Piše: Dr. Avdija Hasanović
Bosanci su loši đaci. Ne uče niti na sopstvenim greškama niti na pregnućima kojih itekako ima. Ponekad možemo iz zaborava otrgnuti neke postupke i događaje vrijedne respekta i divljenja. Takav primjer principijelnog političara i mudre i dalekovide bosanske politike imamo u političkom angažmanu Huseina Ćišića kojeg Mostarci s ponosom pamte kao Husagu.
25. novembra obilježava se Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Na ovaj dan 1943. godine održano je Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu, na kojem je donesena odluka o obnovi državnosti BiH, potvrđene njene historijske granice i Bosna i Hercegovina definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava („zbratimljena zajednica naroda“) i jedna od šest ravnopravnih republika u budućoj komunističkoj Jugoslaviji. Navedene odluke potvrđene su nekoliko dana kasnije na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu gdje su postavljeni temelji nove komunističke Jugoslavije. ZAVNOBiH je formalno konstituisan kao predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) Bosne i Hercegovine, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti. Poslije rata nova vlast se, poput svake, učvršćuje novim „primjerenim“ i prepoznatljivim simbolima – zastavom i grbom…
Bosna i Hercegovina se u svojoj povijesti ne može, na žalost, pohvaliti velikim brojem mudrih, pametnih i principijelnih političara sa vizijom. Uz popriličan napor i vrlo „fleksibilne“ kriterije ovaj spisak političara, ljudi od vizije, karaktera, poštenja, principijelnosti, dalekovidosti, mudrosti, vrijednih pomena, historijskog pamćenja… od osnivanja političkih partija ne „prebacuje“ brojku od nekih dvadesetak osoba. Husaga bi morao biti dobro pozicioniran i na toj reduciranoj listi političara koji su svoje ideje i koncept ugradili u temelje današnje Bosne.
Tragično je za ovu zemlju i Bošnjake, što, uopće, moramo postaviti naizgled suvišno pitanje – ko je i po čemu je vrijedan pomena i sjećanja Husein Husaga Ćišić?
Husaga Ćišić (Mostar, 15. 12. 1878 – 30. 08. 1956) ostaje poznat po jednom detalju i događaju koji sažima upravo na simboličkoj ravni njegov politički stav, ideju i filozofiju – to je onaj Bošnjak koji u Savezenoj Skupštini gotovo pravi „incident“ zalažući se „docrtavanje“ šeste (bošnjačke) baklje u državni grb SFRJ.
Kao mladić pristupio je Pokretu za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bošnjaka u vremenu austrougarske vlasti koji je pokrenuo Džabić. Nešto kasnije sa grupom prijatelja pokreće časopis Musavat u kojem objavljuje tekstove u kojima oštro kritizira austrougarske vlasti. Jedan je od osnivača prve bošnjačke stranke Muslimanske narodne organizacije (1906). Često je hapšen, pritvaran i, na kraju, protjeran iz Mostara na Bivolje brdo kod Čapljine, Bihać i Arad kako bi se odstranio iz Mostara, gdje je uživao izuzetan ugled i utjecaj. U Prvom svjetskom ratu je boravio na talijanskom ratištu gdje je ranjen. U Kraljevini Jugoslaviji postaje predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, a potom predsjednik Općine Mostar i predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora Muslimana za BiH i nosilac mandata narodnog poslanika nove Kraljevine Jugoslavije.
Oktobra 1941. godine bio je inicijator i potpisnik Rezolucije građana Mostara kojom su jednodušno osuđeni progoni, otimačina imovine, sistematska ubijanja i deportacije srpskog i jevrejskog stanovništva u brojne logore smrti. Za njegovim primjerom pošla su sva njegova djeca, posebno sinovi Midhat i Husref koji su, boreći se za ideal antifašizma, živote izgubili na bojnom polju.
