Autor: Sead Omeragić / Stav
Nakon koncerta Thompsona u Zagrebu portali u BiH su komentirali većinom pozdrav “Za dom spremni”, ali i pjesmu koju je posvetio Zvonku Bušiću, osobi osuđenoj za terorizam. Naslušali smo se brojnih optužbi Bošnjaka za terorizam posljednjih četvrt stoljeća. Od medija i političara iz Hrvatske i Srbije redovno dolaze optužbe Bosne i Hercegovine kao navodne države terorista.
Činjenica je da su u Hrvatskoj i Srbiji na vlasti ideologije koje su godinama u inostranstvu pripremale teren za promjenu komunističkog režima. Te ideologije obojene ustaštvom i četništvom danas su na vlasti u Zagrebu i Beogradu. U Srbiji i Hrvatskoj na sceni je totalni historijski revizionizam. Nama susjedne države su zaboravile stvarne pozadine tih ideologija i njihovu terorističku suštinu. Oni su činili teroristička nedjela decenijama prije nego što će devedesetih zajednički nasrnuti na Bosnu, čineći najteže zločine za podjelu ove države. Bosna i Hercegovina i Bošnjaci su bili žrtve srpskog i hrvatskog državnog terorizma devedesetih, kada su Zagreb i Beograd političkim i vojnim dogovorima pokušali podijeliti ovu državu, a njen najbrojniji narod Bošnjake istrijebiti.
Ta dva državna terorizma su presuđena na Međunarodnom sudu u Hagu kao i na Svjetskom sudu pravde.
Povjesničar prof. dr. Tvrtko Jakovina otkrio je u arhivu nekadašnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Josipa Vrhovca dokument iz 1980. o susretu Budimira Lončara, ambasadora Jugoslavije u SAD-u, i Zbigniewa Brzezinskog, savjetnika američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji dokazuje tvrdnje da je 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća vodeća socijalistička zemlja Sovjetski Savez, s Leonidom Brežnjevom na čelu, tajno finansijski i svakako pomagala hrvatsku političku emigraciju na Zapadu u borbi protiv Jugoslavije Josipa Broza Tita. To je prijateljstvo oživljeno dolaskom ovih snaga na vlast u Zagreb i Beograd. Dovoljno je čuti stavove predsjednika RH Zorana Milanovića i ponašanje predjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Prisjetimo se zato višedecenijskog srpskog i hrvatskog terorizma tokom postojanja bivše države.
Između jugoslovenske UDBA-e i emigranatskih organizacija Hrvata i Srba vođen je pravi rat.
Jugoslovenske tajne službe su od 1945. do 1989. godine likvidirale 79 hrvatskih emigranata, od kojih su neki bili masovni ratni zločinci, poput Maksa Luburića, a drugi označeni kao teroristi. Likvidirano je i desetak članova srpskih četničkih organizacija koje su činile teriorističke akte. Na jugoslavenskoj strani ubijeno je, vani i u zemlji, otprilike 600 građana i diplomata i diplomatskih službenika SFRJ, a ranjeno ih više od 1.200.
Hrvatska i srpska emigracija izvele su otprilike 450 oružanih napada, paljevina i podmetanja eksplozivnih naprava na diplomatska, privredna i turistička predstavništava Jugoslavije te na klubove građana. Prema podacima, hrvatska emigracija je ubila 61 Hrvata u inostranstvu, civila, dakle apsolutno bez ikakve veze sa komunističkim režimom.
Ponekad su ljudi ubijani iz bizarnih razloga, recimo zato što nisu htjeli pristupiti njihovim organizacijama ili staviti ustaške znakove na svoju odjeću. U isto vrijeme hrvatske i nešto manje brojne srpske grupe terorista upadaju na prostor Jugoslavije i vrše ubistva i diverzije. Poznata je operacija “Feniks” iz 1971. godine kada je 19 hrvatskih terorista iz Australije ušlo u Jugoslaviju da podigne nacionalnu revoluciju. U borbama je poginulo 13 pripadnika Teritorijalne odbrane i 15 pripadnika ove grupe Hrvatskog revolucionarnog bratstva. Četiri pripadnika su zarobljena i nakon suđenja pogubljena. Dvadeset i dvije ovakve terorističke grupe od dva čovjeka pa do 85 ljudi ubacivane su kontinuirano od 1945. pa nadalje na prostor bivše države. Stotine ljudi je ubijeno u tim terorističkim operacijama u Jugoslaviji. Hrvatski i srpski terorizam je tada cvjetao.
