Piše: Safet Kadić ([email protected]) / Saff.ba
Genocid je najstrašnija kob koja može zadesiti jedan narod i zato se javlja kao sudbinska tačka koja dijeli sveukupnu povijest Bošnjaka na ono što je bilo prije i na ono poslije genocida. U postgenocidnom traganju za povodima, razlozima i uzrocima srpskog genocida nad Bošnjacima, kontroverzni jugoslovenski književni nobelovac bosanskih korijena Ivo Andrić i životom i djelom predstavlja nezaobilazan ”znak pored puta” bosanske povijesti 20. stoljeća.
Zaslužena pradjedovska kazna
Andrićev roman-hronika ”Na Drini ćuprija” postao je izvor patološke mržnjei inspirativna podloga srpskog genocida nad Bošnjacima 1992 – 1995. godine kao priručnik zločina i jedan od programskih dokumenata srbočetničke genocidne ideologije u svome iracionalnom antihistorijskom projektu istrebljenja Bošnjaka radi stvaranja nekakve ”velike Srbije”. To je još davno uočio jedan od vodećih evropskih mislilaca savremenog doba, bosanski filozof Muhamed Filipović, ocijenivši da je Andrić nanio više zla Bosni nego sve vojske koje su u nju dolazile, imajući u vidu upravo teorijski postulat da je omamljujuća magija stvaralaštva na samom rubu božanskog i šejtanskog čina. “Ovaj roman je bio, zapravo, pripovjedačko-sugestivna anticipacija genocida iz Drugog svjetskog rata, produžena tendencija, podrazumijevanje rezultata historije – ali sa autorovim znanjem suvremenih zbivanja djelovao je usto kao neko opravdanje zaslužene kazne pradjedova nad unucima” – zapisao je istaknuti bosanski intelektualac i profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu Muhsin Rizvić u obimnoj književnokritičkoj studiji ”Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu”. Dodatnu dimenziju ovome Rizvićevom neponovljivom naučnoistraživačkom poduhvatu predstavlja činjenica da je pisan u vrijeme srbočetničke obsade Sarajeva 1992-1995. godine, baš kao što je i Andrić svoju ”Na Drini ćupriju” pisao u okupiranom Beogradu 1941-1945. Profesor Rizvić umro je 1994. bez saznanja o genocidu u Srebrenici, a ova studija objavljena je posthumno 1995. nakon uspostavljanja mira u Bosni, kao što je i Andrić svoj roman objavio na završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine. Znakovito je da je Ivo Andrić pisao svoj roman u okupiranom Beogradu u vrijeme Drugog svjetskog rata dok je Jugoslavija, čiji je on bio dugogodišnji diplomata, sva hliptila u krvi domoljuba i antifašista, a Drina danima tekla krvava od bošnjačke krvi koje su ritualno ubijali četnici baš na toj ćupriji. Nikako se ne može tvrditi da Andrić nije znao za te srbočetničke zločine prema Bošnjacima. O tome je čak ponešto mogao saznati i od srpske pjesnikinje Desanke Maksimović, koja je bila učiteljica u Župi Višegradskoj, isključivo naseljenoj Bošnjacima. Naprotiv, objavljivanje toga romana na samom završetku rata, značajno je doprinijelo da se ti zločini relativiziraju i zataškaju kao dio općesvjetske ratne tragedije. Osuđen je četnički komandant Draža Mihajlović i još poneki četnik i na tome se sve završilo, ali je ta zvjerska krvoločnost ponovo vaskrsla kod potomaka onih istih pedeset godina kasnije.
