Pripremio: Resul Mehmedović
Od XV, pa sve do XVIII stoljeća, evropske nacije su bile upletene u tragičnu i barbarsku praksu trgovine robovima. (Iako u ovom teksu, koji je samo preveden i djelimično prerađen, trgovina robovima pripisuje se samo Evropljanima, treba biti objektivan i priznati da je trgovina robovima bila unosan posao i u muslimanskim društvima, op.prev.) U toku ovog, višestoljetnog perioda trgovine robovima, preko 12 miliona Afrikanaca je brodovima transportovano u sjevernu i južnu Ameriku, gdje su prisilno radili na plantažama, što je vremenom za posljedicu imalo mnoštvo pobuna. Jedna od važnijih i uspješnijih pobuna koje su se desile, bila je pobuna u brazilskom gradu Bahiji, 1835. godine. Ova, kao i još neke pobune, predvođene su od strane muslimana koji su stoljećima ranije iz zapadnoafričkih država prisilno dovedeni u Brazil.
Brazil je bio portugalska kolonija sve do 1822. godine, kada je i stekao nezavisnost. Trgovina robovima započeta portugalskom kolonijalizacijom, zadržala se sve do kasnih 80-ih, devetnestog stoljeća. Većina robova bila je porijeklom iz Senegambije (današnji Senegal i Gambija) ili iz dijelova današnjih država poput: Nigerije, Togoa i Benina. Narodi Volof i Mandinke, sa prostora današnje Senegambije su davno prihvatili islam, još u XIV stoljeću, dok su narodi poput Joruba, Hausa i Nupe islam prihvatili otprilike u XV stoljeću.
Njihov islamski identitet odigrao je važnu ulogu u ne prihvatanju katoličanstva nakon dolaska u Brazil, za razliku od drugih robova koji su bili animisti ili nekih drugih ubjeđenja. Prema nekim podacima, unatoč njihovom obespravljenom statusu, uspjeli su da očuvaju islam kroz organizirane zajednice, džamije i škole. U glavnom gradu Bahije – Salvadoru, postojalo je preko dvadeset džamija koje su izgradili robovi i slobodnjaci (oslobođeni robovi).
1814., godine, kao i 1816., muslimanski robovi su planirali ustanak protiv Portugalaca, s namjerom da se oslobode lokalnih ugnjetačkih zakona, da oslobode sve robove i krenu nazad, put Afrike. Nažalost, neki od robova su bili doušnici lokalne policije i ustanak je ugušen prije nego je i počeo, a agitatori ustanka su pogubljeni.
U narednih dvadesetak godina bilo je nekoliko muslimanskih i nemuslimanskih ustanaka koji su uglavnom završili neuspjehom.
Prije nego li spomenemo ustanak iz 1835. godine, potrebno je razumjeti jedinstvenu ulogu koju je odigrao islam u organizaciji robova. Volof, Mandinka, Hausa, Nupa i Juruba su afrički narodi koji su govorili različitim jezicima, govorne razlike među ovim narodima istovjetne su kao i među Rusima, Francuzima, Nijemcima ili Grcima. Iako su bili različitih govornih područja, ono što je objedinjavalo muslimanske robove Bahije bio je islam i arapski jezik koji je bio veoma frekventan među muslimanskim robovima.
Neuspjele pobune 1814. I 1816. godine, pogoršale su status muslimana, pa su u tom periodu bili pod velikim represijama robovlasnika. Međutim, muslimanski autoriteti su u tajnosti 20-ih i 30-ih godina XIX stoljeća, odigrali veliku ulogu u preobraćanju velikog broja robova u islam (kršćana i animista), na što se vlast nije mnogo obazirala.
Glavni organizatori Bahijskog ustanka bili su učenjaci među brazilskim robovima, poput: šejha Dendera (bogati oslobođeni rob), šejha Sanima (stariji rob koji je osnovao školu za podučavanje islamu), Malam Bubakar Ahuna (najugledniji Bahijski učenjak koji je predvodio zajednička muslimanska okupljanja).
Već spomenuti, kao i mnogi drugi učenjaci, koristili su džamije kao glavne baze za predviđene aktivnosti. Tu su planirali ustanak, skladištili oružje i podučavali lokalne Afrikance. Malam Bubakar je putem džamija pozivao robove na pripravnost i džihad protiv brazilskih robovlasnika.
Unatoč tajnim pripremama, informacije su procurile i vlasti su posegnule za mjerama predostrožnosti, Malam Bubakara su protjerali šest mjeseci prije ustanka, međutim plan o ustanku robova u ovoj brazilskoj pokrajini nije osujećen.
Ustanak je bio predviđen nakon sabah-namaza, 25.1.1835. godine, što odgovara 27. ramazanu 1250., čiji je datum znakovit u životima muslimana. Zbog masivnosti predviđenog ustanka, informacije o ustanku su se proširile i do lokalne policije, koja je odmah reagovala i u jednoj džamiji zatekla muslimane naoružane sabljama i ostalim raspoloživim oružjem. U ovom okršaju poginuo je jedan oficir, pa je ustanak počeo dan ranije, nego li je to bilo predviđeno.
Muslimanski revolucionari odjeveni u tradicionalnu afričku odjeću sa prepoznatljivim afričkim kapicama na glavi, krenuli su u ustanak protiv vlasti. Iako ustanak nije počeo zajedno u svim džamijama, zbog neobaviještenosti i nepredviđenih dešavanja, pobunjenici su marširali Salvadorom, pozivajući muslimane i nemuslimane na pobunu protiv vlasti. Prije nego su se i ostale džamije priključile ustanicima, njih tristo je marširalo Salvadorom. Nedugo nakon toga, nekoliko stotina afrikanaca sukobilo se sa hiljadu dobro naoružanih vojnika. U sukobu je poginulo stotinu robova i četrnaest vojnika. Brazilska vlast je ponovo dobila bitku, a vođe ustanka su pogubljene.
Iako je ustanak završio porazom, daleko od toga da je bio nesupješan, imao je i svoje pozitivne posljedice, poput činjenice da su robovi ulili strah brazilskim vlastima, naročito muslimanski robovi, što je imalo za posljedicu usvajanje zakona kojim je dio muslimana deportovan nazad u Afriku.
Bahijski ustanak je pokrenuo i javne rasprave o ropstvu, sve glasniji su bili pokreti za ukidanje ropstva, koje je ipak potrajalo sve do 1888. godine. Pretpostavlja se da je nakon ukidanja ropstva, u Brazilu 1910. godine živjelo oko 100.000 muslimana. Trenutno, prema podacima iz 2010. Godine, u Brazilu živi oko 35.000 muslimana, dok su tvrdnje muslimana da u toj zemlji živi između 70.000 – 300.000 muslimana, nažalost, mnogi od njih su samo nominalno muslimani. Da nije bilo islama, te spone koja spaja muslimane različitih etničkih i jezičkih skupina, teško da bi došlo do promjena koje su uslijedile. Historija je svjedok da je islam u zapadnu hemisferu stigao mnogo ranije, nego li je to većini poznato. Unatoč ropstvu i potlačenosti, crni afrički robovi uspjeli su da očuvaju islam i nepokolebljivo predvode pokrete za ukidanje ropstva i slobodu potlačenih.
