Piše: Sara Awad
Prošle nedjelje izašla sam iz porodičnog šatora u az-Zawaydi, u centralnom Pojasu Gaze, i uputila se u obližnji Twix Cafe, coworking prostor za slobodnjake i studente. Prošlo je deset dana otkako je objavljen “prekid vatre” i mislila sam da je konačno sigurno da izađem. Izlazak je trebao biti korak prema povratku malog dijela mog starog života.
Brat i ja smo skoro stigli do kafića kad smo čuli vrlo poznat zvuk – grmljavinu eksplozije. Izraelski dron pogodio je ulaz u Twix Cafe.
Zaledila sam se. Pomislila sam, to je to – na mene je red. Neću preživjeti ovaj rat.
Tri osobe su poginule, a nekoliko ih je ozlijeđeno. Da smo brat i ja napustili naš šator nekoliko minuta ranije, i mi bismo možda bili među žrtvama.
Kako se vijest širila, naši roditelji su bili prestrašeni, zvala su nas iznova i iznova. Signal je bio slab, a njihovi pokušaji da nas dobiju bili su neuspješni. Jedva smo spjeli utješiti mamu kad smo se vratili u šator.
Pitala sam se, kakav je ovo “prekid vatre”? Osjećala sam više bijesa nego strah.
Kada je sporazum o prekidu vatre stupio na snagu i kada su nam svjetski lideri poručili da je rat gotov, mnogi od nas su se usudili nadati. Mislili smo da će eksplozije konačno prestati, da ćemo moći početi obnavljati naše razorene živote bez straha.
Ali takve nade nema pod izraelskom okupacijom. Nasilje nikada istinski ne prestaje. Tog dana, kada je izraelska vojska bombardirala Twix Cafe, bombardirala je i desetke drugih mjesta diljem Pojasa Gaze, ubivši najmanje 45 ljudi i ranivši mnogo više.
Bio je to najsmrtonosniji dan otkako je prekid vatre stupio na snagu. Nijedan dan nije prošao bez žrtava; Izrael nastavlja ubijati svaki dan. Do sada je više od 100 Palestinaca ubijeno otkako je objavljen takozvani prekid vatre.
Među njima je bilo 11 članova porodice Abu Shaaban. Masakr se dogodio 18. oktobra, dan prije masovnog bombardiranja. Obitelj Abu Shaaban pokušavala se vratiti svojoj kući u četvrti Zeitoun u gradu Gazi, vozeći se u jednom vozilu. Izraelska bomba okončala je živote četvero odraslih: Sufiana, Samare, Ihaba i Rande; i sedmero djece: Karama, starog 10 godina, Anasa, osam, Nesme, 12, Nassera, 13, Jumane, 10, Ibrahima, šest, i Mohammeda, pet.
To je ono što Izrael naziva “prekidom vatre”.
U nedjelju su panika i nesigurnost zavladali Pojasom kako je počelo masovno bombardiranje. Dok su eksplozije odjekivale, ljudi su žurili na tržnice da osiguraju što više hrane kako bi se pripremili za nastavak rata i gladi.
Bilo je srceparajuće vidjeti kako se, usred bombi, umovi ljudi automatski usredotočuju na hranu. Čini se da smo zauvijek izgubili osjećaj sigurnosti, osjećaj da ćemo sutra imati hranu na stolu.
I da, još uvijek smo prisiljeni kupovati hranu jer Izrael ne samo da krši “prekid vatre” bombardirajući nas, već i nam uskraćuje pomoć koju je potpisao u sporazumu o primirju. Najmanje 600 kamiona pomoći trebalo je ulaziti u Gazu dnevno. Prema Uredu za medije Gaze, samo 986 kamiona pomoći ušlo je u Gazu otkako je prekid vatre stupio na snagu 11. oktobra – samo 15 posto od obećanog. Svjetski program za hranu (WFP) izbrojao je samo 530 svojih kamiona kojima je dopušten ulazak. UNRWA ima 6.000 koji čekaju ulazak; nijednom nije dopušteno.
Jučer je glasnogovornik WFP-a rekao da veliki konvoji pomoći nisu ušli u grad Gazu; Izrael još uvijek ne daje agenciji dopuštenje za korištenje ulice Salah al-Din. Izraelska politika izgladnjivanja sjevera Gaze još uvijek je na snazi.
Granični prijelaz Rafah s Egiptom – naš jedini izlaz u ostatak svijeta – ostaje zatvoren. Ne znamo kada će se ponovno otvoriti; kada će hiljadama ozlijeđenih biti dopušteno prijeći granicu radi hitnog medicinskog liječenja; kada će studenti moći otići kako bi nastavili svoje obrazovanje; kada će se porodice, razorene ratom, ponovno ujediniti; kada će se oni koji vole Gazu – oni koji su tako dugo čekali da se vrate kući – konačno moći vratiti.Do sada je jasno da Izrael tretira ovaj “prekid vatre” kao prekidač – uključuje ga i isključuje kako mu se prohtije. U nedjelju smo se vratili masovnom bombardiranju, u ponedjeljak je opet bio “prekid vatre”. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da 45 ljudi nije masakrirano, kao da nijedan dom nije uništen i nijedna porodica razorena. Razorno je vidjeti da se naši životi tretiraju kao da nisu važni. Srceparajuće je znati da Izrael može nastaviti masovna ubistva kad god želi, bez upozorenja, bez izgovora.
Ovaj prekid vatre nije ništa više od pauze u onome što sada smatramo beskrajnim ratom – trenutak tišine koji može završiti u bilo kojem trenutku. Ostat ćemo na milosti ubojitog okupatora dok svijet konačno ne prepozna naše pravo na život i poduzme stvarne korake da ga osigura. Do tada ćemo ostati brojevi u naslovima o izraelskom beskrajnom ubilačkom pohodu.
