Pravo na samoobranu zamijenjeno je pravom na odgovor, što zapravo znači pravo na nastavak ubijanja Palestinaca u bilo koje vrijeme po vlastitom izboru
Nema mirnih noći u Gazi, ni prije prekida vatre niti nakon mirovne deklaracije iz Sharm el-Sheikha.
Gledali smo osmijehe u egipatskom ljetovalištu dok su se svjetski čelnici, uključujući mnoge iz arapskih i muslimanskih zemalja, rukovali s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, koji je tvrdio da je riješio ne samo ovaj sukob već i 3000 godina povijesti.
Fanfare nisu spriječile Izrael da prekrši deklaraciju ni na minutu. Izraelska vojska nije ni zastala da predahne.
Jutros sam se probudila i vidjela roditelje kako drže beživotna tijela svoje djece, i suze majki koje su izgubile svoju djecu dok su spavala.
Izrael je bombardirao razna područja u Gazi, u poruci osmišljenoj da izazove maksimalan teror, oduzevši živote 104 civila, među njima 46 djece i 18 članova jedne porodice.
Kao i mnogi u Gazi, umrli su anonimno.
Ne, niko neće ispisati njihova imena, godine ili zamisliti o čemu su sanjali dok su spavali, što su planirali za dan poslije i što su zadnje rekli ili učinili prije nego što su otišli u krevet i nikada se nisu probudili.
Zabranjena radost
Za veći dio svijeta, Palestinci su postali objekt, bez osjećaja, sjećanja ili životnih priča; bez prošlosti, bez sadašnjosti i zasigurno bez budućnosti.
Kako se drugačije postupa s našim ubijenima i našom tugom u usporedbi s izraelskim taocima i njihovim porodicama.
Mediji u Izraelu i ostatku svijeta nisu prestajali ni na trenutak detaljno opisivati njihove živote, traumu koju su proživjeli u tunelima, djevojke koje su ih čekale po puštanju, hranu koju su voljeli.
Na dan sporazuma o prekidu vatre, izraelski Kanal 13 prikazao je suprugu izraelskog taoca Elkane Bochbota, kako budi svog petogodišnjeg sina i govori mu da će se njegov otac vratiti kući.
Televizijski voditelji su pustili suze nad tim prizorom.
Ceste u Izraelu bile su ukrašene zastavama i natpisima kako bi se dočekalo 20 talaca koji su preživjeli bombardiranje vlastitih zračnih snaga dvije godine.
Odvezla sam se do Bochbotove kuće u Meveseret Tzionu blizu Jeruzalema. Stajala sam ispred kuće njegove porodice. Više od 100 ljudi stajalo je vani s izraelskim zastavama, pjevajući pjesme kako bi proslavili njegovo oslobađanje.
Njegova supruga, sin i ostali članovi obitelji stajali su na balkonu i mahali okupljenima poput kraljevske porodice.
Dan prije, izraelska vojska je upala u domove nekoliko palestinskih zatvorenika na okupiranoj Zapadnoj obali čija su imena bila uključena u popis zatvorenika koji će biti pušteni u sklopu dogovora o razmjeni.
“Vojnici su upali u kuću, prijetili nam i rekli nam da nam je zabranjeno pokazivati bilo kakve znakove radosti ili dočekivati one koji mu čestitaju na puštanju”, rekla je Razan, kći zatvorenika Taleba Makhamreha iz Yatte, južno od Hebrona, za Middle East Eye.
“Također su nasumično pucali u susjedstvu, ranivši mladića u ruku, te su napali druge mladiće.”
Palestincima nije dopušteno tugovati, niti slaviti.
‘Jesu li moja djeca živa?’
Haitham Salem, oslobođeni palestinski zatvorenik iz Gaze, briznuo je u plač nakon puštanja kada je obaviješten da su mu troje djece i supruga ubijeni dvije sedmice ranije.
Drhteći i jecajući dok su ga snimali u bolnici u Gazi nakon puštanja, rekao je: “Jesu li moja djeca živa? Mrtvi su… Kunem se da su mrtvi. Za četiri dana, trebao je biti rođendan moje kćeri.”
Podigao je narukvicu koju je napravio za nju dok je bio u izraelskom pritvoru.
“Ovo sam napravio za nju, sam sam to napravio.”
Njegova kći bila je iste dobi kao sin oslobođenog taoca Elkane Bochbota, koji je proslavio rođendan nekoliko dana prije puštanja svog oca.
Ali niko neće proliti suze za Salemovim gubitkom, i niko iz porodice nije preživio da dočeka njegovo puštanje.
Naša bol nikada nije bila jednaka, a životi naše djece jednostavno nemaju istu vrijednost.
Dok Izrael proglašava svoje pravo na samoodbranu, niko ne brani Palestince u Gazi ili na okupiranoj Zapadnoj obali.
Svaka osoba na ulicama u Izraelu reći će: Izrael ima pravo na samoodbranu. Nikada nije isto kada je riječ o Siriji, ili Libanonu, ili Palestini.
Jeste li ikada čuli nekoga da kaže “Palestinci imaju pravo na samoodbranu”?
Teroristički napadi, izvedeni pod zaštitom izraelske vojske, događaju se na okupiranoj Zapadnoj obali svaki dan. Naseljenici pale automobile, sijeku masline, tuku i pucaju i ubijaju Palestince.
Jasna lekcija
Čini se da više od 68.000 palestinskih života u Gazi, među njima 20.000 djece, nije dovoljno.
Preko noći, izraelske bombe uzmu novih 100 palestinskih života, a onda se čudesno sutradan proglašava nastavak “prekida vatre”, pa se sve onda opet ponovi.
Sve vlade koje su potpisale deklaraciju o miru u Gazi u egipatskom Sharm el-Sheikhu zastupaju stav da Palestinci mogu postići suverenitet jedino pregovorima, a ne oružanim otporom.
Ali u danima nakon potpisane deklaracije iz harm el-Sheikha, Izrael je svima dao vrlo jasnu lekciju da nema pregovora, nema sporazuma kojeg će se pridržavati. Krši sporazume brže nego što se tinta osuši na papiru.
Poslijeratni model – potencijalno novi status quo – stvara Izrael, uz dopuštenje arapskih i muslimanskih lidera koji su se smiješili i rukovali s Trumpom u Egiptu.
Pravo na samoobranu zamijenjeno je pravom na odgovor, što zapravo znači pravo na nastavak ubijanja Palestinaca u bilo koje vrijeme po vlastitom izboru.
Autor: Lubna Masarwa
