Piše: Safet Kadić ([email protected])
“O, Nermine, hodi vamo! Kod Srba!” – doziva pod prijetnjom i uz sufliranje ostrvljenih srpskih vojnika otac Ramo sina Nermina u ratnom haosu Potočara 11. jula 1995. u sigurnu, grlom opipljivu smrt. Njegov prestravljeni avaz dopro je do Nerminovih ušiju i srca, a onda je za njih obojicu “vamo kod Srba” zavladao vječni muk i prikrio ih veo zaborava, sve dok njihovi zdrobljeni skeletni ostatci nisu nađeni i izvađeni iz sekundarnih masovnih grobnica diljem Podrinja.
”Onamo” kod Srba
Obojica su ukopani i našli smiraj svojoj duši proteklog jula na šehidskom mezaristanu u Potočarima, zajedno sa još priko četiri stotine identifikovanih Srebreničana. Nerminova majka još nije našla smiraj ni utjehu, kao ni hiljade majki po cijeloj Bosni, poput Have, majke Pridorke, koja od 1992. godine, još uvijek sa nevjericom, svakog dana gleda sedam praznih sahana na sofri, iz kojih su do tog kobnog časa bezbrižno kusali toplu majčinu ljubav njeni sinovi Nishad, Zijad, Zilhad, Nihad, Sead i Senad i njen časni muž. I oni su završili “vamo kod Srba”. Na privaru, mučki i nemilosrdno pobiše ih komšije Srbi na pravdi Boga Jedinoga. Na strijeljanje ih je odveo njihov školski drug Sreten, koji je s njima zajedno odrastao, a Hava ga zajedno s njima podizala, jer je Sreten živio siromašno kod oca bezposličara i alkoholičara.
Opoganio je i njihovu sestru jedinicu Lejlu, koju je do tada zvao sestrom. Od tada huda majka Hava već sedamnaest godina oplakuje šest sinova ko šest gorskih vila i umjesto njih majčinski blagim pogledom i suznom dovom miluje samo njihove nijeme sjene pored praznih sahana na sofri. Moli Boga da je uzme, a strahuje ko će je sirotu u kabur spustiti. A zločinka majka Sretenka, Biljana Plavšić, nekadašnja predsjednica Karadžić-Miteran-Holbrukovog genocidnog entiteta, koja je kriva za smrt još hiljada Zilhada, Nihada i Senada, nakon odležanih samo po godinu dana zatvora za svakog od šest sinova majke Have, našla se na slobodi, kao da se ništa nije ni dogodilo, sretna što su njena žrtva za srbski narod i njeno genocidno djelo na bosanskoj zemlji plaćeni tako mizernom cijenom. I trijumfalistički doček koji joj je priredio aktuelni vlastodržac u tom bosanskom dejtonskom entitetu ne ostavlja prostora ni za trunku kajanja, ni za trunku saosjećanja sa majkama koje je tako strašno ucvilila i nepovratno okaharila.
Ona je svojim prijevremenim pušćanjem iz švedskog zatvora samo posvjedočila onu dobro poznatu izreku da se zločinac uvijek vraća na mjesto zločina. Ova nekadašnja neuspješna profesorica biologije na sarajevskom PMF, pored dokazanih zločina, ostat će upamćena po stavovima najcrnjeg fašizma izpoljenog u čuvenim izjavama o svojim komšijama, s kojima je svakodnevno živila, kao genetskom odpadu, ali i kao osoba uz koju se prvi put veže jedna nova riječ, do nje nepoznata, kojom je obogatila srbski jezik “vamo kod Srba”: riječ zločinka. Srbskih zločinaca ima nebrojeno, a zločinka je samo jedna. Najveći od njih, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, još nisu ni osuđeni, a krvolok od Kalinovika još nije ni uhvaćen. Zločin genocida u kojem je sudjelovala dobro je planiran i sistematski, bezobzirno proveden nakon što ga je aminovala njihova najviša vlast. Kamere su zabilježile sjednicu paljanske skupštine samoproglašene tzv. srpske republike Bosne i Hercegovine 15. maja 1992. godine, na kojoj se raspravljalo o ratnim ciljevima te paradržavne tvorevine. Prisutni Ratko Mladić, u svojstvu načelnika Generalštaba, doslovno je rekao: “Ako bi vojska ispunila ono što se traži od nje, bio bi to genocid.” Vojska je to disciplinovano izpunila, a Mladićeva uloga u tome je nemjerljiva.
