Piše: Murat Tahirović
Nakon što sam u prethodnoj kolumni iznio nekoliko informacija o Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a kojom je 2004. godine obustavljeno podizanje optužnica od strane Tužilaštva Tribunala, te o prijenosu predmeta iz Tribunala u BiH, u nastavku želim istaći nekoliko bitnih činjenica o dostignućima Tribunala, ali istovremeno i o kolapsu pravosuđa BiH u procesuiranju ratnih zločina od 2004. godine do danas.
Tribunal je osnovan 1993. godine, a 2004. godine je obustavljeno podizanje optužnica i za nešto više od deset godina Tribunal je uspio da podigne 161 optužnicu i to optužnice protiv najodgovornijih za počinjene ratne zločine, uključujući i genocid.
Doprinos Tribunala u kažnjavanju najodgovornijih s područja bivše Jugoslavije i u razvoju međunarodnog prava je vjerovatno najveći uspjeh jednog ad hoc suda i teško da ćemo se više ikada susresti s takvim sudom, bar ne na prostoru Evrope.
Tribunal je stvorio istorijsko pravno naslijeđe. Arhiv za koji kažu, oni koji su imali uvida u isti, da je najobimnija građa ikada prikupljena pri jednom međunarodnom sudu, a radi se o milionima dokumenata, tonskih i videozapisa, svjedočenja preko 5.000 svjedoka, preko 10.000 izjava i niza drugih materijala koji su korišteni u procesima od strane tužilaštva i odbrane. Haški tribunal je uspio dokazati zločin protiv čovječnosti, silovanje kao ratni zločin, genocid, udruženi zločinački poduhvat od strane Srbije i Hrvatske, na čelu s Miloševićem i Tuđmanom ali i međunarodni sukob, odnosno agresiju Srbije i Hrvatske na RBiH, zločin istrebljenja i još niz drugih zločina za koji su osuđeni čelni ljudi tzv. Republike srpske u BiH i tzv. HZHB kao i čelni ljudi državne bezbjednosti R. Srbije, pogotovo imajući u vidu da je optuženi Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, umro s međupresudom da je odgovoran za genocid u sedam opština u BiH.
I zaista izgleda impresivno šta je urađeno kada se zna da je Tribunal imao desetak godina za podizanje optužnica.
Nakon što je Tribunal upao u jednu krizu 2012. i 2013. kada je došlo do zaokreta politike kažnjavanja optuženih i percepcije odgovornosti optuženih iz Srbije, ali i Hrvatske, koja je potom izazvala sukob između sudija, Tribunal se brzo vratio svom “izvornom” procesuiranju predmeta i uspostavljenoj sudskoj praksi. To vrijeme su obilježili razni kvazi stručnjaci u javnom prostoru BiH, ali i regiona, počesto nudeći svoje “znanje”, za velike apanaže.
Razni “dobronamjerni misionari“ i tzv. stručnjaci su nam govorili o propasti Haškog tribunala, o našem neznanju i neuspjehu da dokažemo ogromne zločine počinjene nad Bošnjacima. Ti “dobronamjerni misionari” su imali stvarnu ulogu da zaokupe javnost u BiH, a posebno bošnjačku, dok se u pozadini odvijao sistemski napad na bh. pravosuđe.
Priča, u to vrijeme, pa čak i do danas, o tome kako Tribunal nije uspio ništa dokazati, kako smo izgubili sve bitne procese (a u stvarnosti sve je obrnuto, jer smo sve dobili) bila je predstava onih koji su od početka radili da Tribunal ne uspije dokazati sve gore pobrojano. Posebno zločin genocida. Oni su istovremeno i svojevrsni negatori naslijeđa Tribunala i realizatori velikodržavnih politika na način da ne samo “dokazuju” nesposobnost nas u BiH, nego da se i na taj način amnestiraju velikodržavni projekti, da političke elite u Srbiji i Hrvatskoj minimiziraju rad Tribunala ali da se navedene političke elite opravdaju “dokazujući” da na Tribunalu Bošnjaci i nisu ništa dokazali.
Prema ovim misionarima, bjelosvjetskim hohštaplerima, mi u BiH smo glupi, korumpirani i izdajice svoje države BiH. Na njihovu žalost oni nisu uspjeli, iako i dalje “crvaju” u društveno-političkom prostoru BiH.
I dok su ti misionari pokušali razoriti sve benefite naslijeđa Tribunala i napraviti podjelu unutar probosanskih snaga svakodnevno koristeći dio medija BiH, Srbija i Hrvatska su pravosudni sistem u BiH stavili pod kontrolu.
Duboko vjerujem da Dodik nikada ne bi bio optužen da nije bilo “miga” iz Srbije.
Godinama unazad, sudjelujući na raznim konferencijama, susretao sam se s mnogim ozbiljnim osobama iz hrvatskog ali i srbijanskog pravnog i diplomatskog kora i tada su govorili da “nisu u Hagu uspijeli nametnuti svoj narativ ali će ga sasvim sigurno nametnuti u Bosni i Hercegovini”.
Posljedice toga vidimo i danas. Strategija za procesuiranje ratnih zločina iz 2009. godine je otvorila put upravo tom narativu gdje se odgovornost za zločine prebacuje na ARBiH i MUP RBiH i Predsjedništvo RBiH, a s druge strane u potpunosti su uklonjeni svi oficiri VRS-a i HVO-a iz procesa, odnosno praktično imamo nekoliko optužnica protiv oficira VRS-a, koji su nedostupni i nemamo niti jednu optužnicu protiv oficira HVO-a.
Po uspostavljenom narativu u tužilaštvu i sudu BiH npr. Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Ratko Mladić, Milovan Stanković, Mićo Stanišić, Stojan Župljanin, Andrija Bjelošević i dr. mogu biti presuđeni za UZP ili navedeni kao učesnici UZP-a u Doboju pred Tribunalom u Hagu, ali ne i pred Sudom BiH.
Kako objasniti da je Sud BiH oslobodio Paravca, Bjeloševića i Savića za zločine u Doboju u kojima se navodi da nema dokaza za UZP. Da podsjetim javnost, presude Tribunala vrve dokazima i zaključcima o spomenutoj trojici. Krizni štab Doboja i Paravac navedeni su u presudama Tribunala kao dio UZP-a isto tako Bjelošević, niz zaključaka o njegovoj krivičnoj odgovornosti za zločine, a Milan Savić kao nadređeni Crvenim beretkama koje su počinile stravične zločine.
Pored toliko očitih dokaza, vidljivih i jasnih, Tužilaštvo BiH nije uspjelo ništa dokazati. Ili nije htjelo?
(Preporod.info)
