Piše: Dr. Ragib Serdžani
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prije nego je ispustio svoju plemenitu dušu, sultan Mehmed Fatih je ostavio oporuku svome sinu, u kojoj je, između ostaloga, rekao:
”Osjećam blizinu smrti, ali ne žalim, jer sam za nasljednika ostavio čovjeka poput tebe. Budi pravedan, dobar i samilostan. Pruži zaštitu svim svojim podanicima bez izuzetka. I radi na širenju islama, jer je to obaveza vladara na Zemlji.”
Ovo je početak oporuke sultana Mehmeda Fatiha, čovjeka preko kojeg je Allah, dž.š., san o osvajanju Konstantinopolisa pretvorio u stvarnost. San koji je ispunjavao srca velikih islamskih vojskovođa još od vremena ashaba. Svaki od njih je želio da mu pripadne ta čast.
Međutim, niko od njih nije ostvario taj san sve dok se nije pojavio neustrašivi gazija i vođa da ispuni i ostvari Poslanikovo, s.a.v.s., obećanje o osvajanju tog drevnog grada.
Od rane mladosti Mehmed Fatih je ubjeđivao sebe da će upravo on biti taj čovjek. Sjedio je na obali mora, a pogled mu je bio usmjeren na drugu stranu, tamo gdje su se nazirale ogromne tvrđave i kule drevnog grada Konstantinopolisa. Pored njega je sjedio njegov šejh i bodrio ga na ostvarenje tog sna citirajući mu hadis Muhammeda, s.a.v.s.: ”Muslimani će osvojiti Konstantinopolis! Divan li je vladar koji će ga osvojiti i divna je njegova vojska!”
Svi ljudi umiru, ali velikani ispuštaju svoje duše da bi njihove riječi i djela nastavile teći u rijeci povijesti, prenoseći se sa generacije na generaciju.
Muhamed Fatih je bio istinski velikan u životu, ali i velikan i na samrti. Njegova odlučnost i velike ambicije nadvisivale su sjajne zvijezde i pratile su ga od bešike do mezara.
Došli su posljednji trenuci tom velikom gaziji i junaku, nakon života koji je bio sav u znaku borbe za uzvišene ideale.
Osjetio je to hrabri i pobožni sultan Mehmed Fatih, pa je pozvao svoga sina da mu, kao svome nasljedniku, ostavi posljednju oporuku koja zapravo simbolizira kompletan njegov diskurs u vođstvu i upravljanju i zorno pokazuje njegovu duboku privrženost vjeri islamu, te državničke kvalitete i iskustvo koje je posjedovao.
Pa, pročitajmo ostatak posljednje oporuke jednog od najvećih sinova islamskog ummeta, sultana Mehmeda Fatiha:
”1. Neka tvoja glavna briga bude briga o stvarima vjere i nipošto ne posustaj u pridržavanju njenih propisa. Ne angažiraj i ne koristi na dvoru one ljude koji ne brinu o vjeri, koji se ne čuvaju velikih grijeha i koji se upuštaju u razvrat i novotarije. Udalji od sebe one koji te na to podstiču.
2. Džihadom proširuj teritoriju islamskog carstva i dobro pazi na novac u državnoj blagajni. Čuvaj se da ruku pružiš prema imetku bilo kojeg tvog podanika, osim sa pravom islama. Budi jamac potrebnima i ukaži počast onima koji je zaslužuju.
3. Pošto su učenjaci (ulema) žila kucavica u tijelu države, drži njihovu stranu i poštuj ih. Ako čuješ za alima u bilo kojem gradu islamskoga carstva, pozovi ga, ukaži mu počast i finansijski ga pomozi.
4. Dobro se pazi, i još jednom, dobro se pazi iskušenja novca i mnogobrojnosti vojske. Neka te to nikako ne obmane. Nipošto ne tjeraj od svojih vrata ljude koji poznaju Šerijat i čuvaj se da, makar i u primisli, težiš nečemu što nije u skladu sa Šerijatom. Vjera je naš cilj, a uputa je naš životni program. To je ono što nam donosi sigurnu pobjedu.