Đavolje podsmjehivanje mrtvim i živim žrtvama genocida
Krajem februara ove godine poslanik SNSD-a Željko Mirjanić u svom istupu na sjednici tzv. narodne skupštine ratom stvorenog genocidnog entiteta na bosanskoj zemlji, koji izvršioci genocida i njihovi istomišljenici i sljedbenici nazivaju ”republika srpska”, bio je rezolutan da su ”poruke višegradske ćuprije i romana o višegradskoj ćupriji trajne”. Ove prijeteće poruke odaslane su u eter u direktnom prenosu posredstvom RTRS, jedne od sastavnica javnog servisa BiH, kojom rukovodi deklarirani četnik Dragan Davidović!? Mjesec dana kasnije u hronici Haškog tribunala tv-auditorij je mogao saznati činjenicu da je ”monstrum sa ćuprije”, kako je već u javnost imenovan osvjedočeni dželat i zlikovac i osumnjičeni višegradski ratni zločinac Milan Lukić, haškim istražiteljima rekao da je za njega “glavno književno djelo ”Na Drini ćuprija”, a glavni film ”Lepa sela lepo gore”.” Indikativan odnos nedodirljivosti prema Andriću i njegovim porukama ispoljila je jedna učesnica debate u jednoj tv-emisiji, posvećenoj kontroverzama o Andriću, koja je predstavljena kao profesorica književnosti na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, egzotičnog prezimena Vlaisavljević. Umjesto da kaže nešto suvislo o Andriću, ona je na uličarski način iskoristila javni medij da diskredituje istaknutog bosanskog pjesnika Abdulaha Sidrana, kako bi ga ekskomunicirala iz rasprave, okomivši se posebno na Sidranove stihove iz jedne novije pjesme u kojima moli Boga da “skloni zvijeri sa brda”. Podržku takvih čitača Andrića, kao i nekih krugova međunarodne zajednice, ali, što je zbilja zastrašujuće, i bošnjačke “mirotvorne” politike, bez problema je dobio i “đavolski vladika” Vasilije Kačavenda da zasjedne na čelo Međureligijskog vijeća u BiH, što je podlo podsmihavanje i mrtvim i živim žrtvama genocida. “Kačavenda je ime na koje se svakom iole upućenom u ratna zbivanja u Podrinju diže kosa na glavi. Od samog početka agresije na BiH episkop zvorničko-tuzlanski u ‘punom kapacitetu’ se stavio u službu Karadžićeve zločinačke politike. Njegovim kandilom osveštani su svi zločini koje su Mladićevi koljači počinili u Podrinju”, napisao je 1. maja u komentaru dana ”najtiražnijeg bh. političkog magazina” jedan novinar. Zastrašujuće je to što je to bila jedina reakcija na izbor ovoga četnika na čelo značajne institucije u BiH.
Iracionalna osveta Bosni
Kako je moguće da jedno književno djelo koje je po definiciji plod stvaralačke fantazije postane model za realno djelovanje? Odgovor je jednostavan: radi se o patologiji. Progonjen Edipovim kompleksom, Andrić je na najgori način zloupotrijebio svoju nadarenost i intelektualni potencijal da bi se iracionalno svetio Bosni kao majci koju je on doživljavao kao maćehu. Svoje neizbrisive komplekse i neizlječive traume koje je ponio iz djetinjstva kao podvojena ličnost, Andrić je projicirao u svoje književne likove sa kojima su se saživljavali srpski zlikovci. Na Andrića bi se doslovno mogla primijeniti jedna misao kojom je on okarakterisao Mustafu Madžara, najvećeg bošnjačkog junaka u boju pod Banjalukom i sjajnoj pobjedi nad Austrijancima 1737. godine, da on kada ulazi u boj ne polazi od osjećanja potrebe da doživi radost pobjede, nego da se brani od otrova u sebi. A otrovao ga je život svojim naličjem i opečatila njegova zlehuda sudbina u djetinjstvu. Samo monstrum može krivotvoriti povijesne činjenice i narodnu predaju i legendu lažno stavljati u kontekst historijskog romana, kako je projektovan roman ”Na Drini ćuprija”. Andrić je kao pisac zauzeo lažnu poziciju historičara i hroničara i stavio nevinu masku historijskog izvješćivača. Teorijski posmatrano percepcija književnog teksta kod čitalaca unaprijed je određena poetskom funkcijom jezika, koja nije u tome da prenese stvarnu informaciju o jednoj historijskoj činjenici, već da stvaralački nanovo kreira jedan novi svijet, koji, ako i nije sasvim imaginaran, ipak je svijet imaginacije.