Na Trećem zasjedanju AVNOJ-a, kao ubijeđeni antifašista, podnio je amandman na novi Ustav Federativne Jugoslavije i energično istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda na ime Bošnjak i BiH kao republike. Husaga Ćišić je predlagao unošenje šeste buktinje u državni grb Jugoslavije zbog stava da su bosanski muslimani – Bošnjaci ravnopravni sa Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Crnogorcima i da su šesta jugoslovenska nacija. Husaga se dvjema predstavkama, od 5. decembra 1945. i 6. januara 1946. godine, obraća Ministarstvu za Konstituantu zahtjevom da se u državni grb unese i šesta buktinja kao obilježje bosanske nacionalnosti, jer bez ovog simboličkog čina Bošnjaci “nemaju nikakve garancije za svoj opstanak, niti mogu imati izgleda za miran društveni i državni život”.
Ćišić, ovim povodom, piše: “Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjaka ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine.” Prijedlog je odbačen. Iz tog je razloga bio jedini član Ustavotvorne skupštine koji je 1946. imao snage i hrabrosti suprotstaviti se u raspravama oko Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije moćnicima Aleksandru Rankoviću, Moši Pijade pa i samom Titu. Na koncu, jedini je glasao protiv usvajanja Ustava jer njegovi prijedlozi nisu akceptirani. Još tada on je vrlo jasno ukazao na kontinuitet srpskog nacionalizma i u novoj Jugoslaviji kao poguban za budućnost Bosne.
U to vrijeme sučeljavaju se dva koncepta: srpski delegati zagovaraju pripajanje cijele BiH Srbiji, a bosanskohercegovački delegati traže ravnopravan status sa ostalim republikama. Čini se „kompromis“ po kojem BiH ima republički status, ali se definira da je „nastanjena dijelovima srpskog i hrvatskog naroda, kao i bosanskohercegovačkim muslimanima”.
Koje su to političke ideje Husage Ćišića koje su oponirale zvaničnoj onovremenoj politici naspram Bosne?
Husaga se zalagao za bosanstvo utemeljeno na historijskim činjenicama i kategorijom iznad integralnog jugoslavenstva koje smatra prikrivenim oblikom srpskog aspiracijskog nacionalizma. Na svojevrstan način Husaga odbija nacionalni naziv musliman za bosanske muslimane, a to objašnjava time da, ako se oni svedu na vjersku skupinu neće imati ni nacionalna, ni državotvorna prava.
Husagin politički princip i doktrina se razlikuje od komunističke ideologije, on se zalaže za ustavno definisanje bosanske narodnosti po principu Bosna – Bosancima, dok su komunističke vlasti Bosnu smatrale republikom Srba, Hrvata i ostalih, a od tih ostalih se, po njemu, očekivalo narodnosno opredjeljenje u srpskom i hrvatskom smislu. Glasnogovornik ovog komunističkog stajališta bio je Moše Pijade, koji zastupa tezu da se u Bosni ne smije dozvoliti formiranje bosanske nacije. Pijade smatra da je to zabluda koja ne znači nikakav napredak, već nazadak. Po njemu Bosna ne smije biti područje neke vlastite nacionalne specifičnosti, što je, u suštini, otvoren prostor za nastavak aspiracijskih politika prema Bosni s konačnim ciljem njene podjele. Stoga se Husaga tako grčevito i beskompromisno bori za „Bosansku republiku“, jer hrvatska i srpska nacionalna ideologija i dalje ima aspiracije prema Bosni. Po njegovom mišljenju, bosanski muslimani niti u jednoj od Jugoslavija nisu bili konsultovani o svojoj budućnosti.
Period komunističke Jugoslavije iz percepcije Bošnjaka još uvijek se idealizira kao doba bošnjačkog uspona i afirmacije. Akademik Abdulah Sidran opisujući ovaj historijski period ističe: „Pokazalo se da ona formulacija ZAVNOBIH-a koju smo pedeset godina s ponosom navodili kao vrhunaravnu mudrost – da ‘Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska’ – nije nikakva mudrost nego jezičko-logička vratolomija nemoćna da izdrži nadolazeće povijesne kušnje. Srbija i Hrvatska su iz njene prividne logike, a pod plaštom brige za svoje sunarodnike u BiH, potezale svoja imovinska prava, to jest teritorijalne pretenzije na BiH, dovodeći je praktično do samog uništenja i nestanka. Bosanske patriotske snage moraju se okupljati pod novim geslom: Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka – Bosna je bosanska!“
Veličina i značaj političkog angažmana, posebno iz današnje percepcije, Husage Ćišića ogleda se u činjenici što je na ispravan način spoznao problem u kojem se našla Bosna i Hercegovina nakon Drugog svjetskog rata, pravilno identifikovao faktore njenog razaranja, te ispravno i dalekovido izdiferencirao način prevazilaženja problema i rješenje za budućnost, Bosne kao države i bosanskog naroda kao nacije.
