Piše: dr. Salih el-Bahlal / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ovo je priča o velikodušnosti i darežljivosti velikog islamskog učenjaka iz Saudijske Arabije, dr. Bekra Ebu Zejda, koji je svojim djelima potvrdio ono u šta je pozivao i na šta je druge ljude podsticao. Jer, mnogo je muslimana koji su velikodušni na jeziku, ali su njihove riječi u suprotnosti s njihovim postupcima i djelima.
Naime, početkom 1414. godine po Hidžri, šejh Bekr Ebu Zejd posjetio je svog prijatelja šejha Abdul-Kadira Arnauta u Siriji, u njegovom stanu u četvrti El-Midan u Damasku. Stan se nalazio u uskoj ulici kroz koju je jedva mogao proći automobil, a sastojao se od tri sobe, kupatila i hodnika. Porodica šejha Abdul-Kadira Arnauta je bila velika i on je većinu vremena provodio sa svojom djecom u ovom stanu. Šejh Abdul-Kadir je uzeo jednu od tri sobe za svoju biblioteku i ona je uvijek bila ispunjena studentima i onima koji su tražili odgovore na razna šerijatska pitanja.
Na kraju ove posjete, šejh Bekr Ebu Zejd je spomenuo da mnogo posjećuje Siriju i da želi da ima svoj stan ili kuću u Siriji, pa je zamolio šejha Abdul-Kadira Aranuta da potraži najbolji smještaj u najboljoj četvrti u Damasku. Šejh Abdul-Kadir je pozdravio takvu ideju i odmah počeo tražiti kuću kakvu je zahtijevao. Na kraju je našao veliku i prostranu kuću u četvrti El-Midan. Sastojala se od dvije sale za prijem, četiri velike sobe i velikog balkona.
Šejh Abdul-Kadir nazvao je šejha Bekra Ebu Zejda i rekao mu da je pronašao kuću kakvu je želio i zamolio ga da dođe, pa se šejh Bekr izvinio zbog zauzetosti i zamolio šejha Abdul-Kadira da završi procedure oko kupovine kuće. Cijena kuće bila je osam miliona sirijskih funti, odnosno 154 hiljade tadašnjih dolara.
Šejh Abdul-Kadir je naveo da je kuća tek sagrađena i da se trebaju završiti fini radovi i kupiti namještaj. Šejh Bekr Ebu Zejd zamolio ga je da sve završi i opremi kuću najboljim namještajem, što je zahtijevalo dodatnih četiri miliona sirijskih funti, odnosno 77 hiljada tadašnjih dolara.
Nakon što su svi radovi završeni, šejh Bekr Ebu Zejd je došao u Siriju, pa ga je šejh Abdul-Kadir odveo do kuće. On je ušao u kuću i obišao sve prostorije, a zatim su sjeli na balkon koji je bio okružen cvijećem i vinovom lozom čiji rodni grozdovi su visili niz balkon. Tada mu je šejh Abdul-Kadir predao ključeve kuće, ali mu ih je šejh Bekr vratio i rekao mu: ”Šejh Abdul-Kadir, ova kuća je tvoja. Kada sam te posjetio, vidio sam da je tvoj stan tijesan i da je uvijek pun studenata, a ti si, kao učenjak, utočište za ljude, pa ti treba prostrana kuća.”
Šejh Abdul-Kadir Aranut nije mogao sakriti svoja osjećanja zbog ovog velikodušnog gesta njegovog prijatelja, šejha Bekra Ebu Zejda, koji je zamolio šejha Abdul-Kadira da to nikome ne govori, ali šejh Abdul-Kadir to nije mogao učiniti zbog veličine ove usluge, i smatrao je da je to dio duga prema šejhu Bekru Ebu Zejdu da prepričava ovo drugim ljudima kako bi ih podstakao na dobročinstvo i velikodušnost.
Šejh Abdul-Kadir Aranut je sve do svoje smrti bio zahvalan šejhu Bekru Ebu Zejdu zbog ovog dobročinstva, učio je dove za njega i svojoj djeci govorio da u svojim dovama nikada ne zaborave velikog alima i dobročinitelja, šejha Bekra Ebu Zejda.
