Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Na bosanskoj vjetrometini, između Istoka i Zapada, između prošlosti obilježene stradanjem i budućnosti koja se još gradi, Bošnjaci stoje pred ključnim izazovom: kako sačuvati vlastiti identitet? To nije samo akademsko, niti samo političko pitanje. To je pitanje opstanka, moralne snage i ljudskog dostojanstva. Identitet nije tek formalna oznaka jednog naroda, nego njegov temelj i štit. Bez identiteta, narod se pretvara u amorfnu masu koju drugi oblikuju na osnovu svojih interesa.
Bošnjački identitet oblikovan je višestoljetnim historijskim procesima, u kojima se isprepliću različiti kulturni, religijski i politički utjecaji. Od srednjovjekovnog perioda, preko osmanske epohe, austrougarske uprave, jugoslavenskih državnih okvira pa sve do savremene Bosne i Hercegovine, Bošnjaci su neprestano morali potvrđivati i braniti vlastitu posebnost.
Taj proces bio je posebno težak u periodu Socijalističke Jugoslavije u kojem su Bošnjaci bili narod bez imena. Nisu postojali u ustavima, nisu spominjani u udžbenicima, a na popisima su morali birati da budu ”Srbi”, ”Hrvati” ili ”neopredijeljeni”. Tek kasnije im je ponuđena vjerska oznaka ”Muslimani” koja zapravo nije značila priznanje naroda, nego nastavak politike negiranja i brisanja.
Stoga, očuvanje bošnjačkog identiteta danas zahtijeva promišljen, sistematičan i strateški pristup, utemeljen na svijesti o njegovoj historijskoj i civilizacijskoj težini. Riječ je o zajedničkoj obavezi – od akademske i intelektualne elite, preko političkih i kulturnih institucija, do mladih generacija kojima pripada emanet očuvanja identiteta i njegove afirmacije u izazovima novih historijskih okolnosti.
Metode i oblici mogu se razlikovati, ali cilj ostaje nepromjenjiv: da bošnjački identitet ne bude sveden na historijsku fusnotu, već da se potvrdi i afirmira kao vitalna snaga, nosilac kulturne autentičnosti i strateški oslonac bošnjačkog naroda u vremenu koje dolazi.
Bošnjački sabor 1993. – povratak historijskog imena i reafirmacija identiteta
U tom kontekstu, bošnjački sabor ili Svebošnjački sabor, održan 27. i 28. septembra 1993. u Sarajevu predstavlja prelomni trenutak u modernoj historiji Bošnjaka. Naime, usred rata, genocida i pokušaja uništenja Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine, održan je Svebošnjački sabor na kojem je donesena odluka da se narodno ime Bošnjak vrati u zvaničnu upotrebu, čime je prekinuta višedecenijska faza nametnute šutnje i identitetske konfuzije. To nije bila puka politička odluka, već čin povratka naroda vlastitom historijskom imenu i kontinuitetu. Bez Sabora ne bi bilo ni bošnjačke nacionalne politike, ni bošnjačkih institucija, ni prava da se borimo za vlastitu budućnost.
Ta odluka imala je višestruki značaj:
– historijski: vraćanje imena koje se proteže kroz stoljeća, od srednjovjekovne Bosne do osmanskog i austrougarskog perioda;
– politički: jasno definiranje naroda u trenutku kada je agresija na Bosnu i Hercegovinu imala i cilj njegovog uništenja;
– kulturni i simbolički: osnaživanje svijesti o kontinuitetu i otpornosti, kao i prekid sa politikom negiranja identiteta u komunističkoj Jugoslaviji.
Bošnjački sabor 1993. godine pokazao je da je obnova identiteta uvijek čin svjesne odluke i kolektivne hrabrosti. Upravo zato on ostaje stalni referentni okvir i opomena da se nacionalni identitet ne smije prepustiti slučaju, niti prepuštati drugima da ga definiraju.
Bošnjački sabor je poručio svijetu da postoji narod sa historijskim imenom, da postoji politički subjekt koji neće pristati na ulogu pukog instrumenta ili potrošne kategorije u tuđim konstrukcijama i velikodržavnim projektima.
