpskim vlastima da nisu počeli sa strijeljanjem muškaraca u Zvorniku, Bratuncu, Prijedoru i svim drugim sredinama koje su odbile pružiti otpor.
Tako su u Zvorniku za jedan dan Bošnjake iz njihovih domova u dolini rijeke Sapne istjerali i sakupili na lakalitet Bijeli Potok, muškarce odvojili u jedne autobuse, a djecu i žene u druge. Podsjećam da su ti muškarci svoje lovačko i svako drugo naoružanje predali par mjeseci ranije srpskim vlastima opštine Zvornik kao znak lojalnosti.
Nisu bili prijetnja, ti lojalni Bošnjaci tada bi se složili i da ih se deportuje u treće zemlje kao Kozlučane, jer su vidjeli kako su pobijeni Bošnjaci iz Grbavaca, susjednog sela koji su takođe predali oružje.
Tadašnje srpske vlasti su odlučile da sve zarobljene 1.juna na Bijelom Potoku i to sve do jednog od njih strijeljaju u naredna dva dana i to na različtiim lokacijama (troje preživjelo). Jedna od lokacija strijeljanja bila je i radionica Tehničkog srednjoškolskog centra u kojem su do samo prije par mjeseca ubijeni Bošnjaci pohađali nastavu i dolazili na roditeljske sastanke svojoj djeci. Nisu bili prijetnja, ali su pobijeni i to u svojoj školi, nikad niko od srpskih vlasti nije izrazio žaljenje zbog ovog teškog zločina i prevare prema svojim komšijama kojeg su počinili. Danas Bošnjaci ponovo pohađaju taj školski centar kojeg na zidovima krase slike kokardi i svetaca pravoslavlja, a koji su vjerovatno uz zle spodobe najzaslužniji što su učenici te škole ubijeni u njenim prostorijama.
Ovu priču ne zna ni većina Bošnjaka koji žive danas u Bosni jer nisu imali priliku istu da čuju. Srbi uglavnom ne žele da čuju, kako se ne bi osjećali neugodno. Ja ovo znam slučajno jer sam imao cimera kojem je otac ubijen 1.juna 92.godine i to nakon razdvajanja na Bijelom Potoku.
Bošnjacima se proteklih godina sve sevira osim istine o prethodnom ratu, sve osim priča o životima devet narodnih heroja i njihovih boraca, sve Bošnjaci mogu vidjeti i čuti osim o svojim herojima u zadnjem ratu i kroz bogatu historiju. Sve Bošnjaci mogu čuti, ali i učiti iz medija osim o slavnim bitkama koje su izvojevali prije manje od 30 godina, ali i kroz historiju, sve ovo godinama dovelo je do toga da mi koji živimo u RSu imamo osjećaj da ćete nas gledati i posmatrati isto kao i Bošnjake na Bijelom Potoku 1.juna 1992.godine, pisati saopštenja, slati prijetnje i onda se zaokupirati onim što su kantonalni zastupnici jedan drugom rekli; jel ko kome mater ili ženu opsov'o i ko bi koga mogao štocem zapucati bolje, brže, jače.
Mi ćemo biti sami sebi krivi što smo se vratili, a vi ćete moći da se bolje dogovarate oko raspodijele nacionalne kvote prilikom imenovanja na funkcije i tako štimati rodbinu, prijatelje i švalerke.
Samo spavaj Bošnjače , historija se ponavlja onima koje je ne nauče.
Jedina realna nada Bošnjaka u RS-u jeste da ukoliko dođe do krajnje granice eskalacije ove krize i prekrajanja granica da će tim Bošnjacima biti javljeno barem jedan dan ranije kako bi pravoremeno napustili prostor RS-a sa svojom djecom.
Ako odlučimo da ne pružamo otpor i odemo za zemlje zapadne Evrope, isto slijedi i vama, možda ne iste godine, ali narednih definitvno.
Autor: Zabrinuti Podrinjac
