Treba mačku o rep objesiti izvinjenje predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, i svako drugo izvinjenje, i svaki formalni srpski dolazak u Srebrenicu, jer jedino izvinjenje Bošnjacima koje ima smisla zove se: ukidanje Republike Srpske.
Piše: Fatmir Alispahić
Navršilo se deset godina otkako u „Saffu“ izlazi kolumna „Borba za opstanak“. Bio sam kolumnista mnogih listova, godinama („Oslobođenje“, „Walter“, „Ljiljan“, itd.), ali ni u jednom nisam bio deset godina. Dosad je u „Saffu“ objavljeno oko 250 kolumni. Moj prijatelj Munir Mujezinović upravo završava izbor od 40 kolumni koje će se uskoro naći među koricama knjige. Svaki jubilej, pa i ovaj, povod je da se pretresu događaji. Kada bismo samo poredali i analizirali medijske afere koje su izbijale tragom ovih kolumni, mogli bismo sačiniti knjigu „aferima“. A u toj knjizi bi posebno poglavlje morala zauzimati sva ona vrata koju su mi se u životu pozatvarala zbog ovih tekstova, odnosno, zbog totalitarnog i represivnog ambijenta u našoj zemlji. Naravno, najzanimljivija su ona vrata koju su mi zatvarali muslimani. Ali, to je baška tema. U ovom povodu, pokušao sam da sažmem nekoliko tematskih cjelina koje su bile najprisutnije u ovih deset godina, i za koje mislim da imaju programski karakter u borbi za opstanak Bosne i Bošnjaka.
Agresija jučer i danas
Srpski i hrvatski hegemonisti su izbacili tezu da raspad Jugoslavije vodi raspadu BiH. Po njihovoj logici, ako tri naroda nisu mogla zajedno u Jugoslaviji, ne mogu ni u BiH. Oni su u pravu sa stanovišta hegemonije, agresije i genocida. No, sa stanovišta historicizma i legaliteta, njihova postavka je kriminogena. Da se u Svijetu mogu granice rezati k’o drva, dosad bi Španija dala državu Baskima, Velika Britanija Ircima, Turska Kurdima, itd. No, problem BiH je u kršćanskoj podršci međunarodne zajednice srpskoj i hrvatskoj hegemoniji. Problem je u, recimo otvoreno – muslimanima. Evropa ne može u svome primitivizmu podnijeti mogućnost da na njenom tlu postoji jedinstvena država u kojoj će muslimani biti većina. Zalud to što su ti muslimani operirani od izvornog islama, i što imaju evropske, pa i kršćanske navike. Otud je Evropa odobrila srpsko-hrvatski genocid nad Bošnjacima. Embargo na oružje, izgladnjivanje, pritisci na bosansko rukovodstvo da pristane na podjelu BiH… – sve su to oblici evropskog saučesništva u genocidu. Kad se uočilo da bošnjački narod ne može biti istrebljen, da je izrastao do vojne samoodrživosti, primjenjen je plan “B”: Bošnjaci će biti istrebljeni drugim sredstvima, a s istim ciljevima; nestat će u miru, politički, vojno, ekonomski, kulturno… Dovoljno bi bilo analizirati samo odnos prema našem preseljeništvu, tzv. dijaspori, ili sve podvale vezane za Popis, ili cionistički model oduzimanja zemlje prognanicima iz Republike Srpske, itd. – pa u svemu tome iznaći nepobitne elemente nastavka genocida. Sve to ne bi bilo tako pogubno da bošnjački zvaničnici vide, ili smiju vidjeti ovaj problem, pa da mu se suprotstavljaju javno, slobodno, organizirano. Namjesto toga etiketiraju se rijetki pojedinci koji o tome govore, najčešće od samih bošnjačkih zvaničnika, koji očito rade u korist bošnjačke štete. Zato su Bošnjaci sve manje slobodan i ponosan narod. Ako se tako nastavi, Bošnjaci će još neko vrijeme postojati kao ustavna kategorija, ali je to već danas u mnogim segmentima tek ikebana. Sutra, možda, neće biti ni ikebana…