Ovaj hrabri čin kruna je Ćišićeve principijelnosti i dalekovidosti vrijedne poštovanja i uvažavanja.
O liku i djelu Husage Ćišića decenijama se u bosanskohercegovačkoj javnosti i akademskim krugovima nije znalo gotovo ništa. U današnjem Mostaru ni jedna ulica niti najmanji sokak ne nosi ime njegovog velikana?!
Suviše je bošnjačkih političara kroz historiju stradalo od diskvalifikacija, objeda i pakosti njihovih sunarodnjaka. Rijetko koji je uspio izraditi harizmu ozbiljnog političara koji je u stanju da bude ozbiljno shvaćen od političara u okruženju ili međunarodnim okvirima. Ako i jeste brzo bi mu se slomila krila. Spisak „otpisanih“ je pogolem, od Sakiba Korkuta, Safvet bega Bašagića, Džemala Bijedića, Hamdije Pozderaca, pa sve do Alije Izetbegovića i naravno, što je fokus ovoga teksta, Husage Ćišića.
Naši današnji bošnjački političari liče kao jaje jajetu. Oni su skromnih intelektualnih limita, nekompetentni, opterećeni aferama, beskrajnih nerealnih ambicija, samoubijeđeni u „pragmu“ i ćepenačku trgovinu spremni da narodne pare i državne resurse dijele šakom i kapom zarad učvršćenja svoga položaja. Na položaje su dospjeli osrednjim izbornim rezultatima u zemlji u kojoj tek nešto iznad 50% birača izlazi na izbore i na kojima se takmiče partije i kandidati koji ne dobijaju glasove ni u sopstvenom haustoru, ali koji mogu, zbog izbornih pravila, ni krivi ni dužni, osvanuti u nekom zakonodavnom tijelu i sa stotinjak prikupljenih glasova. Aktuelnim bosanskim političarima su i ambasadori prestali dolaziti na kafu; oni nisu sklepali vlast ni nakon 13 mjeseci; oni su „obnovitelji evropskih vrijednosti“ ali istovremeno i „negatori genocida“…
Bošnjaci imaju četrdesetak stranaka i isti broj sučeljenih interesa, a niti jednu ozbiljnu politiku; među njima sijevaju varnice, sukobi, podjele i beskrajne rasprave oko efemernih pitanja, a najviše zbog fotelja; drugačija partijska pripadnost se kvalificira kao krvno neprijateljstvo; sve njihove priče i razmirice vode se oko snage stranke ne osvrćući se što je država na izdisaju; oni su dovoljni sami sebi; oni koriste funkciju kao manifestaciju svog bolesnog ega; oni su pohlepnici i kvazi patriote; oni su kadrovske komisije zaokružili u svoje porodice i interesne klanove…
Zemlja smo sa tri predsjednika, (najmanje) tri nazovi vizije, bezbroj političkih partija, morem političara, 14 vlada, egzodusom što ratnim što ovim poratnim-izbjegličkim… Takva zemlja, sve da se tronacionalno ližemo od sabaha do akšama jednostavno ne može uspjeti. Ali će nas nacionalni pregovarači uredno izvijestiti da je atmosfera – dobra. Znaju li oni kakva je atmosfera – u narodu?! Nismo došli na igranku da nas interesuje atmosfera?! Bosanski političari imaju obraza i hrabrosti javnosti reći da nakon 13 mjeseci nisu formirali vlast, ali da je atmosfera dobra i fina, da ima međusobne hemije; u zemlji u kojoj sve ključa što na tihoj što na plahovitoj vatri – oni strpljivo rade na utopljavanju odnosa…?!
