Piše: Abdullah Nasup
Na bliskoistočnoj političkoj sceni Druzi važe za zajednicu čiji je oportunizam nadaleko poznat. Često se opisuju kao narod koji se može preko noći preobratiti iz saveznika u protivnika i obrnuto. U Siriji gdje dominira sunijsko muslimansko stanovništvo vjerske vođe druza insistiraju na tome da su muslimani druzijskog monoteizma, u Izraelu otvoreno tvrde da su posebna religija koja nema veze sa islamom i da su braća židova.
Druzi u Izraelu su poznati kao lojalni građani i patrioti. Služe u izraelskoj vojsci, učestvuju u svim vojnim operacijama, a njihova odanost državi često se uzima kao primjer potpune integracije arapske manjine. To savezništvo izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahu izgovor je za konstantno destabiliziranje Sirije od pada Asadovog režima, navodno radi zaštite prava Druza. Međutim, kako pokazuje šira slika, ova “zaštita” više je sredstvo političkog i strateškog pritiska na nove vlasti, nego izraz iskrene brige.
Druzi kao povod, ne cilj
Sirijski Druzi su meta nasilja još od 2011., kada su prvi napadi došli upravo od režima Bešara el-Asada. Kasnije su uslijedili i upadi ISIL-a i drugih militantnih grupa. U svim tim godinama, izraelska vlast nije intervenirala niti jednom u njihovu zaštitu. Netanyahu sada koristi njihovu suzdržanost prema novim vlastima kao povod za napade na sirijske vojne ciljeve.
Položaj izraelskih Druza
Izraelska ljubav i briga za Druze najbolje se, pak, pokazuje kroz odnos te države prema njenim Druzima.
U Izraelu su Druzi poznati kao lojalni građani i istaknuti patrioti. Služe u izraelskoj vojsci, učestvuju u svim vojnim operacijama, a njihova odanost državi često se uzima kao primjer potpune integracije arapske manjine. Međutim, to ih nije poštedjelo diskriminacije. Iako formalno izraelski državljani, njihov status u praksi ostaje niži od statusa židovskih građana. Sistemska diskriminacija ogleda se u više aspekata, među kojima su:
A. Infrastrukturna zapostavljenost: većina druskih sela i gradova zaostaje u osnovnoj infrastrukturi poput puteva, kanalizacije i javnih ustanova, javnim uslugama i investicijama, za židovskim naseljima u istom području.
B. Urbanističke prepreke: izraelske vlasti rijetko izdaju dozvole za gradnju u njihovim naseljima, što dovodi do prenapučenosti, bespravne gradnje i čestih sukoba sa zakonom, jer mnoge njihove kuće budu proglašene nelegalnim, pa se potom ruše.
C. Ekonomska marginalizacija: Druzi se suočavaju sa smanjenim pristupom radnim mjestima u javnom sektoru, a mnogi sektori izraelske ekonomije ostaju im zatvoreni.
D. Ograničenja u obrazovanju i budžetskoj podršci: škole i obrazovni programi u zajednicama Druza često dobijaju manje sredstava u poređenju sa židovskim naseljima.
E. Kamnicov zakon (Kaminitz Law), koji je usvojen 2017. godine, dodatno je pogoršao situaciju jer omogućava ubrzane pravne mjere protiv “nelegalne” gradnje, koje daleko više pokađaju zajednicu Druza nego židovska naselja. Iako njihove potrebe za stambenim prostorom rastu, sistemski im se uskraćuju dozvole.
F. Zemlja u vlasništvu Druza se često oduzima ili se na nju polažu državni zahtjevi, čime se smanjuje njihov prostorni i ekonomski razvoj. U mnogim slučajevima riječ je o nasljednim zemljištima, koje su porodice koristile generacijama, ali ih izraelske vlasti ne priznaju kao legalno registriranu imovinu.
Zakon o židovskoj prirodi države iz 2018. dodatno ih je institucionalno marginalizirao.
Pa ako takvo stanje važi za lojalne građane, kako vjerovati da su izraelske bombe namijenjene spašavanju njihove rodbine u Siriji?
Šta je posrijedi
Ono što se dogodilo u Siriji posljednjih dana jasno pokazuje da izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu zaštita Druza nije motiv. Umjesto toga, čini se da napade na njih koristi za ostvarenje političkih i sigurnosnih ciljeva koji nemaju veze s humanitarnom brigom.
Tri Netanyahuova cilja:
1. Podjela Sirije, stari izraelski plan:
Još od sloma Asadovog režima, Netanyahu nastoji ostvariti dugogodišnji izraelski plan: slabljenje i teritorijalno razbijanje Sirije kako ona više ne bi predstavljala snažnu državu u regiji. Do sada je Izrael izveo oko 500 zračnih napada kojima je, prema procjenama, uništeno 85% sirijskih sistema protivzračne odbrane.
Za Netanyahua je sastanak između američkog predsjednika Donalda Trumpa i sirijskog predsjednika Ahmeda al-Sharaa u Rijadu bio „dan katastrofe“. Vidio je u tome propast svojih planova i odlučio čekati priliku da ih ponovo gurne u prvi plan.
2. Pritisak za priznanje izraelskog suvereniteta nad Golanskom visoravni
Pod pritiskom Trumpove administracije, Netanyahu je pokrenuo pregovore s novom vladom u Damasku s ciljem postizanja stabilnih odnosa, međutim, izraelski premijer želio je da kroz to osigura sirijsko priznanje izraelske aneksije Golanske visoravni. Radi toga je Izrael zauzeo strateške tačke na planini Hermon (Džebeluš-Šejh) i izgradio devet stalnih vojnih baza duž istočnog dijela Golana. Paralelno s tim, intenzivirao je zračne napade po cijeloj Siriji, kao oblik vojnog pritiska.
3. „Sigurnosni pojas“ i odbijanje sirijske strane
Cilj izraelske politike je uspostava demilitarizirane zone od Damaska do granica Jordana i Izraela. Prvobitna ideja bila je da ova zona bude širine 3 do 5 kilometara, bez teškog naoružanja i pod izraelskom vojnom prismotrom.
Sirijski predsjednik Ahmed el-Shara nije pristao na ove uslove, a kao odgovor, Netanyahu se okrenuo strategiji tzv. „mira kroz silu“, intenzivirajući vojne napade i istovremeno šireći medijsku kampanju optužujući sirijske vlasti za navodne masakre nad druzima, napad na crkvu Mar Elijas u kojem je poginulo 25 osoba, i napade na alevite u priobalnim gradovima.
Netanyahu je propustio da koristi diplomatske kanale bilo s Damaskom direktno, bilo uz pomoć posrednika iz Turske ili Azerbejdžana. Da je zaista bila riječ o zaštiti civila, imao je načina i vremena.
Opozicija zna: ovo je geopolitička igra
Vođa opozicije Yair Lapid, zajedno s brojnim desničarskim komentatorima poput prof. Eyala Zissera, javno je izrazio sumnju u motive vlade. Mnogi smatraju da se iza svega kriju znatno širi ciljevi i da se radi o geopolitičkoj igri mnogo većih razmjera od puke zabrinutosti za „braću“ druze.
Čini se da je Ahmed Šara platio ceh nepristajanja na izralske uslove.