Između samonegacije i tuđeg poricanja: faktori destabilizacije bošnjačkog identiteta
Danas, trideset godina nakon Sabora, osporavanja nisu prestala. Očuvanje bošnjačkog nacionalnog identiteta suočava se s dvostrukim izazovom – spoljnim poricanjem i unutrašnjom samonegacijom. S jedne strane, Bošnjaci žive u političkim i društvenim okvirima u kojima institucije često ne samo da ne štite njihov identitet, nego ga aktivno osporavaju. To je naročito vidljivo u dijelu bh. političkog sistema, gdje se uz podršku velikodržavnih projekata nastoje nametnuti modeli podjele i umanjivanja prava. U manjem bh. entitetu (RS) bosanski jezik se sistematski negira, a Bošnjaci su prisiljeni da ga nazivaju drugačije.
Slična je situacija i u Federaciji BiH, u sredinama pod kontrolom hrvatske politike, poput Stoca, gdje Bošnjaci žive pod svojevrsnim političkim i društvenim aparthejdom. U takvim okolnostima jasno je da Bošnjaci ne mogu pasivno čekati institucionalnu pravdu, već moraju razvijati vlastite mehanizme očuvanja identiteta.
Vanjski pritisci, međutim, nisu jedini problem. Dok velikodržavni projekti pokušavaju negirati ili asimilirati bošnjački identitet, paralelno djeluju i unutrašnji faktori urušavanja. Riječ je o krugovima unutar akademske i javne scene koji, pod krinkom univerzalističkih koncepata, dovode u pitanje samostalnost bošnjačkog identiteta.
Najeklatantniji primjer predstavljaju pojedini samozvani akademici, poput Suada Kurtčehajića, koji kontinuirano zagovaraju koncept tzv. ”bosanstva” kao jedine legitimne identitetske oznake. Takvi stavovi, premda predstavljeni kao inkluzivni i građanski, u svojoj suštini potiru bošnjački identitet i vraćaju ga u stanje negacije kakvo je postojalo u komunističkoj Jugoslaviji.
Jer, dok drugi narodi u Bosni i Hercegovini čuvaju i razvijaju svoje nacionalne identitete, jedino se od Bošnjaka traži da se odreknu svoga i utope u apstraktne konstrukcije.
Ovakva unutrašnja propaganda posebno je opasna jer dolazi iz krugova koji pretendiraju na naučni autoritet i legitimitet. Time se stvara lažni dojam da bošnjaštvo nije stabilna historijska činjenica, nego privremena politička konstrukcija. A upravo suprotno – bošnjački identitet je historijska konstanta, potvrđena kroz stoljeća i reafirmirana na Saboru 1993. godine.
Zbog toga je, pored konkretnih mjera na terenu, nužno razvijati i opće metode i strategije koje će očuvanje bošnjačkog identiteta učiniti trajnim i neovisnim o promjenjivim političkim okolnostima.
Metode i strategije očuvanja bošnjačkog identiteta
Iako historijska analiza i identifikacija prijetnji jasno ukazuju na ozbiljnost izazova, sama svijest o problemu nije dovoljna. Očuvanje bošnjačkog identiteta zahtijeva promišljen, sistematičan i višeslojan pristup koji je dugoročno održiv.
Na osnovu historijskih iskustava, današnjih političkih, društvenih i kulturnih okolnosti, te međunarodnih standarda, moguće je izdvojiti nekoliko ključnih metoda i strategija koje čine temelj za očuvanje i jačanje identiteta.
- Političko-institucionalna afirmacija
Da bismo očuvali svoj identitet, pogotovo u manjem bh. entitetu i mjestima u Federaciji BiH pod kontrolom hrvatske politike, mora se graditi jedinstveni bošnjački front. Bošnjaci moraju strateški djelovati kroz političke institucije, odbacujući fragmentaciju i dogovore koji potkopavaju kolektivni identitet.
Umjesto razjedinjenih stranaka, potreban je nacionalni konsenzus oko ključnih pitanja, od nacionalnog imena, preko jezika do ustavnog poretka. Bošnjaci ne smiju dozvoliti da ih stranačke podjele učine slabim pred vanjskim neprijateljem. Identitet je iznad stranačkih interesa. Onaj ko prodaje nacionalni interes za ministarsku fotelju, radi protiv svog naroda i države.