Čak kad se u književnom djelu spominju stvarni ljudi, mjesta i događaji bilo bi isuviše naivno povjerovati da se ”istinski dogodilo” ono o čemu nam kazuje ”Na Drini ćuprija”. Andrić predanja i legende projicira u historijsko vrijeme i kontekst dajući im legitimitet historijskog fakta. U ”Travničkoj hronici” Andrić vješto koristi historijske dokumente, hronike i biografije, ponekad ih doslovno prepisujući, kao što je, primjerice, ulazak francuskog konzula Pjera Davida (Žana Davila) u Travnik, na šta je ukazao romanista i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dr. Midhat Šamić u djelu ”Istorijski izvori Travničke hronike” 1962. godine. U romanu ”Na Drini ćuprija” primijenjen je isti stilski postupak poigravanja sa historijskim činjenicama u kontekstu umjetničkog djela iako se sve oslanja na usmenu predaju i legendu, u koju Andrić vješto utkiva svoju dogradnju i dozira emotivnu napetost, kao što je izmišljena epizoda o stravičnom nabijanju na kolac, prikazanom krajnje naturalistički i sa primjetnom dozom sadomazohizma. Stroga analiza bi pokazala da je sasvim očevidna piščeva namjera da svjesno neutrališe granicu ili onu liniju koja razdvaja predaju i legendu od stvarnog, historijskog, pa čak i težnja da se književni diskurs predstavi kao (pseudo)historijski. Suštinska je razlika između historičara, koji opisuje i dovodi u različite odnose objektivne činjenice, formulišući što preciznije svoju ideju, i književnika koji sam stvara činjenice. Tako, ustvari, i Andrić ne opisuje činjenice nego, simulira opisivanje činjenica. Tako se brkaju i miješaju objektivna stvarnost sa “realnošću” stvorenom književnim postupkom u prostoru irealnosti. Kod Andrića je, inače, čest motiv miješanja i brkanja stvarnog i nestvarnog, sna i jave, historije i legende. To je najčešće dominantna karakterna crta njegovih najistaknutijih književnih likova, poput, recimo, Ćamila i Đem-sultan u ”Prokletoj avliji”, epskih junaka Alije Đerzeleza i Mustafe Madžara i dr. “Ličnost u jednom romanu, na primjer, izrasta iz jezika kojim je opisana, iz niza riječi i rečenica kojim o njoj govori pisac ili kojom ona sama o sebi govori. A samo preko tih riječi i rečenica ona iz djela ulazi u našu svijest i dobiva karakter bića sa vlastitom egzistencijom” – objašnjava vodeći bosanski teoretičar književnosti i profesor na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu Zdenko Lešić i obrazlaže: “Jer sve što u djelu postoji ne samo da je ostvareno jezikom već se i saznaje pomoću jezika. Riječi, rečenice i rečenički sklopovi izgrađuju jezički sastav, ali i stvarnost djela, tj. njegov unutrašnji svijet (ličnosti, pejzaže, enterijere, događaje, osjećanja, i ideje). A taj unutarnji svijet djela doživljavamo kao neke vrsti stvarni svijet jedino preko jezičkog sastava djela.” “Upoređujući pripovjedačku radnju romana sa stvarnim zbivanjima u Višegradu i istočnoj Bosni u vremenu kada ga je Andrić pisao, treba istaknuti da nije Andrić samo tendenciozno slikao tursku vladavinu kao historijsku krivicu Bošnjaka, nego je iznoseći bune Srba, protjerivanje muslimana iz Srbije umjetnički, čak skoro diskurzivno nagovještavao srpsku mitsko-historijsku prijetnju prema Bošnjacima, povezanu s ‘turskom krivicom’ kao naslijeđem i posljedicom vjerske i kulturne identifikacije” – zaključuje profesor Rizvić u citiranoj studiji. Prisjetimo se Ratka Mladića kako slavodobitno i egzaltirano u osvojenoj Srebrenici od snaga UN-a, osjećajući nadmoć nad nenaoružanim Bošnjacima, navješćuje osvetnički masakr andrićevskim riječnikom: Došlo je vrijeme da se nakon četiristo godina osvetimo Turcima. Kao i Andrić i Mladić pod Turcima podrazumiva Bošnjake, svoje dojučerašnje komšije i radne kolege.
