Za Tačno.net piše: Vahidin Preljević
O značaju okvira za politiku sjećanja
I.
„Kad bismo zamislili da o našoj neposrednoj prošlosti, a to je ona notorna prošlost o ’33. do ’45, znamo samo ono što o njoj nalazimo u poslijeratnoj njemačkoj književnosti onda ne bismo uopće imali ikakvu sliku o realnim okolnostima tog vremena“, kaže Winfried Georg Sebald u jednom intervju iz 1999. godine. „Primjer ili paradigma takvog stanja stvari je priča o savezničkom bombardiranju, priča koje zapravo nema.“
U citiranom intervjuu, koji je proslavljeni njemački književnik dao povodom svojih poetoloških predavanja u Zürichu, a koje će pretočiti u veliki esej Zračni rat i književnost, primijeti se izvjesna nelagoda, nelagoda koja će se nakon izlaska Sebaldove knjige, te debate koja je uslijedila, u vezi s ovom temom osjetiti i u cjelokupnoj njemačkoj javnosti. Sebald će u toj, tada kontroverznoj, raspravi, analizirati onu čudnu i na prvi pogled neobjašnjivu odsutnost i prazninu u njemačkoj književnosti, o kojoj govori u intervjuu. Ta praznina se odnosi na signifikantnu šutnju njemačkih književnika o savezničkom bombardiranju njemačkih gradova krajem 1944. i početkom 1945. Ta šutnja je osobito glasna naočigled ogromnog broja civilnih žrtava, koje su se mjerile u stotinama hiljada, strahovitoj patnji stanovništva Dresdena, Würzburga, Frankfurta, Dortmunda, Hamburga, Pforzheima, Magedburga i drugih gradova, naočigled duboke traume koju je ostavio inferno zračnih udara britanskih i američkih snaga.
„Teško je“, piše Sebald na početku svog eseja, „zadobiti makar približnu predožbu u razmjerama pustošenja njemačkih gradova u posljednjim godinama Drugog svjetskog rata, a još teže pomisliti na užas koji je s tim pustošenjem povezan.“ Samo je britanski Royal Air Force u preko 400.000 letova bacio milion tona bombi, podsjeća Sebald, u 131 njemačkom gradu poginulo je oko 600.000 civila, uništeno je tri i po miliona stanova, sedam i po miliona ljudi su na kraju rata postali beskućnici. I unatoč toj ogromnoj katastrofi, primjećuje Sebald, ovi događaji jedva da su ostavili neki „bolni trag u kolektivnom pamćenju“ Nijemaca.
Teško je i danas zamisliti, piše Sebald, pola stoljeća nakon završetka rata, šta je taj događaj značio za grad poput Pforzheima koji je „u noći na 23. februar 1945 izgubio skoro trećinu svojih stanovnika“, pa ipak o tom stravičnom iskustvu gotovo da nema nijednog intimnog svjedočanstva, ni književnog niti nekog dokumentarističkog. Njemačka književnost, ali i historiografija, o ovoj kataklizmi pola stoljeća je uglavnom šutjela, podvrgavajući se nekoj vrsti kolektivne amnezije.
Tabuiziranje ovog segmenta Drugog svjetskog rata Sebald samo djelimično objašnjava strahom od savezničke cenzure, koja je uostalom bila relevantna samo u neposrednom poraću, a više „predsvjesnom samocenzurom“, koja se kao mehanizam potiskivanja usadila duboko u „duševni život njemačke nacije“, a bez kojeg opet, tumači pisac, očito ne bi bili mogući ni obnova ni začudni njemački ekonomski procvat pedesetih godina 20. stoljeća. Zanimljivo je da se i nakon stabiliziranja prilika, recimo od 60-ih godina, rijetko koji književnik ili historičar upustio u rekonstrukciju ovog nepojamnog užasa. Ta šutnja je utoliko signifikantnija što je poslijeratna njemačka književnost, po riječima Heinricha Bölla, sama sebi kao glavni „zadatak postavila da se sjeća“; upravo taj „rad na sjećanju“ je od njemačke književnosti zatražio i Theodor Adorno u jednom svom eseju. Sam Böll pak je poslijeratnih godina napisao roman pod naslovom Anđeo je zašutio, koji djelimično tematizira razaranje usljed bombardiranja, ali koji je objavljen tek 1992, daleko nakon smrti njemačkog nobelovca.
II.
