U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Ne znam kako da započnem ove svoje misli, gubim se u mnoštvu slika rata, stradanja, protjerivanja, mučenja, ubijanja, ubijanja i opet ubijanja. Ubijanja u ime čega? U ime Boga? Ne!!! Jer ne može se ubiti nedužan i bespomoćan u ime Boga!!!
Možda je najbolje da svoje misli započnem prenositi na papir sa sjećanjem iz djetinjstva. Da, tako je najbolje. Sjećam se svoje nene allhahrahmetile, sjećam se njenih ožiljaka na licu, njenih staračkih ruku sa plavim istaknutim venama, njene šarene jemenije i sjetnih očiju dok je nageta kroz pendžer, pogledala negdje u daljinu. Znala je ona tako podugo ostati i gledati. Pendžer je, da li igrom slučaja ili ne bio okrenut prema istoku, prema njenom zavičaju, zavičaju gdje je rođena, gdje je odrasla i iz kojeg je izbjegla ispod krvave kame. Izbjegla je ona ispod kame koja joj pokla cijelu porodicu, izuzev dva mlađa brata i sestre koje je kao malehnu dječicu uspjela Allahovim davanjem spasiti i dovesti na sigurno u srednju Bosnu. Nikada nije govorila o tome. Šutila je. Uporno i starački. Nije svoj jad htjela dijeliti. Priče o stradanju naše familije u istočnoj Bosni u okolini Foče čuli smo od oca i amidža, koji nam ispričaše kako se malo ko uspio spasiti iz ralja razularene četničke zvijeri.
Dočekala je nena i ovaj rat, dočekala je da joj sinovi njih pet i još dva unuka stanu u odbranu jedine nam domovine, dočekala je da joj jedan od njih jedva preživi ranjavanje, dočekala je dženazu najmlađega sina koji strada od povampirenog ustaškog duha u obliku HVO-a. Mnogo toga je nena dočekala i predeverala u svom životu, ali se nikada nije vratila u svoj rodni kraj u Podrinje u istočnu Bosnu.
Mnogi se nisu vratili u Podrinje ni nakon ovog rata.
A oni koji su se vratili, oni su SAMI, OSTAVLJENI, ZABORAVLJENI.
SAMI sa svojim jadima, sa svojim belajima, sa svojom tugom i boli koja prsa razdire i nikako da iziđe.
OSTAVLJENI od svih, u svom svijetu, na periferiji, na margini, dovoljno daleko od svoga naroda, taman toliko da on bude spokojan i miran od njihovih patnji i nedovoljno daleko od dušmana koji nikada nije zakopao krvavu kamu.
ZABORAVLJENI od cijelog svijeta, od stare Evrope, od vlastite države, od svog naroda, od svojih prvaka, zaboravljeni u Tamnom Vilajetu dignutom na temeljima od kostiju, od kostiju njihovih najmilijih.
Možda je nena i naslutila šta je čeka u rodnom kraju, pa nije nikada ni otišla tamo, udala se i porod odgojila daleko od Drine i Podrinja, daleko od krikova i snova koji su je progonili i nisu joj dali mira do zadnjeg daha na ovom čemernom dunjaluku.
Najbolji sinovi Podrinja dadoše svoje živote i svojom krvlju zališe temelje jedine nam Bosne i Hercegovine, a znani i neznani junaci dadoše dio sebe i svog tijela za toprak i svoj narod.
Porodi Podrinje i mnoge gazije, koji na prvoj liniji golim prsima dočekaše čelik ispaljivan nemilice od strane bradatih spodoba sa zakrvavljenim očima i zapjenjenim ustima. Gazije preživješe i dočekaše krvlju plaćenu slobodu, slobodu koju im sada ponovo oduzimaju, hapse ih, zatvaraju, zastrašuju, prijete, optužuju i okrivljuju.
Hapse ih i progone ponovo. A oni sami, ostavljeni, zaboravljeni…
Krivi su oni što su se digli, digli svoj glas i stali u odbranu suverene i nezavisne Bosne i Hercegovine, krivi su što su goloruki branili svoj narod i zemlju, krivi su što su se borili protiv daleko nadmoćnijih neprijatelja, krivi su što su zimom i mrazom na bosanskim vrletima prženi, krivi su što su gladni, žedni i bosi jurili iz bitke u bitku, krivi su što su svog brata, znanog i neznanog ranjenog nosili na košćatim i izmorenim leđima, krivi su oni i zbog toga što nisu ponizno klekli i ponudili vrat krvavoj kami i tako u nedogled!!!
Ali najveća krivica koja im se stavlja na teret je ista ona koja se stavlja na teret svim Bošnjacima, a to je ŽIVOT! Život koji još žive! ONI SU KRIVI ŠTO SU ŽIVI!!!
Podrinjci su sami, ostavljeni, zaboravljeni…
