Par dana kasnije, a na Dan državnosti bivše nam domovine SFRJ, u gradu paradoksa (ili kako ja često puta kažem glavnom gradu paradoksistana BiH) Prijedoru, u organizaciji Fridrich Ebert Stiftunga i suorganizaciji prijedorskih nada iz centra za mlade Kvart održala se regionalna konferencija pod nazivom Kultura sjećanja – istorijski lomovi i savladavanje prošlosti: Kako se odnosimo prema prošlosti. Lista izlagača podugačka. U prvoj rundi Enver Kazaz, Ivan Lovrenović, Mile Lasić i Tihomir Cipek. Osim gospodina Cipeka, koji se uljudno držao pripremljene teme, te nam uz pomoć skromne power poin prezentacije govorio o politikama povijesti i savladavanju prošlosti, ostatak ekipe naglašavajući svjesnost njene blizine započinjao je svoja izlaganja s Tomašicom, totalno mašeći teme i opaljujući salvu za salvom po Sarajevu. Oprostit ćemo Cipeku što nije naglasio da sve ono što je rekao u našem slučaju treba pomnožiti sa tri i to kad prestanemo ratovati. Bosanskohrecegovačka trojka se svojim nastupom potrudila za veliko razočarenje. Naglašavajući već na početku svoju pogođenost Tomašicom i Prijedorom prof.dr.Enver Kazaz reče: “Morat ćete da shvatite moju poziciju kao poziciju nekoga ko ne pristaje na moralno uslovljavanje zločinom da bi se moglo racionalno pokriti ili analizirati postojeći koncept pamćenja”, da bi odmah potom rekao da će da preskoči ono što žrtve Tomašice i Prijedora zaslužuju. Po Enveru Kazazu je za sve kriv neuzubillahi Bog, koji monstruozno iz metafizičkog, transcendentalnog silazi u političko polje pa je taj kako sam nazva “ćosićizirani”, odnosno “srbizirani” bošnjački element, tamo negdje iz tih 29 posto države Bosne i Hercegovine podigao spomenik brigadi, čiji je bio oficir, a koju su zvali “prva pravoslavna” u avliji džamije Adil bega Zulfikarpašića na Kobiljoj Glavi, a u vidu nišana.
Nacionalni identiteti
Praštanje po Kazazu je dehumanizacija i ponižavanje onih drugih koji su počinili zločine i onih u čije ime su zločini počinjeni jer svaki put “mi” kao žrtve koje praštaju se doslovce postavljamo kao nad-ljudi svojim humanizmom, a tražeći da se ne zaboravi – mi samo izazivamo novi rat. “Sarajevo je ogledni primjer brisanja tragova vlastitog zločina”, kaže Kazaz zaboravljajući moralno uslovljavanje na koje se poziva te potvrđujući namjere da preskoči Tomašicu. Nastavljajući tiradu po Aliji, vjeri i identitetima, Kazaz je potrešen što se promaklo pa se i nekom agnostiku ili ateisti klanjala dženaza. Alternativu u pomirenju vidi samo u personifikaciji žrtve što primarno podrazaumijeva brisanje nacionalnog identiteta jer, avaj, tamo u Tomašici neko prejudicira pa govori o Bošnjacima i Hrvatima, a tamo vam je bilo i Bušmana što nam potvrdi jedan od učesnika konferencije. Tja zaboga, Bošnjaci 1992. godine nisu ni postojali. Po Kazazu nigdje drugdje nema problema u memorijalizaciji do u opkoljenom Sarajevu čijoj je djeci podignut spomenik. Doduše dijelim zabrinutost što u Sarajevu nemamo spomenik, muzej ili bilo šta posvećeno svoj ubijenoj djeci Bosne i Hercegovine, ali me čudi da je Kazaz zaboravio da je SDA elitu (iz čijeg perioda tamo negdje poodavno postoji u narodu to ogorčenje spram prvosafaša), zamjenila ona s kojom se identifikovao, a čija je ideologija kontinuitet Marxove teorije o Bogu. Zaboravio Kazaz da mu je vrhovni komandant bio taj Izetbegović, a prethodno je potvrdio da je bio officir Armije BiH, od koje se narod s ovu stranu entitetske granice branio, te je braneći se, natrpao Tomašicu iskasapljenim tjelima bosanskih Muslimana, sinova, roditelja, braće sestara sadašnjih Bošnjaka, zatim Hrvata, neopredjeljenih, Jugoslovena, ateista, agnostika, Roma, Bušmana… Tamo negdje… Ne zna Kazaz da porodica odlučuje o ukopu i načinu sahrane. Ne zna Kazaz da je trideset hiljada ljudi u Prijedoru mirno stajalo na zajedničkom ispraćaju identifikovanih civilnih žrtava kako bi odalo počast sugrađaninu ateisti, odalo počast četvorici katolika, a potom klanjalo dženazu po želji porodica 300 prijedorskih muslimana. Ali zato veoma dobro zna da je njegov kolega koji ujedno važi za prvaka u najliberalnijih muslimana BiH, akademik Rešid Hafizović – rasista.
Na ovom linku možete pročitati kompletan tekst Sudbina Musića – www.mojprijedor.com