Božiji dar u šejtanskim rukama
Zašto je Andrićeva proza, pa i ”Na Drini ćuprija”, pored tog očitog antimuslimanskog i antibošnjačkog bekgraunda, za šta je dobio i Nobelovu nagradu, tražena i slavljena. To je prvenstveno jezik i stil ”pripovjedačke Bosne”, bosanski jezik koji je on upio u mladosti i na kojem se formirao.Ivo Andrić bio je nesumnjivo veliki mag pisane riječi. Njega je iznjedrila Bosna iobdarila talentom kao i mnoge druge, ali njega je rodni bosanski jezik uzdigao na pijedestal veličine i slave. To je onaj potencijal u njegovom književnom djelu koji ga čini velikim. On je pisac koji neponovljivo iskorišćuje bezgranične potencijale bosanskog jezika kako bi uobičajenu stihiju govora pretvorio u umjetnički oblik, u kreativno artikulisanu strukturu tog jezika. Nažalost, on je taj svoj ogromni talenat i intelektualni potencijal đavolski zloupotrijebio. On je razapet između izvanredne nadarenosti, kao Božijeg dara, i patološke potrebe iz podsvijesti, kao šejtanskog nagona, da po svaku cijenu zasjeni svoje traume iz djetinjstva. Andrić je sve do smrti, kao guja noge, skrivao od javnosti svoje poslanstvo u nacističkoj Njemačkoj. Osim književnog djela, iz njegovog ustrajnog dugogodišnjeg služenja velikosrpskoj ideji dovoljno je podsjetiti da je kao diplomata od posebnog povjerenja kneza Pavla, tadašnjeg regenta na prijestolu Kraljevine Jugoslavije, Andrić upućen 1939. u Berlin kao ambasador u Trećem Rajhu. Tu je pripremio posjetu regenta Pavla Hitleru 1939. godine i potpisivanje ugovora o pristupanju Jugoslavije ‘Trojnom paktu’ 1941. godine. A zašto je dobio Nobelovu nagradu, pitanje je koje traži posebno razmatranje. Ali nije u Bosni sve tako andrićevski pesimistično i destruktivno do nihilizma. Za razliku od velikosrpskog konvertita Andrića, koji je hotio zataškati počinjene srpske zločine nad Bošnjacima na kraju Drugog svjetskog rata, jedan izvorni i veliki Srbin, otac srpske lingvistike, Aleksandar Belić je možda sluteći moguću nesreću u osvit toga rata 1941. godine, mnogo poštenije, tačnije, čak blagonaklono, suprotno tadašnjem zvaničnom trendu, pisao u beogradskoj ”Politici” o Bošnjacima: “Potomci naših patarena odgajani u čovečnoj filozofiji i poluasketskom životu, sačuvali su do danas i preneli kroz okršaje svih vremena dušu svoju nežnu i osećajnu, naklonjenu istočnjačkom zakonu i setnoj čeznutljivoj rezignaciji. Prigrlivši islam, oni su te svoje osobine još pojačali, dovodeći ih katkad i do izuzetne otmenosti i prefinjene osećajnosti.” Andrićevo konvertitstvo i služenje antibosanskoj ideji je njegov dobrovoljni izbor. I tada su postojali, a i danas postoje brojni drugi izbori. Za primjer može poslužiti svjetski poznati nogometni stručnjak i selektor bosanske fudbalske reprezentacije Miroslav Ćiro Blažević iz Andrićevog rodnog mjesta Dolca kod Travnika, koji se diči svojim bosanskim porijeklom i čini čuda za uspjeh svoje zemlje, kao što se svojevremeno Nikola Tesla ponosio svojim srpskim porijeklom i svojom hrvatskom domovinom. Legendarni Ćiro je, jednostavno, mnogo bolji čovjek od Andrića. Živi sa svojim narodom i ulaže svoje umijeće u njegov napredak. Iako 75-togodišnjak, u oduševljenju nakon pobjede Bosne nad Belgijom, obtrčao je cijeli stadion na Bilinom Polju u Zenici, predvodeći igrače na kraju susreta i slaveći pobjedu Bosne, aplaudirajući i klanjajući se toj publici i njezinom bosanskom gestu skandiranja bosanskim igračima ne vodeći računa o njihovom imenu.