Jugoslovenski konzul u Napulju (Italija) Vicko Glumičić ubijen je 1946. U Argentini, u Buenos Airesu 1959. je izvršen oružani napad na jugoslovensku ambasadu, sljedeće godine na ambasadu u Rimu, pa Bonu 9. aprila 1961, u julu 1961. bomba je podmetnuta u konzulatu u Sidneyju, 23. decembra 1961. je druga bačena na konzulat u Melbourneu.
Srpski četnički emigranti su jula 1962. napali na konzulat u Clevelandu (SAD). Oružani napad na ambasadu u Bonu (Njemačka) 29. novembra 1962. izveli su pripadnici hrvatske emigracije, kada je ubijen službenik Momčilo Popović, a ranjen službenik Stane Dovgan. Osmog juna 1965. teško je ranjen Ante Klarić, konzul Jugoslavije u Minhenu. Službenik konzulata u Stuttgartu Savo Milanović je ubijen 30. augusta 1966. godine od hrvatskih emigranta.
U prostorijama Ambasade u Parizu, 26. novembra 1966. godine eksplodirala je naprava i ranjeno je 15 osoba. U julu 1967. eksplodirala je bomba u Ambasadi u Oslu, zatim u njemačkim gradovima serija bombi baca se na predstavništva u februaru 1968, a u martu na konzulate u Austriji, u Klagenfurtu i Gracu. U februaru 1969. zapaljen je konzulat u Frankfurtu. Te 1969. i 1970. eksplodiraju bombe pored ambasada u Otavi, u Kopenhagenu, Zapadnom Berlinu, Melbourneu i rezidenciji ambasadora SFRJ u Briselu. U Zapadnom Berlinu se 30. juna 1969. godine događa napad na Vojnu misiju SFRJ i tada je teško ranjen šef misije Anton Kolendić.
U martu 1975. godine u Lionu je ranjen konzul Mladen Đogović. Edvin Zdovc, konzul u Frankfurtu, ubijen je 7. februara 1976. godine. Na konzula Vladimira Topića pokušan je atentat koji je nekim čudom izbjegnut.
Atentati su bili uobičajeni, pa je jugoslavenska emigracija, u februaru 1980. pokušala ubiti ambasadora u Venecueli Marka Šrića. U novembru je pucano na kuću njemačkog sudije Maksvela, koji je sudio grupi hrvatskih terorista.
Bilo je i apsurdnih situacija. U Asuncionu, glavnom gradu Paragvaja, 7. juna 1976. ubijen je ambasador Urugvaja Karlos Abdala. Ubica je uhapšen i ispostavilo se da je Hrvat Jozo Damjanović, pripadnik terorističke organizacije HNO – Luburić. Svi su se pitali zbog čega je ubijen ambasador Urugvaja. Onda se saznalo da je Damjanović trebao ubiti jugoslovenskog ambasadora Momčila Vučekovića, ali se prevario u raspoznavanju i ubio Urugvajca.
Bože Vukušić, emigrant koji piše historiju hrvatake emigracije, u jednoj kafani u Karlsrueu je butalno likvidirao Sarajliju Jusufa Tatara. Tatar je bio običan gastarbajter, koji pojma nije imao o politici. Čuo je jezik koji razumije i išao u tu kafanu nekoliko dana. Vukušić ga je ubio tvrdeći da je saradnik DB-a. Kasnije se ispostavilo da Tatar nikad nije bio nikakav saradnik. Vukušić je osuđen na doživotnu robiju, ali nakon nekoliko godina oslobođen od njemačkih vlasti na zahtjev Franje Tuđmana. Dakle, i to može.
Četvrtog aprila 1971. u ambasadu u Stockholmu, u Švedskoj, upadaju hrvatski teroristi Miro Barišić i Anđelko Brajković i ubijaju ambasadora Vladimira Rolovića, a ranjavaju službenicu konzulata Miru Štempiher. Glavni akteri su osuđeni na doživotni zatvor, a ostali na manje zatvorske kazne. Nakon godinu dana, 15. septembra 1972. hrvatski teroristi su oteli švedski avion SAS koji je letio od Goeteborga do Stockholma i tražili oslobađanje Barišića i Brajkovića, ubica Rolovića. U avionu je bilo zarobljeno 90 putnika i članova posade. Otmičari su prijetili da će eksplozivom raznijeti avion. Cilj je bio sletjeti u Paragvaj. Nakon pregovora s Vladom Švedske, šest Hrvata osuđenih za ubistvo Rolovića su razmijenjeni za 86 putnika SAS-a uz nadoplatu pola miliona švedskih kruna. Sletjeli su u Madrid i predali se vlasti Franciska Franka. Dobili su male zatvorske kazne i ubrzo pušteni na slobodu.
