Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U proteklim danima bh. javnost je, pored mnoštva krupnih društveno-političkih tema i problema, bila zaokupljena i problemom odlaska pojedinih Bošnjaka i Bošnjakinja na sirijsko ratište, a koji su, nažalost, svojim postupcima (vidjeli smo kroz konkretne primjere kako pojedinci razaraju čak i brakove drugih ljudi kako bi zadovoljili svoje strasti) na krajnje neprimjeren i skandalozan način, aktuelizirali pitanje islamskog džihada, oskrnavivši tako ovaj veličanstveni ibadet i njegove plemenite ciljeve.
Postupci takvih pojedinaca, osim što su šerijatski neutemeljni, oni su i višestruko štetni, kako po njih same, tako i po ostale Bošnjake i državu Bosnu i Hercegovinu. Ovakve avanture i ”džihadske” vratolomije spremno su dočekane od onih snaga koje danonoćno vrebaju svaku slabost muslimana u Bosni Hercegovini kako bi pokrenuli svoje kampanje protiv Bošnjaka, islama i BiH i kako bi posijali smutnju i nered u našem društvu. Nema sumnje da se u sjeni priče o islamskom terorizmu i Bošnjacima i Bošnjakinjama koji odlaze na sirijsko ratište, odrađuju krupni antidržavni poslovi i priprema teren za strašnu i prljavu borbu protiv islama i muslimana u BiH.
Zbog toga ćemo u nastavku hutbe govoriti o propisu džihada u islamu i o pojedincima koji svojim postupcima skrnave tu nadasve plemenitu ideju.
Da bi dobro djelo bilo primljeno ono mora biti iskreno i ispravno
Džihad je jedan u nizu islamskih propisa i počasti za islamski ummet. To je veličanstven ibadet i simbol borbe protiv zablude, tiranije i nepravde. Islamski učenjaci naglašavali su da je džihad ibadet kojeg je Allah naredio kao i namaz, post, zekat, hadž itd., da je on višeznačan i da se ne odnosi samo na oružanu borbu, kao i to da džihad kao oružana borba ima svoje precizne propise i pravila, te da muslimane koji prakticiraju ovaj ibadet mora da odlikuje izvanredan ahlak, dobročinstvo, plemenitost, pravednost, inteligencija, mudrost, sposobnost, spremnost i uzimanje u obzir svih aspekata i okolnosti.
Džihad mudžahida koji su osvajali Perziju, Bizantiju, Egipat, Španiju, Jugoistočnu Evropu, odnosno zemlje Balkanskog poluotoka, vođen je na takav način da je on, u svim svojim aspektima, izazivao divljenje nemuslimana, a ne kontraverze. Upravo je takvo vođenje džihada, iako se radilo o oružanoj borbi i osvajanju, odigralo presudnu ulogu u primanju islama od strane nemuslimana na osvojenom teritoriju. Ashabi su dobro razumjeli poruke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je džihad ”krov” islama, zato su uložili toliki napor da taj krov što više uljepšaju i učine ga predmetom divljenja i ponosa.
Zbog toga nije čudo što mnogobrojni kur'anski ajeti i hadisi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, govore o vrijednosti i potrebi džihada. Međutim, ono što nikako i nikada ne smijemo zaboraviti, kad je riječ o primanju ibadeta i dobrih djela, pa tako i džihada, jeste to da postoje dva uvjeta da bi određeni ibadet bio primljen kod Allaha, dž.š., a to su iskren nijet (namjera) i ispravnost djela, tj. da djelo bude u skladu sa Kur'anom i sunnetom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Naravno, mi ne želimo ulaziti u nijete i motive odlaska u džihad u Siriju, jer na to nemamo pravo, niti nam je namjera da neopravdano kritikujemo, napadamo i ogovaramo bilo kojeg muslimana i muslimanku, već želimo skrenuti pažnju na neispravnost djela i postupaka pojedinaca koji svoje postupke uporno brane i opravdavaju pozivajući se na Šerijat.
Teško je pobrojati sve nedostatke i pogrešnu praksu onih koji se ističu u vođenju medijske kampanje odlaska u Siriju, ali se naročito ističe tekfirski pristup i stav prema svima koji se ne slažu sa njima. Osim toga, najočigledniji nedostatak i primjer njihove pogrešne prakse jeste pokušaj iskorištavanja žena. Kroz taj primjer jasno se vidi da ti ljudi niti znaju, niti žele da znaju, kako treba voditi džihad. Oni misle da je džihad slatko uživanje kojem oni teže, pa ne prezaju ni od toga da udate žene podstiču da se razvedu od svojih muževa, jer im, navodno, nije dozvoljeno živjeti u takvom braku sa muževima koji su kukavice, a samim tim i nevjernici, i koji hladnokrvno posmatraju ubijanje i stradanje muslimana Sirije.