Laž i obmana bosanskih političara postala je norma, životni stil i pravilo igre. Društvom dominira laž i obmana; vidimo to na svakom koraku, u falsifikovanim diplomama, izmišljenim radnim mjestima, biorokratskom aparatu, tajkunskim manirima… Priča o alternativi diskvalificira autora kao izdajnika. Pobuna i riječ iskrena, poput Ćišićevih, ne postoje, jer takva riječ je subverzija, antidržavna i aninacionalna aktivnost koja se ne može dopustiti. Verbalni delikt je još uvijek žilav i mutirao je u nove forme.
Rezultat pobrojanih nedostataka je opća apatija, iseljavanje, zamor… Ljudi više ni ne tragaju za odgovorima jer su/smo dospjeli na moralno dno iz kojeg ne vidimo svjetlo u tunelu. Sve naše priče počinju i završavaju istom ispraznom parolom koja je, u suštini, demagoška – u jedinstvu je snaga! Jedinstvo čega, koga?! Zazivamomo jedinstvo, a međusobno oči kopamo jedni drugima!?
Današnja bh. politika je, kao što smo istakli, blato, kal, trgovina, neprincipijelnost… Stoga je ohrabrujuće u povijesti BiH naći i afirmirati ljude koji su bili vizionari, dosljedni, principijelni i koji su u stanju vidjeti decenijama u budućnost. Husaga Ćišić je bio upravo takav. Na sreću, još uvijek se pamte „zanimljive“ crtice iz njegova života, poput onih kako je više puta iz svoje kuće i svoje avlije znao najuriti brojne „medijatore“, manipulante, partijske komesare i ubjeđivače koji su ga nagovarali da se prikloni aktuelnim vlastima zarad pragme i „općeg dobra“. Činio je to za vrijeme NDH, ali i za vrijeme komunista.
Husagina principijelnost i jasna vizija Bosne najbolje je sažeta u pismu ministru Bariši Smoljanu od 19. 11. 1939. godine: „Mi Bosanci nijesmo ničija prćija… Naša je želja da pod svoj bajrak okupimo sve zdrave elemente naše uže domovine BiH koji ovu ispaćenu i orobljenu zemlju vole sinovskom ljubavlju. Ako se već ne nadje razumijevanja za naše opravdane zahtjeve, u krugu onih,koji sada imaju vlast u svojim rukama, pitanje bosanske samostalnosti ostaće zanas otvoreno sve dotle dok svojoj Otadžbini čast ne povratimo“.
Nepravda prema Ćišiću je očigledna, bolna i govori o našem (ne)odnosu prema historiji i principijelnim političarima koji su mogli pomiriti različite ideološke i nacionalne koncepte. Iz današnje percepcije i međupartijskih i međunacionalnih konfrontacija, kada se pojedini historijski periodi „prisvajaju“ i otimaju od drugih (polaganje prava SDP-a na NOB i period 1941-945, kao i svojatanje SDA perioda 1992-1995) veoma je važno tretirati važne događaje iz historije Bosne „nadstranački“ bez isključivosti, prisvajanja i kao naše zajedničko – bosansko naslijeđe.
Politički angažman Husage Ćišića pokazuje kako pojedinac Bošnjak/Bosanac može imati objektivnu i dalekosežnu refleksiju i kako je u stanju da promišlja i djeluje u skladu sa historijskom ulogom i percepcijom koja ima univerzalni i globalni karakter. Bošnjaci imaju gotovo „genetsku“ deformaciju istovremenog potcjenjivanja ili precjenjivanja određenih historijskih ličnosti. Očigledno je da ove savremene političare itekako precjenjujemo dok smo jednu izuzetnu ličnost i iznimnog političara potpuno neopravdano i nezasluženo gurnuli u potpuni zaborav.
A Husaga je želio samo da bude Bosanac, slobodan, da odlučuje o svojoj sudbini, svom identitetu, zajednici i svojoj državotvornosti…
