Piše: Semir Imamović
Rat nije samo kad puca, i kad krv teče, rat je sve gdje jedna zemlja i jedan narod gube sebe. Februarski pokušaj državnog udara nad BOŠNJACIMA jeste rat protiv BOŠNJAKA. Zašto to BOŠNJACI nemaju snage sebi da priznaju? Valjda misle da ako to glasno i jasno kažu – neko će ih optužiti da su za rat. Toga se više ne treba plašiti, jer su BOŠNJACI u dejtonskim godinama povijali kičmu do dna, pa su opet optuživani i maltretirani. Ne postoji mjera BOŠNJAČKOG samoponiženja koja bi zadovoljila katile nad BOŠNJACIMA. Što si niže, on te više gazi. Što se više plašiš, on te više plaši. Velikosrbi ne razmiju BOŠNJAČKU dobrotu, jer misle da je to slabost. BOŠNJACI nemaju više nikakvog računa, nikakvog razloga, da istini ne pogledaju u oči i da to što se događa ne nazovu pravim imenom. Da, ovo je rat protiv BOŠNJAKA! Da, ovo je nastavak genocida nad BOŠNJACIMA! Da, ovo međunarodna zajednica radi isto ono što je radila kad je vezala ruke legalnoj vladi u SARAJEVU i kad je ohrabrivala srpske i hrvatske vojne i genocidne hunte. Da ovo je nastavak SREBRENICE! Zar je normalno da Zapad podržava terorizam pod maskom demonstracija i socijalnog bunta? Svi izvori govore da ova tzv. revolucija nije spontana već je organizirana, finansirana, mjesecima prije pripremana? A za čiji račun može biti organiziran nered među BOŠNJACIMA? Samo za račun genocidnih agresora. Cilj je BOŠNJAKE ograditi u GETO oko Zenice, jer će SARAJEVO pod prisilom postati tzv. distrikt, a Tuzla će se svakako politički posrbiti, a čime će i ono BOŠNJAKA u getu, pod terorom policijske države, gubiti nadu u opstanak na svojoj zemlji i u svojoj vjeri. To neće biti ni 24 ODSTO BH. TERIRTORIJE, već jedan POJAS GAZE (oko Zenice) i jedna ZAPADNA OBALA (oko Bihaća). Jedina šansa da se to ne dogodi jeste da BOŠNJACI istini pogledaju u oči, koliko god to bilo bolno, jer niko kao BOŠNJACI ne želi mir, normalan život, i suživot, i toleranciju, i civilizacijski ambijent. Ali, BOŠNJAKE, zato što su MUSLIMANI, drugi neće pored sebe, i to je slika njihovog primitivizma i divljaštva. Je li sada BOŠNJACI treba da oplakuju svoju sudbinu, u kojoj velikosrbi, za vijek vijekova, žele da se iživljavaju nad BOŠNJACIMA, dok i posljednji ne nestane, dok i posljednji ne okrene leđa ISLAMU i ne pljune na svoje SVETINJE? Naprotiv, treba hrabro dići glavu i kazati: mi BOŠNJACI nećemo nikada imati mira, uprkos velikoj želji da živimo u miru, u komšiluku i dobroti. Ako to shvatimo, onda imamo šansu da opstanemo, da zbijemo redove i da u ime univerzalnih vrijednosti agresivno insistiramo da se poštuju naša ljudska prava. Ovo što se događa, u vidu orkestrirane smutnje u krajevima gdje su većinski BOŠNJACI, treba da nas otrijezni i zauvijek uvjeri da ne postoji više nijedan dan u kome ćemo biti rahat, ostavljeni od svojih dušmana. Ma kakav bio privid mira, tog mira nema, jer je u nama zauvijek usađena sumnja da nam neko zlo misli i zlo sprema. Tako je trebalo biti odmah nakon prestanka oružanog dijela agresije na BOŠNJAKE, odmah nakon 1995. godine, pa bismo dosad izgradili REFLEKSE ZA SAMOODRŽANJEM, a sumnja je jedina garancija da nam neće ispred očiju proletjeti slonovi, kao što nam je proletio ovaj februarski pokušaj DRŽAVNOG UDARA. Oprez je naš kompas, zato što se pokazalo da nam je život bez opreza nemoguć. Upravo smo vidjeli kako su državne institucije okupirane od velikosrpsklih agenata, i to dok smo mi vjerovali da je ovaj mir trajan i stabilan. Dakle, u novembru, u decembru, u januaru, neko je obučavao piromane, neko je sve ovo planirao i organizirao, pred našim ofarbanim očima. Ako bi nam ovo iskušenje pomoglo da progledamo, i da više nikad ne povjerujemo da nećemo biti napadnuti, bio bi to veliki dobitak. Onog časa kad izgradimo REFLEKSE ZA SAMODRŽANJEM, i napad će imati drugačiji karakter. Drugačije se udara na onog koji se brani, i na onog koji se ne brani. Mi ćemo se braniti. Na laž ćemo odgovarati istinom, a na udarce… BUĐENJEM.