To nije jedini avion otet od hrvatskih terorista.
Desetog septembra 1976. godine otet je avion američke kompanije TWA na letu od New Yorka do Chicaga sa 92 putnika i člana posade. Ovu otmicu aviona vodili su Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut, Slobodan Vlašić, te još jedna pripadnica grupe.
Za ovom terorističkom skupinom se tragalo. Te 1976, 21. jula pet otmičara na čelu sa Bušićem su podmetnuli bombu u njujorškoj stanici, u pretincu podzemne željeznice. Tokom deaktivacije bombe poginuo je američki policajac Brian Muray, a troje njegovih kolega su teško ranjeni.
Svi su iz grupe suđeni i osuđeni za terorizam. Bušić je osuđen na doživotni zatvor, ali je pušten nakon više od 30 godina izdržane kazne. Vratio se u Hrvatsku, gdje je umro.
I srpski teroristi su otimali avione. Boing 727, na putu od New Yorka do Chicaga, oteo je terorista Nikola Kavaja, 20. juna 1979. godine. U avionu je bilo 137 putnika. Osuđen je na 20 godina zatvora. Nakon odležane kazne vratio se u Srbiju i umro 2008. godine.
Prije toga je imao niz snimljenih ispada u kojima je pozivao na ubijanje, tačnije klanje i istrebljenje Bošnjaka. Slavljen je od srpskih terorista koji su istrebljenje Bošnjaka praktično sprovodili.
Crnogorski i bosanski mediji prikazali su snimak susreta Nikole Kavaje i premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku osuđenog teroristu Nikolu Kavaju prisutni tretiraju kao heroja.
U decembru 1980. godine uhapšena su četiri Hrvata, pripadnika ustaške Luburićeve organizacije, koja su pokušala oteti avion na aerodromu u New Yorku, ali ih je policija otkrila i uhapsila.
Godine 1981, 26. septembra trojica srpskih terorista oteli su JAT-ov avion Boeing 727-200 koji je iz Titograda letio za Beograd. Više od 20 sati kao taoce držali su 98 putnika i osam članova posade.
Neposredno prije nego što je avion poletio iz Dubrovnika, gdje je primio još neke putnike za Beograd, trojica ljudi naoružani pištoljima počeli da viču da je avion otet i da će ubiti svakog ko im se suprotstavi. Srpski teroristi Borivoje Jelić, Mirko Križić i Milan Prpić naredili su pilotu da avion usmjeri ka Italiji, a onda promijenili kurs. Sletjeli su u Atinu i napunili gorivo, a onda poletjeli ka Tel Avivu. Izraelske vlasti su ih, međutim, upozorile da će oboriti avion ako se bude približio njihovoj teritoriji, pa je boeing sletio na aerodrom u Larnaki, na Kipru.
Među putnicima su bili glumci Žarko Laušević, Miša Janketić, srpski glumac kojem su četnici poklali čitavu porodicu. Jednom prilikom je opisao ubistvo njegove majke: “Zaludu smo Milena (njegova sestra) i ja išli u komandu i molili da ne ubiju našu majku. Jedne noći, u Ševarima, ubio ju je pop Maca, kao i drugih devet žena partizana”. Ne može se ni pretpostaviti šta je tada osjećao.
U avionu je bio i čitav fudbalski tim Budućnosti iz Podgorice.
Hrvatska i Srbija neprestano izmišljaju bošnjački terorizam. Zaboravljaju zločinačku prošlost devedesetih, koja je bila najgori državni terorizam Miloševićevog i Tuđmanovog režima, za što postoje i presude. Bošnjaka nigdje u ovim terorističkim storijama nema, osim kao žrtava. Ovo je prilika da naše susjede i komšije podsjetimo na njihovu nedavnu “slavnu” terorističku prošlost.
Od tih idelogija terorizma su potomci ustaštva i četništva napravili vlasti u svojim državama.
Danas Hrvati i Srbi slave svoje teroriste. Kao što je to uradio Tompson pred pola miliona ljudi na koncertu u Zagrebu.