Misterija ”crnog petka’‘
Dan kada je u 12. stoljeću sirski i egipatski sultan Saladin, viteški, pravedni i junački protivnik Rikarda Lavljeg Srca u trećem krstaškom ratu izbavio iz ruku krstaša sveti grad Kuds (Jerusalem) i vratio ga pod vlast muslimana, u kršćanskoj tradiciji ostao je zapamćen kao “crni petak”, jer se to desilo u petak, trinaestog dana u mjesecu i od tada je ustaljeno hrišćansko sujevjerje da svaki trinaesti, koji pada u petak, donosi nesreću. Oni koji danas koriste numerologiju da bi dokučili neki skriveni smisao i tajanstvena značenja nekih pojava, odmah će uočiti znake ”crnog petka” u slijedećim podatcima: u petak 13. marta 1975. umro je Ivo Andrić, a istoga dana, samo 29 godina ranije, u petak, 13. marta 1946. godineOZN-a je uhapsila četničkog komandanta i osuđenog ratnog zločinca Dragoljuba Dražu Mihajlovića. Ove podatke objavio je jedan bosanski dnevni list u rubrici ”vremeplov” u petak, 13. marta 2009.
Skandiranje Nemanji
Nije Andrić jedini bosanski disident i velikosrpski konvertit. Tu je i Nemanja Kusturica, odranije poznat filmski reditelj Emir Kusturica, koji je stekao svjetsku slavu u Bosni, a kada mu je ”puko film”, postao je dobrovoljni disident i srpskopravoslavni konvertit, pridivši ime Emir u Nemanja i identificirajući se sa četničkom ideologijom i ikonografijom. Živi na prostoru tzv. draževine u planinskim predjelima kod Višegrada, gdje je svojevremeno uhapšen četnički komandant Draža Mihajlović. Nemanja je ortodoksno ime iz srbske tradicije. Osim Kusturice, Bosna ima još jednog Nemanju, ali osim imena nema ništa zajedničkog sa predhodnim. To je pravi bosanski Nemanja, novopečeni golman nogometne reprezentacije BiH, kojem su na posljednjoj utakmici reprezentacije na Bilinu Polju u Zenici Bošnjaci iz hiljadu grla skandirali ime i prezime, što najdirektnije demantira Andrićeve zloguke poruke da je sve prolazno i podložno mijenama, samo je mržnja u Bosni ona konstanta koja čini vertikalu bosanske povijesti. Taj gest ujedno pokazuje da Bošnjaci nemaju predrasuda ni prema Andriću ni prema Srbima iako su prije petnaestak godina preživili genocid od njih. Jednostavno, oni su skandirali jednom bosanskom reprezentativcu koji se u skladu s tim i ponašao na utakmici, a zove se Nemanja Supić.