Ne treba biti ekspert šerijatskog prava pa zaključiti da su postupci i onih koji vrbuju žene Bošnjakinje i žena koje se odazovu na njihov poziv, u koliziji sa slovom Šerijata. Kao prvo, većina islamskih učenjaka stoji na stanovištu da je džihad kao propis, u svojoj osnovi fard kifaje (kolektivna obaveza – kada ga obavi jedna skupina muslimana, spada obaveza sa druge skupine), a ne fardi ajn (pojedinačna obaveza) i za muškarce, a kamoli za žene, osim u tri slučaja: kada neprijatelj uđe sa svojom vojskom u muslimansku zemlju, odnosno naseljeno mjesto, kada imam (vođa) ili halifa uputi poziv za mobilizaciju i kada se muslimani nalaze na poprištu bitke (haram je bježati onima koji su se zatekli na poprištu bitke).
Što se pak tiče džihada žene muslimanke, postoji konsenzus islamskih učenjaka da žena ne podliježe ni kolektivnoj obavezi džihada, a kamoli pojedinačnoj. Oni svoj stav temelje na jasnim kur'ansko-sunnetskim dokazima, kao što je hadis u kojem se spominje da je Aiša, r.a., rekla: ”Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo, pa hoćemo li se mi žene boriti?” Odgovorio je: ”Ne, najbolji džihad za ženu je primljeni hadž.” (Buharija). U drugoj predaji spominje se da je Aiša, r.a., upitala: ”Allahov Poslaniče, da li je džihad obavezan i ženama?” Poslanik, a.s., je odgovorio: ”Da, ali džihad u kojem nema ratovanja. Hadž i umra su džihad za žene.” (Bejheki).
O tome je hanefijski učenjak El-Kasani rekao: ”Nema džihada za djecu i žene, jer njihova tjelesna konstrukcija ne može podnijeti ratovanje.” (Bedaiu’ Sanai’, 6/58-59). Drugi hanefijski učenjak, El-Ajni, je rekao da je čak ”pokuđeno voditi žene u borbu jer se time muslimani (muslimanke) izlažu poniženju.” (El-Ajni, El-binaje šerhu-l-hidaje, 7/107-109). Malikijski učenjak El-Hireši, kazao je: ”Obaveze džihada oslobođeni su: bolesnik, dijete, luđak, slijepac, hrom čovjeka i žena.” (El-Hireši, Hašijetu El-Hireši ala muhtesar Sidi Halil, 4/10). O džihadu žene muslimanke, imam Šafija je rekao sljedeće: ”Kada je Allah u Svojoj Knjizi propisao džihad objasnio je, preko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da džihad nije propisan robovima, ženama i djeci.” (Eš-Šafi'i, El-umm, 4/163). A hanbelijski učenjak Ibn Kudame, veli: ”Sedam je uvjeta za obaveznost džihada: islam, punodobnost, razum, sloboda, muškost, tjelesno zdravlje i posjedovanje opreme.” (El-mugni, 8/347).
Prvo zauzmi stav, pa onda traži šerijatske dokaze
Zatim, odlazak žena iz BiH na sirijsko ratište, podrazumijeva putovanje, a poznato je da je ženi muslimanki zabranjeno putovati bez mahrema (tj. muškraca iz bliže familije, odnosno bez muža.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje definirao je džihad kao ”ulaganje snage i truda u ostvarivanju i postizanju onoga što Allah voli i čime je zadovoljan, a odbacivanje i ostavljanje onoga što Allah prezire i čime nije zadovoljan.” (Medžmu'u-l-fetava, X/192-193). Pa, zar je Allah zadovoljan da žena muslimanka, svejedno bila udata ili ne, krene bez mahrema na putovanje, hiljade kilometara daleko od njenih roditelja, djece i rodbine, svjesna da joj džihad nije naređen ni kod njene kuće. Kako se takav postupak može nazvati džihadom i kako se time može očekivati Allahovo zadovoljstvo i kako oni koji, k'o džoja, podržavaju takve postupke, mogu upućivati dovu u smislu: ”Allah je nagradio Džennetom Firdevsom!”, a znaju da je takva osoba prekršila Allahov propis. Zar se u Allahovoj srdžbi može tražiti Allahovo zadovoljstvo.