Tako su Bošnjaci iztrijebljeni iz Podrinja, u kojem su činili absolutnu većinu: u obšćini Srebrenica po popisu iz 1991. godine činili su 72,9 posto stanovništva, u Bratuncu 64,2, Višegradu 62,8, Zvorniku, 59,4, Vlasenici 55,3, Foči 51,6, i Rogatici 50,4 odsto. (I u rodnom Prijedoru majke Have činili su 44,0 posto stanovništva). Kako svjedoči Milorad Dodik, i odluku o egzekuciji svih zarobljenih i nenaoružanih priko 10.000 bošnjačkih civila zaštićene zone UN-a u Srebrenici i Žepi donijeli su Karadžić i Mladić u odboru SDS-a u Bratuncu. Oni su bili svjesni stava Europe, koju ovih dana široj javnosti dodatno dokumentuje Klintonov biograf, a imali su i nedvosmislenu podršku svojih sponzora sa strane pa se nisu morali bojati intervencije svijeta. Bolje obaviješćeni znaju da Karadžić nije bio samo lokalni igrač u balkanskoj drami. Zato može sebi priskrbiti luksuz da se izruguje pravdi i poigrava sa Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu obtužujući ga da su mu uzkraćena osnovna ljudska prava kao što su “bavljenje sportom i šetnja na čistom vazduhu”. Kakav morbidni cinizam! Jedino je malo začudno kako se od onog disciplinovanog vojnika JNA, Ratko Mladić prometnuo u monstruma, u krvožednog „osvetnika “turcima” poslije bune protiv dahija“.
Analiza ovoga Mladićevog “kopernikanskog obrata” kao i grčevita borba mnogih da ne dospije do Haga i tamo “propjeva”, zasigurno bi mogla ponešto ponuditi u prilog rasvjetljavanju fenomenologije srpske genocidnosti. Na prvi pogled se čini da je guslarsko-četnička tradicija kalinovačkog kraja privladala partizansku teoriju sa vojne akademije i zasjenila odredbe Ženevske konvencije. Ona gotovo nestvarna, mitska scena iz Potočara više priliči nekoj antičkoj tragediji iz nekog dalekog vremena i prostora, koja se kao mora vraća u svijest i otvara bezbrojna pitanja. Samo ova scena, da se ne spominju hiljade još stravičnijih, dovoljna je kao opomena svakom Bošnjaku, u borbi za svoj biološki obstanak, ma gdje bio, kao i svima zajedno, da svaki svoj potez, svaki korak, u običnom životu, nauci, umjetnosti, politici, sportu, mora biti propušćen kroz filter procjene antigenocidnosti.
”Vamo” kod Bošnjaka
Genocid je granični kamen, mejnik, sveukupne bošnjačke povijesti, na ono što je bilo prije genocida i ono što se desilo poslije genocida. Jer još uvijek, “vamo kod Srba”, nema priznanja genocida i prihvaćanja odgovornosti, ni kajanja, ni traženja oprosta kako bi se otvorio postgenocidni proces oprosta i pomirenja. I dalje horski negiraju genocid uzdajući se, jamačno, u zašćitu svojih stranih sponzora i računajući da su Bošnjaci toliko slabi i razpamećeni da ne mogu ni pomišljati o osveti. A ni “vamo u Bošnjaka” još uvijek se nisu dozvali pameti. I tako se zmijsko klupko neprijateljstava i osveta uvećava. Genocid se, tako, sve više zataškava i niječe. Ni oni mediji koji se, makar formalno, obraćaju Bošnjacima gotovo više i ne spominju genocid. Da ne govorimo o politici, školstvu, državnoj administraciji pa i najvišim organima vlasti koji nisu bili kadri donijeti ni zakon o sankcionisanju negiranja genocida. Ipak, kako se sve više otkrivaju činjenice o genocidu, haškim presudama, ali i masovnim grobnicama, Srbi postaju nervozniji i osjetljiviji na pominjanje genocida, nastojeći ušutkati Bošnjake ucjenjujući ih referendumom o odcjepljenju.