Fascinantna je ova punktualna amnezija njemačke kulture, koja je inače, kao malo koja druga, uložila ogromne napore u tzv. suočavanju s prošlošću. Eto i ova naša sintagma „suočavanje s prošlošću“ uvezena je iz njemačkog diskursa, koji obiluje pojmovima u kojima se signalizira nekakav problem ili obračun s proteklim vremenom ili makar nastojanje da taj odnos prema sjećanju dovede u neki red: „Vergangenheitbewältigung“, „Geschichtsvergessenheit“, „Historikerstreit“ „Erinnerungskultur“ ili „Trauerarbeit“ (riječ koju je Freud osmislio kako i označio suočenje s traumom) – ni u jednom jeziku, barem koliko je meni poznato, nije toliko grčevito reflektirana problematična prošlost „koja ne želi proći“, pa otuda i ne čudi što je teorija kulturnog pamćenja, koja je od devedesetih godina proteklog vijeka osvojila humanistiku i sociologiju širom svijeta, nastala upravo na njemačkim univerzitetima.
No, vratimo se Sebaldovoj dijagnozi i markantnom odsustvu možda i najvećeg njemačkog stradanja u historiji ovog naroda u njegovom kulturnom sjećanju. Šta su zapravo stvarni uzroci ove apsencije? Na nekoliko mjesta Sebald, osim „mehanizma potiskivanja“ neposredno nakon rata, koji je vezan za puki nagon za preživljavanjem, skicira i ključni motiv ove praznine u simboličkom oblikovanju njemačke prošlosti. Naime, sva ova patnja i stradanja za vrijeme bombardiranja, rekli smo već: vjerovatno najveća otkad postoji njemačka kultura, natkriljuje svijest o ključnoj njemačkoj krivici za Drugi svjetski rat, za mnogostruko veće patnje i stradanja Evrope i njenog stanovništva, desetke miliona mrtvih, u prvom redu Jevreja i Roma. Uvid u ovu uzročno-posljedičnu vezu, koju je njemačko društvo nakon rata ostvarilo dijelom pod prisilom, a dijelom vlastitim naporima, utemeljuje stanovitu hijerarhiju narativa, a time, koliko god to brutalno zvučalo, i neku vrstu hijerarhije stradanja na razini kulturne simbolike.
Naime, naraciju o njemačkom stradanju tokom bombardiranja naprosto je nemoguće izdvojiti iz šire i još mnogo strašnije priče o Holokaustu. Stoga žrtve Dresdena, koliko god strašne bile, a među najstrašnijim su u povijesti, sa aspekta politike sjećanja i kulturnog smisla koji im se daje, ne mogu biti iste kao žrtve Auschwitza. Ako bismo se oslonili na teoriju socijalnog „okvira“ kao organizacijske forme svakodnevnog iskustva, koju je razvio veliki kanadski sociolog Erving Goffman, onda bismo mogli u odnosu na ovu dinamiku ustvrditi: ideologija nacionalsocijalizma, njeno agresivno provođenje u napadačkom Hitlerovom ratu i holokaust čine okvirnu pripovijest, a razaranje njemačkih gradova, jedan pripovjedni rukavac unutar tog okvira. Uostalom, isto vrijedi i za odnos između žrtava ustaškog terora i poratnih masakra nad kolaboracionistima koje su počinili jugoslavenski partizani, kako su Ivo i Slavko Goldstein decidno ustvrdili već u samom naslovu svoje poznate knjige Jasenovac i Bleiburg nisu isto.
III.