Naprimjer, ni jedna politička stranka ne bi smjela ulaziti u dogovore sa političkim faktorima u RS-u dok se ne riješi pitanje bosanskog jezika i prava Bošnjaka u školstvu i administraciji. To mora biti uvjet svih pregovora, jer bez jezika nema identiteta.
Isto tako, u Stocu se ne smije pristati na aparthejd niti na dvoličnu igru hrvatske politike koja od Bošnjaka pravi građane drugog reda.
Dok god u Stocu i drugim sredinama pod hrvatskom političkom kontrolom traje diskriminacija Bošnjaka (u školstvu, zapošljavanju, kulturi), bošnjačke političke partije i institucije moraju blokirati svaki pokušaj političke trgovine sa HDZ-om.
Neophodno je također i stalno lobiranje i prezentacija bošnjačkog identiteta i historijskog iskustva pred međunarodnim institucijama i javnošću.
- Naučno-akademska afirmacija
Pored političkog organiziranja, identitet se mora čuvati i kroz znanje, istraživanje i naučno utemeljenu istinu. Narod koji ne bilježi svoju prošlost i ne prenosi je budućim generacijama osuđen je da mu historiju pišu i oblikuju drugi. Zato Bošnjaci moraju razviti snažan naučno-akademski front, koji će svjedočiti o kontinuitetu našeg postojanja, jezika, kulture i državotvorne tradicije.
Prvi stub tog fronta jeste historijsko istraživanje i dokumentacija. To znači kontinuirano izučavanje bošnjačke prošlosti, sistematsko prikupljanje i čuvanje izvora, te dokumentiranje kulturne i jezičke baštine. Na taj način se razbija mit da su Bošnjaci nastali ”jučer” ili da je njihov identitet prolazna kategorija.
Drugi stub podrazumijeva akademsko istraživanje i interdisciplinarno djelovanje. Historija, sociologija, antropologija, lingvistika, arheologija i umjetnost moraju biti povezane u jedinstvenom istraživačkom poduhvatu koji pokazuje da bošnjački identitet nije politička konstrukcija, nego historijska konstanta. Publikacije, zbornici, naučni skupovi i univerzitetski programi moraju svjedočiti o tome.
Treći stub je školstvo i obrazovanje mladih. Ako nova pokoljenja ne nauče kontinuitet bošnjaštva kroz historiju, književnost i kulturu, identitet će slabiti. Zato se u školske programe mora ugraditi jasna afirmacija bošnjačkog jezika, književnosti i historijskog iskustva. Mladima treba usaditi svijest da pripadaju narodu koji je stoljećima doprinosio civilizaciji, i da to naslijeđe nose kao obavezu.
Četvrti stub jesu digitalne arhive i baze podataka. U vremenu digitalne komunikacije, neophodno je stvarati online platforme sa dokumentima, mapama, pričama i genealogijama koje jasno pokazuju kontinuitet bošnjačkog identiteta. Tako se čuva sjećanje, ali i pruža znanstveni odgovor onima koji ga pokušavaju negirati.
- Kulturno-duhovna afirmacija
Identitet se ne čuva samo kroz politiku i nauku, već i kroz kulturu i duhovnost. Narod nestaje tek onda kada izgubi jezik, običaje i vjeru, jer tada gubi i dušu. Zato Bošnjaci moraju svjesno njegovati svoje kulturno i duhovno naslijeđe, jer je to temelj opstanka i najefikasniji štit protiv asimilacije.
To, prije svega, podrazumijeva njegovanje jezika i književnosti. Bosanski jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego neiscrpna riznica pamćenja i iskustva. Promocija bosanskog jezika, poezije, književnosti i savremenih medijskih sadržaja znači afirmaciju i čuvanje identiteta.
Zatim očuvanje tradicije i kulturne baštine. Narodni običaji, pjesme, priče, kao i islamska kultura oblikovana kroz stoljeća, čine etički i identitetski temelj zajednice. To nije obični folklor, nego živa tradicija koja prenosi vrijednosti i uči nove generacije ko su i odakle potiču.