Naivni Bošnjaci nasijedaju na tu ublehu, jer je notorna činjenica da RS može postojati samo u okviru BiH, kao oblik njenog dejtonskog ustavnog aranžmana i nikako drugačije izvan toga. Bošnjaci ne reaguju ni kad zakonom treba zabraniti tobožnju upotrebu kraćeg naziva imena “republika srpska” samo na “republika”, primjerice: republički budžet, predsjednik republike i sl. umjesto entitetski budžet, predsjednik entiteta, jer je pravi naziv: “bosanski dejtonski entitet republika srpska”. Time se perfidno sugerira državni status entiteta, jer je republika oblik državnog uređenja. Također se perfidno uvode u javni obticaj konstrukcije kao što su: “republika srpska i Bosna i Hercegovina”. Kako što se i vješto nameće partnerstvo entiteta i forsira njihovo rivalstvo, čime se, makar i verbalno, aludira na njihovu samostalnost i na mala vrata uvodi federalizacija BiH. Jedno je sigurno. U balkanskom krvoproliću Bošnjaci su postali žrtve genocida, jer im je poništeno pamćenje, jer su bili nejedinstveni, neorganizovani i slabi, a sindžir puca na najslabijoj halki. Mnogi Bošnjaci nisu svjesni ili ne žele viditi da je njima odavno skrojena (dejtonska) kapa (neki to nazivaju ludačkom košuljom) i da je pitanje samo hoće li je sami uztaknuti ili će im je drugi nabiti na glavu.
Dejtonska kapa, čiji konačni oblik i dizajn još nije poznat, napokon je stigla do njih, do Butmira. Tihić je nepromišljenom politikom i neprincipijelnim ulizivanjem Dodiku po nekim sprudovima nepovratno oslabio poziciju Bošnjaka prid ovu odlučujuću fazu ustavnih promjena. Zato Bošnjaci u razgovorima o ustavnom uređenju moraju ustavno legitimirati svoje pravo na punu istinu o počinjenom genocidu nad njima “uime republike srpske” i ustavno spriječiti mogući genocid u budućnosti. Poučeni povijesnim izkustvom, oni moraju imati ustavne garancije (a ne da to zavisi od nečije dobre volje) da to više nije moguće počiniti. Dok taj uslov ne prihvate, ne samo domaći akteri nego i predstavnici EU i međunarodne zajednice, Bošnjaci ne smiju prihvatiti nastojanje Europe da ih strpa pod svoje okrilje. Bošnjaci moraju jasno reći da ne žele u EU koja ne želi njih i koja je bezrazložno neprijateljski bila nastrojena prema njima. No, Evropa je ucijenjena od Rusa energijom i bit će kako Rusi kažu. Amerikanci su se u ovom trenutku globalno namirili s Rusima i nemaju veliki interes da tetoše Bošnjake. Tim više su nerazumljivi potezi nekih Bošnjaka na javnoj sceni da radi sitnošićardžijskih interesa uđu u nerazuman i neprihvatljiv sukob sa Amerikom i protiv OHR-a.
Radi se o vještoj zamci nekih stranih obavještajnih službi u koju su se upecali naivni Bošnjaci. Iako se američka globalna politika, kao i evropska, ispoljava kao antimuslimanska, ipak su se Amerikanci pokazali najvećim prijateljima Bošnjaka u najtežem trenutku. Mnogi Bošnjaci se ne mogu pomiriti sa činjenicom da su Amerikanci uspili, radi svojih globalnih interesa u ovom dijelu svijeta, pod svoje staviti Albaniju i Bosna i Bošnjaci im više nisu toliko važni kako je to izgledalo polovicom devedesetih. Nakon Dejtona nije potrebna velika pamet kako bi se shvatilo da je RS u konačnici američki dil s Rusima i da se tu Europljani nisu puno pitali, osim što su polutajno izražavali svoj ksenofobični, iako bezrazložan, antimuslimanski i antibosanski stav. Pošto Amerikanci sada imaju Albaniju kao svoju bazu na Balkanu, oni su pripustili Europljanima da priko Bosne prave dil sa Rusima, koji su spremni sve učiniti, do zadnjeg Bosanca, da im Rusi ne zaprijete gasom ili postavljanjem raketa na Kopaoniku, a Bošnjake ionako odavno niko ni za šta ne pita.