Islamski ummet je prolazio kroz mnogo gore faze u svojoj povijesti, poput najezde Tatara, krstaških ratova, inkvizicije, i sl., ali se ne bilježe slučajevi da su žene muslimanke na takav način odlazile u džihad i branile živote i čast muslimana. Prije bi se moglo kazati da takvi odlasci znače bježanje od života i iskušenja koja život sa sobom nosi, odnosno bježanje iz džihada, jer za ženu je džihad u hadžu, zatim u rađanju i odgajanju djece, sinova koji će biti mudžahidi i za koje će imati ogromnu nagradu kod Allaha, dž.š.
Drugi momenat jeste neprincipijelna i krajnje nekulturna i neprimjerena kritika upućena svima onima koji se ne odazivaju u džihad u Siriju, kao i onima koji se ne slažu sa ekstremističkim stavovima pojedinaca i tvrdnja da su takvi muslimani kukavice od kojih se muslimanke moraju razvesti i udati za ”prave” mudžahide. Ne znamo samo gdje su našli šerijatske dokaze koji govore u korist njihove tvrdnje da je muslimanki najbolje da se uda za mudžahida. Mi ne znamo ni za jedan jedini, čak ni apokrifni hadis, u kojem je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kazao da je muslimanki najbolje da se uda za mudžahida, niti da je sugerisao ashabijkama da se udaju, naprimjer, za Halida ibn Velida, Sa'da ibn Ebi Vekasa, Usamu ibn Zejda, Ka'ku ibn Amra i druge istaknute mudžahide i vojskovođe, a kamoli da je razvodio žene od njihovih muževa koji se nisu odazvali u džihad. Poznato je da su, prilikom pohoda na Tebuk koji je bio fardi ‘ajn za sve muslimane neopravdano izostali neki ljudi, ali ih Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije razveo od njihovih žena, kao ni onu trojicu ashaba koji nisu bili munafici, ali su bez valjanog razloga ostali u Medini.
I treći momenat koji je u cjelokupnoj ovoj priči i najvažniji, a to je zabrinjavajuće nipodaštavanje i nepoštivanje šerijatskih autoriteta od strane takvih pojedinica, odnosno nepoštivanje autoriteta Objave, Kur'ana i Sunneta. Njihova nakaradna metodologija daje im za pravo da se ponašaju po principu, prvo zauzmi stav i tvrdoglavo se drži tog stava, a zatim traži uporište i opravdanje za takav stav u šerijatskim izvorima, što ih direktno vodi u provaliju zablude. Jer, islamski princip je da se prvo sazna i shvati šerijatski dokaz, pa se onda na temelju tog dokaza zauzima stav kako se ne bi napravio pogrešan korak, počinio grijeh i skrenulo sa svijetle staze upute u tmine zablude. I onda nije čudo što takvi, u nedostatku dokaza, napadaju i vrijeđaju one koji razotkrivaju njihovu zabludu i koji ih dobronamjerno kritikuju, i što pribjegavaju krajnje lukavim i bijednim metodama odbrane, tvrdeći da je napad na njih zapravo napad na sami islam. Zar jedna od osobina iskrenih muslimana nije i samokritičnost i spremnost da se prizna greška, nakon iznošenja šerijatskih dokaza, pa makar te dokaze iznosili i najveće kukavice među muslimanima, jer, kako stoji u hadisu, musliman može biti kukavica, ali ne može biti lažov i ne može biti ohol. U jednom srcu ne mogu se istovremeno naći vjerovanje i laž i oholost. Musliman sebi ne smije dozvoliti da svoju grešku i tvrdoglavost pravda tuđim kukavičlukom i nedosljednošću u vjeri, bez obzira koliko stanje ummeta bilo teško i nepodnošljivo.
Zbog svega toga, mi i na ovaj način pozivamo Bošnjake i Bošnjakinje koji su upali u stupicu vlastitih zabluda i predrasuda, da, ako se uistinu boje Allaha, poslušaju savjete i upute Allahove Knjige i sunneta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, da se okane ćorava posla i da ne budu, svjesno ili nesvjesno, oruđe u rukama onih koji svoje imetke i živote troše da bi utrnuli Allahovo svjetlo na ovim prostorima. Ukoliko to ne učine onda će samo potvrditi da su oni dio snaga koje rade na štetu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine te da je njihov poziv u džihad, zapravo poziv u fesad i nered.