U okviru kulturno-duhovne afirmacije bošnjačkog identiteta, posebna uloga pripada vjerskim institucijama Bošnjaka. Džamije, mektebi i islamski centri moraju biti mnogo više od mjesta ibadeta – oni moraju biti duhovni i kulturni centri Bošnjaka. Hutba, mekteb i zajedničke aktivnosti trebaju imati i dimenziju očuvanja jezika, kulture i kolektivnog pamćenja. Posebno u sredinama gdje su Bošnjaci manjina, džemat i džamija moraju biti bedem opstanka i škola identiteta, jer tu se čuva i prenosi svijest o narodu i vjeri.
Kulturna i duhovna dimenzija bošnjačkog identiteta predstavlja srce naroda. Politika može da zakaže, nauka može da bude osporena, ali dokle god živi jezik, vjera i tradicija – narod traje.
Narod koji izgubi jezik i vjeru, postaje prazna ljuštura; narod koji ih čuva, ostaje živ i onda kada ga drugi proglašavaju nestalim.
Društvena afirmacija
Društvena dimenzija očuvanja identiteta jednako je važna kao i politička, naučna ili kulturna. U tom smislu, prvi korak predstavlja organiziranje tribina, radionica i seminara posvećenih afirmaciji bošnjaštva. Ti forumi ne smiju biti puka formalnost, već inspirativne učionice pamćenja i svijesti, gdje se povezuje akademsko znanje s iskustvom zajednice.
Drugi korak je umrežavanje intelektualaca i kulturne elite. Niti jedan narod ne može opstati ako se njegova intelektualna elita povuče u izolaciju. Stoga je neophodno formirati mrežu univerzitetskih profesora i drugih prosvjetnih radnika, pisaca, novinara, umjetnika i aktivista koji će zajednički graditi i štititi identitetski horizont Bošnjaka.
Treći korak je medijsko jedinstvo. Bošnjački, odnosno bosansko-hercegovački mediji moraju imati zajedničke standarde koji odbacuju narative negacije ili relativizacije genocida i identiteta. Mediji su danas prostor bitke za svijest naroda, i taj prostor ne smije biti prepušten stihiji ili tuđim interesima.
Četvrti korak jeste mladost kao pokretač promjena. Nove generacije moraju preuzeti ulogu nosilaca identiteta kroz aktivizam, medije, kulturne projekte i sadržaje za edukaciju i promociju bošnjaštva.
Peti korak su memorijalni projekti i muzeji. Od Srebrenice do Prijedora i Brčkog, od Stoca do Livna i Kiseljaka, svaki kamen i svaka rana našeg naroda zaslužuje da bude zabilježena i prenesena. Memorijalni centri nisu samo mjesta sjećanja, već i bedemi odbrane protiv zaborava i pokušaja negacije genocida.
Narod koji zaboravi svoja stradanja i poniženja riskira njihovo ponavljanje. A narod koji njeguje kulturu pamćenja, gradi bedem koji ga štiti od ponavljanja historije.
Zaključak
Bošnjački identitet nije darovan, već izboren. On se ne čuva sâm od sebe, već traži stalnu budnost i organiziran napor. Da bi taj identitet ostao živ, potrebno je da svaki društveni segment preuzme svoj dio odgovornosti: politička zajednica kroz institucije, akademska zajednica kroz istraživanje i edukaciju, vjerska zajednica kroz čuvanje moralnog i kulturnog temelja, a nevladin sektor kroz povezivanje snaga i promociju vrijednosti.
Samo sveobuhvatnim, odlučnim i upornim djelovanjem moguće je osigurati da bošnjaštvo ne bude potisnuto i negirano, već da ostane živ, snažan i samosvjestan identitet – historijska konstanta Bosne.
Bošnjački identitet je preživio imperije i genocid, ali njegovo trajanje nije zagarantirano bez svjesnog i stalnog napora svih navedenih faktora. Ako smo u prošlosti platili cijenu krvi da bismo vratili nacionalno ime, danas moramo platiti cijenu znanja, kulture i predanog rada da bismo to ime očuvali.
Narod koji se odrekne svog imena, odriče se i vlastitog postojanja. Zato je očuvanje bošnjačkog imena i identiteta naša obaveza prema precima koji su ga krvlju branili i prema potomcima kojima ga moramo prenijeti. Jer, Bošnjaci, koliko god bili osporavani, pokazali su i historiji i svijetu da su narod koji ne pristaje da nestane.