Ako se tako postave stvari, teško je u recentnom bosanskohercegovačkom političkom diskursu ne primijetiti jedan zabrinjavajući trend, koji vjerovatno imamo shvatiti kao sastavni dio „politike relaksacije“, retorički ključne za prvake vladajuće koalicije, kolokvijalno nazvane Trojkom, a o kojoj smo već pisali na ovom mjestu. Tada je potpisnik ovih redova iznio tezu da „narativ relaksacije“, onakav kakvim su ga počeli upražnjavati čelnici „trojkaškog“ dijela državne vlade dovesti nužno ne samo do potresa u bosanskohercegovačkoj političkoj sadašnjosti nauštrb tzv. „političkog Sarajeva“, nego i do revizije same prošlosti, odnosno konsenzusa koji je makar probosanska, ali i najveći dio svjetske javnosti imao o ratu koji je vođen protiv Bosne i Hercegovine. Već su se javile naznake koje naoko potvrđuju tu tezu, a signifikantno je i nedavno odbijanje lidera Trojke da se uopće adekvatno i osvrnu na godišnjicu jezivog masakra u Ahmićima, što je pravdano nastojanjem da se izbjegnu „tenzije“ (nova omiljena riječ u rječniku provladinih sarajevskih analitičara i samih Trojkinih političara), a na godišnjicu je izdato i zanimljivo saopćenje Naše stranke, u kojem se u istu ravan dovode ratni masakri Ahmićima i Trusini. Ono glasi:
„Danas je 30. godina otkako su pripadnici HVO-a u Ahmićima ubili 116 bošnjačkih civila, među kojima i tromjesečnu bebu. Danas je i 30 godina otkako su pripadnici Armije RBiH ubili 22 Hrvata u Trusini. Sve su to jednako nevine žrtve, sve su naše i s istom tugom ih se sjećamo.“ (citirano prema FB stranici Naše stranke)
Iako autorima saopćenja ne treba odmah spočitavati loše namjere, valja ipak reći kako ovdje imamo primjer nejasnog odnosa okvirnog događaja i jednog od događaja unutar tog okvira, koji smo gore opisali. Odmah da bude jasno: taj nejasan status okvirne naracije se ne tiče same razlike u broju žrtava ili razmjerama u ova dva ratna zločina, jer iz humanističke vizure između pojedinačnih patnji svakako je neetično praviti razliku i nevinim žrtvama uskraćivati pijetet. Nejasnoća se javlja, na razini politike sjećanja – a svako kolektivno sjećanje, usput budi rečeno, ima političku dimenziju.
Naime, u ovakvim podsjećanjima valja uzeti u obzir karakter okvirnog događaja, a to je u ovom slučaju bio rat protiv Bosne i Hercegovine, odnosno rat za podjelu zemlje stvaranje etničkih čistih teritorija, koji su u ime velikosrpske ideje povele paravojne formacije bosanskih Srba, kojima se sa sličnim ciljevima pridružio i veliki dio HVOa, dok je Armija BiH, kao jedina legalna formacija, nesumnjivo branila zemlju i nominalnu ideju nedjeljive zemlje ravnopravnih ljudi. (Statistika odnosa civilnih i vojnih žrtava dovoljno jasno ilustrira karakter rata). I ta temeljna naracija, o kojoj je, barem dosad, postojao javni, naučni i pravni konsenzus, ukoliko je i dalje validna, u spomenutom saopćenju uopće nije došla do izražaja, a ona je posebno bitna upravo i u iskazivanju pijeteta prema žrtvama. U suprotnom, otvara se mogućnost da se iza pseudohumanističke maske lažnog pomirenja („bilo je žrtava na svim stranama“) okvirna interpretacija poremeti u korist stare teze o „tri zaraćene strane“, o tri jednako odgovorna nacionalizma, koja su, eto, zemlju odvela u rat. Sve su prilike da politika relaksacije pogoduje ovakvom modelu uravnilovke u raspodjeli krivnje.
IV.
No, veoma često to je naprosto pitanje mjere i suptilnosti, koje često nedostaju u odnosu naših političara prema prošlosti.
Kako se uspješno nalazi mjera između okvirne, glavne, ili primarne naracije s jedne, i sekundarnih pojedinačnih naracija s druge strane, pokazao je njemački predsjednik Richard von Weizsäcker u svom čuvenom govoru u Bundestagu, 08. maja 1985., na 40. godišnjicu završetka rata. Iako je govorio u ime zemlje koja je poražena u ratu, Weizsäcker je ustvrdio da je 8. maj 1945. godine bio „Dan oslobođenja“ i za Njemačku i za Nijemce jer su tog dana bila „oslobođeni terora jednog užasnog režima“. Weizsäcker nije pritom zaboravio pomenuti ni njemačka stradanja, niti progone njemačkog stanovništva nakon tog datuma (iz Čehoslovačke, Poljske, Jugoslavije…), ali je okvir pritom jasno postavljen. Službena Njemačka je tako, priznajući svoju krivnju, svoj poraz uspjela pretumačiti u oslobođenje pa time i u pobjedu, a neki od nas, naivno ili svjesno, pristajući zbog sitnih političkih poena na naraciju o ravnomjernoj raspodjeli krivnje, očito žele pobjedu, barem onu u simboličkoj sferi, pretvoriti u poraz, a slobodu u ropstvo.