Evropsko blagostanje
Ako imaju imalo odgovornosti prid narodom i poviješću, bošnjački političari, između ostalog, moraju jasno iznijeti stav u pregovorima sa EU da ne žele biti u istoj Uniji sa državom koja nije provela presudu Međunarodnog suda pravde o odgovornosti za sprečavanje genocida i nekažnjavanju počinilaca. Za Bošnjake je NATO sasvim druga stvar od EU. Tu su spremni prihvatiti i svoja prava i obaveze. I posljedice. Bošnjaci su oduvijek bili najbolji ratnici, a najgori političari, citiram umnog Halida Čauševića iz 1993. godine. U ovakvoj situaciji oni nemaju boljeg izbora. Alternativa je neutralnost, ali koja nikog ni na šta ne obavezuje. Jer sve je poznato: i ko su žrtve, i ko su počinioci, i ko su saučesnici genocida. Bošnjaci kao žrtve ovoga najstrašnijeg zločina u sveukupnoj nomenklaturi ljudske krvoločne destruktivnosti koji postoji još se nisu oslobodili šoka i straha od krvoločnosti dojučerašnjih komšija Srba pa i ne ustrajavaju na srpskom priznanju toga zločina, a Srbi osokoljeni slabošću Bošnjaka i naklonošću međunarodne zajednice i ne pomišljaju da to urade sami radi ljudske časti i savjesti i spiranja takve ljage sa svog imena.
Zato je obaveza svakog Bošnjaka od akademika, posebno političara, do čobana svaki dan u svakoj prilici ponavljaju srpski genocid do Sudnjeg dana, tj. sve dok Srbe ne uhvati sram. Ili strah. Vjerski poglavar muslimana se javno hvali činjenicom da se kod Bošnjaka i poslije svega ni jednog momenta nije javila ideja o osveti. Taj civilizacijski stav Bošnjaka bio bi opravdan da su Srbi priznali zločin i zatražili oprost i pomirenje, inače je žalosna suicidnost. Evropa, nespremna da prihvati svoje saučesništvo, zataškava prave strahote genocida i nudi “evropsko blagostanje” (čitaj: dobrovoljno robstvo) ulazkom u EU. Hrabre sreća prati, a kukavice patnja i robstvo. Nakon svega, jedino što je ostalo Nerminovoj majci, majci Havi, majci Fati, i svim drugim majkama, jeste da bolno jeknu zajedno sa pjesnikom Abdulahom Sidranom:
„Šta to radiš, sine?
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.“
Majka Fata i zločinka Bilja
Nekako u isto vrijeme kada je zločinka Biljana Plavšić, “trijumfalno”, uz pomoć Karla Bildta, prije odsluženja zaslužene kazne napustila švedski zatvor, junačka majka Fata Orlović dobila je poziv Okružnog suda u Bijeljini, koji je poništio oslobađajuću presudu srebreničkog općinskog suda i ponovo je stavio na optuženičku klupu. Postgenocidni teror vlasti bosanskog dejtonskog genocidnog entiteta RS, nad povratnicima koji se bore za svoja prava, kao u Janji ili Kotorskom, na primjer, i sudsko iživljavanje nad nedužnom i ucviljenom staricom Fatom Orlović nesmetano se nastavlja i do srži ogoliva ne samo hipokriziju Evrope danas nego i dva svijeta, dva shvaćanja života, dvije kulture, dva morala koje simboliziraju ove dvije žene.
Starica Fata već vidno narušenog zdravlja, mogla se jedino pojadati novinaru, jer nema nikog drugog kome bi se požalila. „Šta ću, ne daju mi mira, pa gotovo. Samo što me jedan sud popusti, onaj drugi mi se natovari na kosti. Tako je kako sam se vratila u Konjević-polje i počela tražiti pravdu. Mislim da ne postoji nigdje na svijetu slučaj kakav je moj: pobiju ti najprije pola familije, pa ti onda sruše kuću, pa u avliji ti naprave crkvu kako bi govorili da je to srpska zemlja i onda te godinama tuže što ti tražiš da ti vrate vlastito imanje.“ Iako je sarajevsko naselje Grbavica tokom agresije bilo pod srpskom kontrolom, odakle su snajperi sijali smrt po “ostaku” Sarajeva Predsjednica zločinka Bilja u knjizi „Svedočim“, koju je izdao Rajko Vasić, a finansirao Milorad Dodik, podpuno izvrće stvari i izmišlja monstruozne laži i podmetanja na najcrnjoj šovinističkoj i rasističkoj osnovi: „Stanovnici Grbavice su herojski izdržali sve nedaće pa i snajper Šaze Drece i njene ekipe – bezočno podmeće predsjednica, potvarajući ovu uglednu profesoricu na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu kao vođu „ženske formacije snajperista zadužene za ubijanje srpske nejači na Grbavici“, odnosno „vođu formacije u dimijama“.