Uzmi ove savjete od mene. Ja sam se posvetio ovoj zemlji poput sićušnog mrava, pa mi je Allah dao neizmjerne blagodati. Drži se mog puta i slijedi moj primjer. Radi na jačanju ove vjere i poštuj njene sljedbenike i ne troši državna sredstva na luksuz, zabavu i više nego je potrebno, jer to su najveći uzroci propasti.”
Omerovski savjeti sultana Fatiha
Sultan Fatih u svojoj posljednjoj oporuci sinu nasljedniku, brigu o vjeri stavlja na prvo mjesto, naglašavajući važnost islamskog identiteta bez kojeg muslimani ostaju bez snage i bez podrške sa neba. To je identitet za koji je halifa Omer, r.a., govorio: ”Mi smo narod kojem je Allah dao ponos u islamu i kada god budemo tražili ponos u nečemu drugom mimo islama, bit ćemo poniženi.”
Zatim ga upozorava da na carski dvor ne prima osim pobožne, moralne i pravedne ljude i da ga očisti od pokvarenjaka, licemjera i zlonamjernika. Nažalost, u današnjim muslimanskim zemljama mnogo je pokvarenjaka koji ne drže do vjere i koji se upravo preko vladarskih palača poigravaju sa sudbinom svoga naroda i svoje države. Sultan Mehmed Fatih je također podsjetio sina na važnost uloge uleme i učenjaka u muslimanskoj državi, jer preko njih muslimanski vladar učvršćuje svoju vlast i ostvaruje prosperitet u državi. Stoga nije čudo što se iza velikih muslimanskih vojskovođa i vladara nalaze njihovi šejhovi i alimi. Salahudin Ejjubi postao je poznat i slavan zahvaljujući svome šejhu kadiji Šeddadu, Sejfudin Kutuz je bio poznat preko svog šejha El-Izza ibn Abdus-Selama, dok je sultan Mehmed Fatih bio poznat po svom šejhu Šemsudinu Aku.
Naravno, sultan Mehmed Fatih nije zaboravio spomenuti u svojoj oporuci ni uspostavu pravde u državi, jer je ona temelj opstanka i trajanja vlasti, kao što je rečeno: ”Allah će dati da opstane pravedna država makar njome vladao nevjernik, a neće dati da opstane nepravedna država makar njome upravljao musliman.”
Kao što nije zaboravio upozoriti sina na čuvanje državne imovine, jer država i državno blago nije njegova babovina niti privatni posjed, pa da s njim raspolaže kako mu se prohtije. Naprotiv, muslimanski vladar bi morao biti čuvar i zaštitnik državnog, odnosno narodnog imetka i pravedno ga raspoređivati i namjenski trošiti. Muslimani danas ne traže od svojih vladara da budu poput halife Omera, r.a., ili poput sultana Mehmeda Fatiha, već da barem imaju malo milosti prema svome narodu i da vode računa o raspodjeli državnog imetka. Nažalost, oni ni taj minimum, u većini slučajeva, ne posjeduju i ne poštuju.
Smrt sultana Fatiha nikoga nije ostavila ravnodušnim
Smrt sultana Mehmeda Fatiha ostavila je veliki trag u cijelom tadašnjem svijetu. Na Zapadu su se radovali njegovoj smrti i priređivali svečanosti zbog toga. Na Rodosu su organizirane posebne molitve zahvale i posebne svečanosti nakon što su dobili vijest o smrti sultana Fatiha. Slično je bilo i u Rimu. Tamo je papa naredio otvaranje svih crkava toga dana i pozivanje ljudi na molitvu i proslavljanje sultanove smrti. Europa je slavila smrt čovjeka od kojeg je najviše strahovala.
Dok su kršćani slavili smrt sultana Fatiha, muslimani su, diljem islamskog carstva, neizmjerno tugovali. A kako i ne bi kada je to bio usitinu tragičan trenutak u životu islamskog ummeta i gubitak istinskog vođe svih muslimana za kakvim vapi današnji ummet.
Tako je svoj dunjalučki život okončao sultan Mehmed Fatih, čovjek koji je bio i ostao simbol pravednosti, samilosti, ponosa i džihada.
